Ženidba cara Bajazita
Vino pije visoki Stevane,
S njim ga pije care Bajazite.
Vino pili pa se zavadili,
Zavadili, pa se pomirili,
U miru mu milu seku dao
Za vijernu ljubu dovijeka,
Po imenu Mariju đevojku.
Govorio visoki Stevane:
„A moj zete, care Bajazite,
Spremi meni do troje kočije:
U jednijem roblje Marušino,
U drugijem ruho Marušino,
Treće spremi zaručnici svojoj.“
Ode Stevan neveseo dvoru,
Preda nj ga je izlazila seka,
Govori joj visoki Stevane:
„Dalje stani, moja mila seko,
Ljut je bratac, da te ne okara,
Oštra sablja da te ne obreže.
Turčinu sam tebe poklonio,
Moja sejo za nevolju ljutu!
Nemoj mi se poturčiti, seko.“
Kroz plač Mara bratu progovara:
„Kako si me za Turčina dao,
Eto sam se poturčila mlada!“
Dok evo ti cara Bajazita,
Sa svojijeh hiljadu svatova,
I on vodi do troje kočije,
Po Marušu, od suhoga zlata;
Odvede je sebi za ljubovcu.
Kad su bili u Stambolu gradu,
I u dvoru cara čestitoga,
Često care Mari govoraše,
Ne bi li je kako poturčio.
Ljuto cvili plemenita Mara:
„Evo danas petak turski svetac,
Kako care iz džamije dođe,
Odmah će mi mladoj govoriti,
Neće li me kako poturčiti.“
Ona misli, to niko ne čuje,
Al' to sluša paša Soko-paša,
Mili bratac cara Bajazita,
Ovako je njojzi govorio:
„Snaho moja, carevice Maro,
Da me nećeš caru prokazati,
Milu bratu caru Bajazitu,
Ja bih tebe mudro sjetovao.“
Ona njemu tiho odgovara:
„Moj đevere, zlaćeni prstene
Slobodno se ti pouzdaj u me,
Da si caru krila salomio,
A znam nisi ništa učinio,
Što bi caru danas kvara bilo,“
Kad dočuo paša Soko-paša,
Nevjestici tiho govorio:
„Nevjestice, našeg dvora sunce
Kada care iz džamije dođe,
Pa te stane sjetovati mladu,
Da odstupiš od zakona svoga,
Ti ćeš mu se smjerno pokloniti,
Poljubi ga u skut i u ruku,
Ovako ćeš njemu govoriti:
„Sultan-care, ogrijano sunce
Hvala tebi na tvojoj milosti,
Ljubim tebe, u džamiju neću,
Ne bih ti se poturčila mlada,
Da mi dadeš pola carevine
I han-kuću, đe dosti dolaze,
I Sofiju nasred Carigrada,
I džamiju nasred polja ravna,
Pa da ti je sva od sluhog zlata,
I Jedrene kraj tiha Dunava,
I dva tvoja za dva roba sina;
Da načiniš na moru ćupriju,
Ni za to se ne bih poturčila,
Dok je srpska na ramenu glava.“
U ta doba care iz džamije,
Pak carici stade govoriti:
„Poturči se, gospojice mlada
Da mi jednu vjeru vjerujemo,
Da u jedan mi ćitab gledamo,
Da na jednoj serdžadi klanjamo,
Da zajedno za sofru sjedamo?“
Carica se smjerno poklanjaše,
Ljubi cara u skut i u ruku:
„Sultan-care, ogrijano sunce
Hvala tebi na tvojoj milosti,
Ljubim tebe, - u džamiju neću,
Ne bih ti se poturčila mlada,
Da mi dadeš pola dobra svoga,
I han-kuću đe dosti dolaze,
I Sofiju nasred Carigrada,
I džamiju nasred polja ravna,
Pa da ti je sva od suhog zlata,
I Jedrene kraj tiha Dunava,
I dva tvoja za dva roba sina;
Da načiniš na moru ćupriju,
Ni za to se ne bih poturčila,
Dok je srpska na ramenu glava.“
Car carici tiho govorio;
„Kaži, gospo, ko te sjetovao?
Vjera moja, osjeć ću mu glavu
Ja bih svoga brata pogubio,
Kad bi tebe na to naučio.“
Gospa mu se krivo kunijaše:
„Nije mene niko sjetovao,
Već se meni mladoj dodijalo,
Što ti hoćeš mene da prevjeriš.“
Govorio care Bajazite:
„Gradi gospo, crkve namastire,
Sve ak' hoćeš od suhoga zlata.
Ne bi l' vid'la vlaškoga dženeta.“
