Zavezla se lađa od Budima,
Šećerletom krzli pokrivena,
A rumenom ružom procavćela;
Pravo voze Alaj-bega dvoru.
Alaj-bega doma ne bijaše 5
Veg mu ljuba pred dvorom stajaše
U alfezu i u terli dibi,
U ruci joj alpezan od zlata.
Koliko se plenenita maše,
Lada paši pod čador bijaše, 10
I po paši zlato popadaše.
Progovara paša Sahidija:
„Doved’te mi Ahmed Alaj-bega!“
Dovedoše Ahmed Alaj-bega.
Pita njega paša Sahidija: 15
„Oj, Boga ti, Ahmed Alaj-beže!
„Ko ti ono pred dvorom stajaše:
„Al’ je seka, al’ je vjerna ljuba?“
— „Nije seka, nego vjerna ljuba!“
— „Pokloni mi tvoju vjernu ljubu!“ 20
— „A, Boga mi, paša Sahidija,
„Voli’ bi ti pokloniti glavu,
„Nego moju vjerenu ljubovcu!“
On namignu okom na dželate
Posjekoše Ahmed Alaj-bega. 25
Dođe haber Alaj-begovici,
Oko sebe zatvorila vrata;
U to doba paša Sahidija.
On zakuca halkom na vratima:
„Otvor’ vrata Alaj-begovico, 30
„Evo tebi tvog’ brata miloga!“
— „Hajd’ otale, paša Sahidija,
„Ti nijesi moj bratac rođeni
„Neću tebi otvoriti vrata!“
Progovara paša Sahidija: 35
„Po čemu bi brata poznavala?“
— „Ja bi brata poznavala svoga
„Na mišici u desnice ruke,
„U njega je madež od dinara“.
Pruži ruku paša Sahidija, 40
Kad pa ruci madež od dinara;
Onda ona otvorila vrata
Šire ruke u lice se ljube:
„Blago meni mog brata jedinka!“
