Ženitba Senjanin Ivana od Hrnjičić Muje

Izvor: Викизворник


Ženitba Senjanin Ivana od Hrnjičić Muje

Vino piju senjski vitezovi
Nasrid Senja grada bieloga;
Prid njima je senjski kapetane
Po imenu Senjanin Ivane.
Pa se hvale senjski vitezovi: 5
Tko je dobra konja odgojio,
Tko se kakvom ljubom oženio.
Pohvali se Senjanin Ivane,
Da je bilu kulu sagradio
I uz kulu tanenu tamnicu, 10
Napunio tamnicu sužnjeva,
Ma da ljubi mlade dievojke
Oko Senja i okolo Senja.
Slušala ga sa gorice vila,
Pa Ivanu vila besidila: 15
»Što se hvališ, Ivan kapetane,
Da si bilu sagradio kulu,
I uza nju tanenu tamnicu,
Napunio tamnicu suznjeva:
Ma po putu umornih putnika, 20
I po gori okislih čobana?!
A da ljubiš mlade djevojke:
Aj' otidi na Udbinu bilu,
Baš do kule Hrnjičića Muje, —
Pa Hajkunu ti dovedi mladu, 25
Kakve nema na sv'jetu djevojke,
Ka je seka Hrnjičić Mujina,
Pa se hvali, da si dobar junak!«
Ma s' Ivane na noge skočio.
Pa se misli, pa na jednu smisli, 30
Pa ga ode u svoje odaje,
Staro svlači, a novo oblači.
Pa oblači morčaji čakšire;
A niza nje kovče dimislije;
Pa obuče od vale košulju, 35
Nit' predena nit kosa tkavena,
Neg' od zlatne žice satkavena;
Svrh košulje tinte anteriju,
Pa oblači veliku ječermu,
Okovata do oba ramena; 40
Pa pripasa od svile pasove,
Meće za nje dva para pušaka,
Dvi daničke, a dvi venedičke,
I dvi male bez kremena pale,
A među nje palu okovatu, 45
Sva mu pala u zlato upala.
Pa kad se je Ivan opremio,
Na glavu je kalpak nataknuo,
Pa obuva čizme do kolina.
Pa je seku svoju dozivao, 50
Po imenu dilber Anđeliju,
Da otvara orove sanduke.
Da iznese po žensku odilje.
U sestrice pogovora nema,
Otvori mu orove sanduke, 55
Iznese mu ruho divojačko,
Medom Ivan oči podmazuje,
Dokopa se prtenih bisaga,
Dokopa se drinove toljage,
Pa uzimlje gusle javorove 60
I gudalo drvo šimširovo,
Pa ga ode na Udbinu ljutu,
Bas pod kulu Hrnjičića Muje,
Pa ga piva, tanko popieva.
Sve Ivane pisme izpivao, 65
Hrnjičića Muju pripivao.
Gledali ga janjičari Turci,
I među se Turci besidili:
»Nuder vidi sliepe divojke,
Ma kako je stala i pristala!« 70
Al zapiva Senjanin Ivane:
»Bog t' ubio Hrnjičića kulo,
Gdi ću noćas prinoćiti noćcu
Bez divojke svoje drugarice,
Jer se bojim goleme sramote 75
Ka je jadna sliepa divojka!«
Besidi mu Hrnjičića majka:
»Ne kun' kule, slipice divojko.
Ova bila kula sagrađena
Za putnika i za namirnika, 80
Pa i za te sliepu divojku!«
Sve Ivane pisme izpivao,
Pa je Turcim mladim pripivao:
»Darujte me sliepu divojku,
Darujte me il' pomozite me!« 85
Sve daruju Senjanin Ivana,
Koji besluk, koji dva besluka,
Koji dukat, koji dva dukata.
Sve Ivane pisme izpivao,
Dok se mrkla uhvatila noćca. 90
