Žetva (1912)
Mru ruže... Ja čujem ljeta zadnje ropce
U pokrovu hladnu svela lišća žuta...
Idem. Noć jesenja za mnom uzastopce
Korača maglama dugim ogrnuta...
Nijedne zvijezde ne vidim na visu,
Samo oblakova razderane krpe.
No svjetiljke moje pogašene nisu,
One iz mog bola svoju snagu crpe.
Kô kandila sjajna, kao purpur zore,
Meni moje rane svijetle i gore,
I u magli trepte nebesnim treptanjem.
I u daljna polja gdje spomeni stoje
Stižem, i pri sjaju bola duše svoje
Srpovima zlatnim zlatno klasje žanjem.