Ženidba sina Iva Senjanina

Gradi kulu senjski kapetane
Nasred Senja grada bijeloga
U dubinu od tridest lakata,
U širinu od tridest tabana,
U visinu od devet tavana,
Kucalo mu pet stotin’ čekića
I pet stotin’ đece šegrčadi,
Gradio je za devet godina;
Duvar ziđe, dukatima niže,
Šindru teše, u srebro je meće.
Pošto Ivan načinio kulu,
Oko kule kamenu avliju,
Na avliju gvozdenli kapiju,
Na kapiju vrata od čelika,
Preko vrata mandal od mazije.
Pošto sve to pogradio Ivo,
Na kulu je Ivan dobavio,
Dobavio tredest baljemeza,
Dognalo ih trista Srijemaca,
Dopratilo tridest Nijemaca,
Pa namjesti na kulu topove.
Pošto sve to prigradio Ivo,
Ivo plati goge i majstore,
I majstorsku zamediju plati,
Pa se natrag u kulu povrati,
Ter ćordiše svoju građevinu,
Ćordisao i degenisao.
Jednu noćcu u njoj prenoćio,
A u jutru rano uranio,
Pa poviknu iza svega glasa,
A na mlađe ršum učinio:
"Izved’ te mi jagazli gavrana
"Oraćena i opusaćena
"Pokrivena čoom do kopita,
"A po čoi puli risovinu,
"A na ozgor mrku abajiju,
"Porušena mletačkom kadifom,
"Popunjena grošem i fižlinom,
"Između njih zlaćene jabuke,
"A na prsi resme pozlaćene,
"Zauzdajte đemom madžarskijem."
Pa da vidiš senjskog kapetana,
On se svlači pa se preoblači,
Udri na se od svile košulju,
Vrh košulje tri tanke đečerme.
Mor-đečerme, toke po đečermi,
Mor-dolamu, puca po dolami,
Mor čakšire, kopče na čakšire,
Uteže se zlaćenom tkanicom,
A zatače dvije puške male,
Te se puške u Ivana žute
Kao noge u sokola siva,
Među njima zlaćena andžara,
Pa pripasa sablju dimišćiju,
A na glavu kapu i čelenku;
Ema što je direk od čelenke
Zlatne šipke pale na ramena,
Te Ivana, pobro, kucukaju
Nasatice među lopatice;
Pa uzima od riznice ključe,
Pa natrpa pune džepe blaga.
Pa mi side niz bijelu kulu
U avliju jagazli gavranu,
Prekrsti se sjede na gavrana,
Ode Ivan zemljom i svijetom
Da on traži lijepu đevojku
Za Antuna za svojega sina.
Pa kad dođe u Budima grada,
Pred mehanom odsjede gavrana.
Ivan vranca za verige sveza,
On uljeze u pjanu mehanu,
Te on pije vina izobila.
Dok se Ivan napojio vina,
U to akšam na zemlji panuo.
Tada usta senjski kapetane,
Pa odreši od verige vranca,
Pa posjede vranca od megdana,
Ode durat’ po Budimu gradu,
Traži Ivan lijepu đevojku.
Iva traži, te nađe đevojku.
Da kakva je, jadi je jadili!
Jeste tanka kao omorika,
A visoka kao tanka jela,
A bijela kao gorska vila;
Al’ je vila, ali je rodila,
Druge vile i na svijet nije.
Dok je Ivan curu isprosio,
Nešto malo blaga potrošio,
Potrošio tri stotine rušpa,
Svaka rušpa, po trista cekina;
Dok darova svasti i punicu,
I dok metnu prsten na đevojku,
On potroši stotinu dukata.
Prsten stavlja, a jabuku daje,
Na jabuku svadbu ugovara:
"Ova svadba ne do mnogo dana,
"Do petnaest dana bijelije,
"Do petnaest il’ do devetnaest,
"Dok ja pođem Senju zenđilome,
"I pokupim kićene svatove."