Tad beside Turci janjičari:
»Ma kako je stala i pristala?!«
Tad procvili Senjanin Ivane:
»Kula bila, ognjem izgorila!
Ma kako ću noćcu prinoćiti 95
Kano jadna sliepa divojka?« 
Besidi mu Hrnjičina majka:
»Ne kun' kule, sliepa divojko,
Lako ćeš ti noćcu prinoćiti!
Ali kaži, sliepa divojko, 100
Odaklen si, od kojeg si grada,
Jesi l' blizo Senja kamenoga,
Blizu kule Senjanin Ivana?
Da je koza kulu sagradio,
I uza nju tanenu tamnicu, 105
Napunio da ju je sužanja,
I da ljubi mlade divojke?
Evo ima devet godin' dana,
Da ja Hajki ne dam izlaziti,
Jer ne smide v' koze Senjkovića!« 110
Progovara Senjanin Ivane:
»Aj pomajko, Hrnjičića majko,
Istina je, što divane ljudi,
A da bi se Ivan oženio!«
Opet cvili Senjkovic Ivane: 115
»Gdi ću jadna prinoćiti noćcu,
Jer se bojim goleme sramote,
Ka ja jadna sliepa divojka?« 
Besidi joj Hrnjičića majka:
»Muč' ne boj se, sliepa divojko, 120
Odvest ću te tvojoj drugarici!«
Nahrani ga hljeba bieloga,
Napoji ga vina crvenoga,
Pa ga uze za bielu ruku.
Pa besidi Senjanin Ivanu: 125
»Ej, bora ti, sliepa divojko,
Ti ponesi gusle javorove,
Hajde amo u moje odaje,
Odvest ću te Ajkunici mladoj,
Pa joj pivaj i još popievaj!« 130
Jedva toga Ivan dočekao.
Dovede ga u odaje Hajki.
Sve Ivane pivke pripivao,
Sve Ajkuni mladoj izpivao:
»Hajko mala, da bi se udala 135
Za Turčina ili za kaura?«
Ali mu je Hajka besidila:
»Lako bi' se mlada udavala,
Da je junak Senjanin Ivane!«
Progovara Senjković Ivane: 140
»Hajko mala i po Bogu majko,
Po cemu bi poznala Ivana?«
»Lako bi ja njega poznavala!
Kad Kladušu bilu zarobio,
Nađe mene na mekim dušekim, 145
Stiskuje mi ruku oko ruke
I ovako meni progovara:
Da ja rastem mlada dievojka,
Da će mene mladu odvoditi;
Lipši Ivan od svake divojke! 150
Iztače se tursko momče mlado,
Posiče ga na ruci mišnici,
Na mišnici ranu ostavio.
Dok Ivane riči razumio,
Žensko svlači sa sebe odilje, 155
Tad sinuše zlato i pelići;
A zagrće ruke na rukave,
Pokaza joj ranu na mišici.
Ruke šire, u obraz se ljube,
Pitaju se za junačko zdravlje: 160
»Da je zdravo tamo, i ovamo!«
Pa se onda na noge skočila,
Skočila se mlada Ajkunica,
Od odaje vrata otvorila,
Pa odleti u tople podrume, 165
Pa izvodi Hrnjina dorina,
A Bog dao i srića junačka,
A Hrnjica doma ne bijaše,
Otiša je Hrnje četovati,
Pa otvara orove sanduke, 170
Pa nasiplje žeženih cekina.
Kad izvadi dobroga dorina,
Tad Ivanu riči besidila:
»Hajd'mo, Ivan, Senju kamenome!«
Posidoše dobroga dorina, 175
Za se meće Hajkunicu mladu,
Otalen se podigoše mladi,
Od odaja vrata zatvoriše.
Da se' ne bi omislili Turci,
Pa odoše priko polja ravna. 180
Kad je bio nakraj polja ravna,
Sađe Ivan dobroga dorina,
