Živko i Nikola

Izvor: Викизворник

Živko i Nikola

Majka rani dva sina siraka
O desnici i kuđelji tuđoj,
Jedno bješe ludaija Živko,
Drugo je ludeni Nikola.
Kad je baba đecu podranila,
Arač diže turski haračlija
Da pokupi splate i harače;
Svaka kuća po trides’ cekina,
Baba nema ni kamena stanca,
No se bješe đeci prepanula:
Živka dade caru čestitome,
A Nikolu kralju bogatome.
Stade doba za sedam godina,
Zavadi se care i kralje,
Jer se klaše tri godine dana.
No ispade kralje’ medandžija
Na granicu među dva tambora,
Al’ mu niko izići ne smije.
No car zove svoju slugu Živka:
„Hajde otidi vlahu na medanu;
Ako bi ti Bog i sreća dala
Da dobiješ vlaha na medan,
Daću ti blaga bez hesapa!“
Ondolen se Živko podignuo
I otide junaku na medanu.
Kad mu se blizu primaknuo,
Najprije se dimno upitaše.
Govori kralje’ medandžija:
„Tako ti, careva delijo,
Kaži pravo, tako bio zdravo,
Koliko si dobio medanah?“
A Živko mu riječ govorio:
„Kazaću ti, da ti se ne falim,
Nijesam ga ni okom vidio,
A nekmoli na megdan dobio.
Od jada sam doša na medanu –
Imao sam brata jedinoga.
Nikolu kralju u vojsku,
Pa sam čuo da je poginuo!“
Al’ je ono dijete Nikola,
Pa ga bijehu suze propanule:
„O ti li si, moja željo, Živko!“
Ruke šire, u lica se ljube,
A za milo zdravlje upituju,
Pa piju vina i rakiju.
Ondolen se braća podigoše
I odoše na svoje dvorove.
Kad se dvoru blizu primakoše,
Ali pusti dvori razureni,
Obrasla ih dugačka kupina,
A pored nih jedna pojatica,
U pojatu sjedi baka ostarala,
Crnu mačku drži preko krila,
Te se šnjome baba razgovara.
Dođoše do dva gospodičića:
„Boža pomoć, u pojatu bake,
Možemo li ovđe nojcu prenoćiti?“
No im baba riječ govorila:
„Vi možete, sinko, na konaku.“
No da reče ludaija Živko:
„Za Boga, baba ostarala,
Jesi li imala od srca ikoga?“
Sve im što je i kako je kaže:
Kako sreću pokloni drugome
Sve od turske sile i zuluma.
No joj Živko riječ progovara:
„Bi li, baba, Živka poznavala?“
„Ja bih moga poznavala Živka:
On je bio mlađi od Nikole,
Živa ga vatra ugrabila,
Na ramo mu ranu učinjela,
Ka’ da bješe rana od travnika.“
Tad je Živko rukav zagrnuo,
Tad je baba đecu poznavala,
I šnjima se živa zagrlila,
A šnjima se mrtva odgrlila.
Dimno đeca majku ukopala
I krasno je bjehu ožalila.