Pak se Ivo na tragove vrati,
Ode zdravo Senju zenđilome.
A kad dođe Tisi vodi ladnoj,
Straga ga je knjiga dopanula
Od lijepe budimke đevojke,
U knjigu ga cura pozdravila,
I ovako u njoj govoraše:
"Svekre mio, senjski kapetane,
"Svekre mio, ako budeš suđen,
"Dobro viđi što ti knjiga kaže.
"Kada dođeš Senju bijelome,
"Te ti staneš kupiti svatove,
"Nemoj vodit’ kalabaluk svata
"Do hiljadu i sedam stotina,
"Nemoj više vodit’ đavoljega,
"Jer sam mlada ostala sirota,
"Te ja nemam ni oca ni majke,
"Ne mogu ih više darovati."
A kad Ivan knjigu razgledao,
Mnogo se je knjigi začudio.
Knjigu savi, turi u džepove,
Pa otide Senju bijelome.
A kad Senju bijelome dođe,
Daleko ga Antun ugledao,
Te on srete svoga baba Iva,
Privati mu vranca i oružje.
Ode Ivo na visoku kulu,
A sluge mu čibuk zapališe,
I dugački ćurak prigrnuše,
A šećerli kafu priniješe.
Tri četiri kafe poarčio,
Dok od sebe odmor oturio.
Dok mu zveknu alka na vratima,
Al’ evo ti Palče Latinina
Na nozi mu sedam praporaca,
Šapku skida, pod pazuo tura,
Ruke svija, u tavan se zgiba,
Pa Ivanu poljubio ruku,
Poljubi mu ruku i koljeno,
Na koljeno knjigu ostavio,
Pak s izmiče, pak stade dvoriti
Previtijeh više njega rukah.
Gleda knjigu senjski kapetane,
A kad viđe što mu knjiga piše,
Boga mi mu mila ne bijaše.
A pita ga dijete Antune:
"O moj babo, senjski kapetane,
"Otkle knjiga od koga li grada,
"Ter ti nije mila nikoliko?"
Ivan sinu po istini kaže:
"Ah moj sine, dijete Antune,
"Ova me je knjiga dopanula
"Od bijela Bišća na Krajinu,
"Od Turčina od Bišća Al-age,
"U knjizi me Turčin pozdravio,
"I ovako u njoj govorio:
""Pobratime, senjski kapetane,
""Stari su nam pobratimi bili,
""I mi ćemo, Ivo, ako Bog da,
""Pa sam čuo, dragi pobratime,
""Da si tanku načinio kulu,
""A oko nje kamenu avliju,
""Da Bog da ti sretna bila građa!
""Još sam čuo, pobratime Ivo,
""Da si tanku curu isprosio
""U Budimu gradu bijelome
""Za Antuna za tvojega sina,
""Da Bog da ti sretna bila, pobro!
""No me, pobro, zovi u svatove,
""I da mi daš jagazli gavrana,
""Da ga jašem do Budima grada,
""I dok s’ opet od Budima vratim,
""Da ostavim zeka na počinu,
""Neće li mi dobiti kočiju."
To izreče na noge skočio,
Pobratimu knjigu otpisuje:
"Pobratime, od Bišća Al-aga:
"Sve j’ istina što ti ljudi kažu,
"Ja sam tanku načinio kulu,
"I oko nje kamenu avliju,
"I da jesam snahu isprosio
"U Budimu gradu bijelome,
"I zovem te, pobro, u svatove;
"No ne vodi kalabaluk svata,
"Do stotinu, više đavoljega.
"A što išteš jagazli gavrana,
"Ja bih tebe konja poklonio,
"A kamo li dao u svatove."
Pa kad ovu knjigu načinio,
Na mezile knjigu opravio.
Dođe knjiga Bišću bijelome
Na koljeno od Bišća Al-agi.
Kad Al-aga sitnu knjigu primi,
I kad viđe što mu knjiga piše,
Mlogo mu je knjiga mila bila.