I skiduje Ajkunicu mladu.
Sveza konja za brizovu granu,
A on leže u zelenu travu, 185
Dok je bila zora zabilila.
Uto ga je sanak privario:
Kad s' Ivane sa sna raztriznio,
Žareno je izlazilo sunce!
Nad njim sidi Ajkunica mlada 190
Pa mu češlja na vrane perčine.
Besidi joj Senjanin Ivane:
»Što me nisi ranije budila?!«
Besidi mu Ajkunica mlada:
»Tebe hvale, da si dobar junak, 195
A međer si, Ive, strašivica!«
To Ivanu obraz upalilo.
Pa iztrže do dvi breške male,
Pa obima živu vatru daje.
Ode jeka od luga do luga. 200
A oćuti Hrnjičića Mujo,
Jerbo Mujo u četi je bio,
Idu š njime trideset Turaka,
Plesnuo se rukom po kolinu:
»Jao meni do Boga miloga! 205
Ono j' koza Senjković Ivane,
Jer pucaju puške Ivanove,
Odveo je Hajkunicu mladu.«
Pa poleti Hrnjičiću Mujo,
A za njime trideset Turaka. 210
Lako Turci Ivana stignuli,
Sendisaše, pa ga povezaše,
Pa ga vežu za jelovu granu.
A govore Turci janjičari,
Kojom će ga smrti umoriti. 215
Besidi im Hrnjičić Mujine:
»Vodi njega ka Kladuši ravnoj,
Pa gradite tanana višala,
Ondi ćemo njega obisiti!«
Ivan muči, ništa ne govori, 220
Svezaše mu i noge i ruke.
Primače se Hajkunica mlada,
Iztrže mu puške iza pasa,
Obadvima živu vatru daje,
Ode jeka u goru zelenu. 225
Ma Bog dao i srića junačka,
Jer je poša Senjanin Tadija,
Poša Tade v' ono četovanje,
A š njime je trideset Senjana.
Oćutiše puške Ivanove, 230
Pa Tadija njima besidio:
»Ovo puška Senjanin Ivana!
Ali su ga obletili vuci,
Ali vuci, oli, brate, Turci,
Jol' Ivane vodi divojku.« 235
Poletise niz goru zelenu,
Ugledaše janjičare Turke.
Kada dođe Senjanin Tadija,
Kad ugleda savezana Iva,
Kako se je Tade pomamio, 240
Ne bi reko k'o da se smamio!
A za njime trideset Senjana.
Pogubiše janjičare Turke,
A Muju su živa ufatili.
Hoće Muji da odsiku glavu, 245
Ali ne da Hajkunica mlada:
»Ne, Tadija, iza gore sunce,
Nek od Hrnje ostaje kolino!
Neg' sveži mu i noge i ruke,
Pošalji ga pod Kladušu ravnu, 250
Neka kaže Turcim janjičarim,
Ma kako je na megdanu bilo!«
To posluša Tadija divojke,
Saveza mu noge izpod konja,
A saveza ruke naopako, 255
Pa prifati pod njime konjica:
Šiba konja tri, četiri puta,
A Turčina deset, petnaest puta.
Kako ga je Tade izšibao,
Sva od mesa koza poskočila! 260
»Hajde, Hrnje, pod Kladušu ravnu,
Kaži tamo, kako bilo 'vamo!«
Ode Hrnje pod Kladušu ravnu,
A Senjanin Senju kamenome,
I dovede Hajkunicu mladu. 265
Svi su njemu u svatovim bili,
Don Nikolu popa dovodio,
Od Hajkune Ružicu nadili.
I s njom Ivan porod porodio.
Tako se je Ivan oženio!270



Reference[uredi]

Izvor[uredi]

  • O. Stjepan Grčić: Senjanin Ivan, narodne pjesme, Hrvatsko keiževno društvo sv. Jeronima, Zagreb, 1943., str. 46-53.