Onu gleda, a četiri piše,
Prvu šalje na tursku Udbinu
Pobratimu agi Bešir-agi:
"Pobratime, ago Bešir-ago,
"Da si meni brže u svatove.
"Dovedi mi pet stotina svata,
"Ne ostavi Tala barjaktara,
"Nek donese tridest dovurbasa,
"Da idemo Ivu u svatove."
Onu šalje, drugu brže piše,
Posla knjigu na tursko Lijevno
Ahmet paši sirotinjskoj majci:
"Ahmet-pašo, sirotinjska majko,
"Molim ti se skutu i koljenu,
"Pošlji meni četiri pinjaša
"I sve tvoje sitne nakarade,
"I doboše čim ideš na vojsku,
"I topove čim rušiš gradove,
"I za njima svata pet stotina,
"Er ću odit’ Ivu u svatove."
Onu posla, a treću napisa,
Posla knjigu od Dubice Pezu:
"Pobratime, od Dubice Pezo!
"Da si brže meni u svatove,
"Dovedi mi svata tri stotine,
"Ne ostavi devet Kurtačića,
"Devet brata devet barjaktara,
"Nek donesu svi devet barjaka."
Onu šalje, a četvrtu piše,
Šalje knjigu na vrelo Cetinje,
A na ruke Kurtačić-Nuhanu:
"Da si mene brže u svatove,
"Dovedi mi svata tri stotine
"Beskućnika i bezobraznika
"Od zla oca a od gore majke,
"Ne ostavi Prilog-kapetana,
"Crno bravče jedno na kolače."
Kada aga knjige rasturio,
Te agama na odžak padoše,
Svaki viđe šta mu knjiga piše,
Seratlije na noge skočiše,
Iz podruma konje izvedoše,
A na silu svate sakupiše,
Otidoše Bišću bijelome.
Kad dođoše Bišću bijelome,
Koliko je polja širokoga
Ispod Bišća grada bijeloga,
Turski su ga svati pritisnuli.
Poglavice na bijelu kulu,
Baš na kulu od Bišća Al-age.
Al’ mu veli aga Bešir aga:
"Zlo ti jutro, od Bišća Al-aga,
"Ti da prodaš Bišća bijeloga,
"Ne bi dao svatovima ručak,
"Koliko si svata sakupio."
Ali zbori od Bišća Al-aga:
"Boga mi ga ni davati neću,
"Vodiću ih Senju zenđilome,
"Da im dava senjski kapetane,
"Da im dava ručak i večeru."
To izreče na noge skočio,
U svatove pustiše telara,
Čauš viknu, kucnu danburana:
"Azuraj se, sila i svatovi!"
Otidoše Senju bijelome,
Nada im se senjski kapetane,
Nada im se, al’ mnozini ne, ne.
Čest’ izlazi na prozor od kule,
I dovaća srčali durbina,
Nasloni ga na prozor od kule,
Namjesti mu dvanaest očnika,
Pa pogleda poljem širokijem.
Dok počeše hrti propadati,
Braćo moja, hrti išljednici,
Na njima su čohani pokrovci,
A o vratu zlaćeni litarci,
A na glavu zlatni perišani.
Krajičnici ljuti ubojnici,
Pak se gone Turci na džilita.
A kad Ivan silu ugledao,
Viđe Ivan silu i svatove,
Boga mi se Ivo prepanuo,
Al’ mu druga biti ne mogaše,
Već on side niz bijelu kulu,
Te on srete agu pobratima.
Ruke krile u lice se ljube,
Pitaju se za mir i za zdravlje,
I rekoše da su zdravo bili.
Pak ga Ivo na kulu pozivlje,
A Al-aga zove Bešir-agu,
Bešir-aga budalinu Tala,
Tale zove od Dubice Peza,
Pezo zove Kurtačić-Nuhana,
Sve odoše turske poglavice
Na bijelu kulu Ivanovu.
Za gotovu sofru posjedaše,
Te mi piju vino i rakiju,
I zalažu svaku đakoniju.
Malo stade, mlogo ne trajalo,
Dok počeše puške popucivat’,
Al’ evo ti Zakari-serdara,
Serdar vodi hiljadu svatova.
Al’ izide senjski kapetane,
Te on srete Zakari-serdara,
Ruke šire u lice se ljube,
Pitaju se za mir i za zdravlje,
I rekoše da su zdravo bili.
Pak ga Ivo pozivlje na kulu
U odaju među poglavice.
On Turcima božju pomoć viče,
Turci njemu Boga prifatiše,
Pak s’ izmiče jedan do drugoga,
I serdaru mjesto učiniše,
Pak mu daju ožđeldiju vina,
Ožđeldije i dobrodošlice.
Malo stade, mlogo ne trajalo,
Dok počeše puške zapucivat’,
Braćo moja, puške i lubarde,
Al’ evo ti Obor-kapetana,
I on vodi hiljadu svatova.
A izide senjski kapetane,
Te Obora sreta pobratima,
Ruke krile u lice se ljube,
Pitaju se za mir i za zdravlje,
I rekoše da su zdravo bili.
Al’ mu reče Obor-kapetane:
"Pobratime, Ivo Senjanine,
"Ti u zli čas kulu načinio,
"A u devet snahu isprosio,
"Što će tebe oko kule Turci,
"Zar oćemo rata zametati,
"I isklati svu našu krajinu?"
Al’ mu veli Senjanine Ivo:
"A ne boj se, mio pobratime,
"Mi nećemo rata zametati,
"No su Turci došli u svatove."
Pak ga Ivo pozivlje na kulu,
A na kulu među poglavice.
On Turcima božju pomoć daje,
Turci njemu Boga prifatili:
"Zdravo da si, Obor-kapetane!"
Pak s’ uzmiče jedan do drugoga,
Kapetanu mjesto napravili,
I vino mu ožđeldije daju,
Ožđeldije i dobrodošlice.
A kada se svati prikupili,
Onda reče od Bišća Al-aga:
"Pobratime, Ivo kapetane,
"Izvedi mi jagazli gavrana,
"Da ga jašem do Budima grada,
"I da s’ opet od Budima vratim,
"Da ostavim zeka na počinu,
"Neće li mi dobiti kočiju."
Al’ mu veli Ivo kapetane:
"Da lud li si, mio pobratime,
"Ja bih tebi konja poklonio,
"A kamo li dao u svatove."
A to sluša dijete Antune,
Antonije riječ progovara:
"Ne dam vranca, priđe svoju glavu,
"I ja hoću hodit’ u svatove,
"I ja neću jahat’ seisanu,
"Do našega jagazli gavrana."
Razljuti se Ivo kapetane,
Antoniju sinu progovara:
"Ah davori, dijete Antune,
"Ah da Bog da i svi božij’ sveci!
"Kad dođete Tisi vodi ladnoj,
"Svi svatovi Tisu prebrodili,
"Tebe Tisa voda odnijela!"
U tome se uzbuniše Turci,
Ali veli od Bišća Al-aga:
"Ha na noge, kićeni svatovi,
"Da ranimo, da ne primrčemo,
"Da je nama ljevše na konaku,
"Po dvojicu i po četvoricu,
"Da ne kune svate sirotinja."
Ali reče Zahari-serdare:
"Sjedi dolje, od Bišća Al-ago,
"Ja ti tamo ni maknuti neću,
"A dok božju vjeru uhvatimo,
"Da u putu kavge ne imamo."
Tu su božju vjeru uhvatili,
Te jedanak na noge skočiše,
U svatove puštiše telala:
"Ha na noge, kićeni svatovi!"
A kad sila na polje iziđe,
Krajičnici ljuti ubojnici,
Pak se staše gonit’ na džilita.
Al’ da vidiš od Bišća Al-age,
On doćera konja do Antuna,
Pak Antunu riječ progovara:
"O Antune, manje te u majke!
"Nuder bježi na gavrana tvoga,
"Da te ćeram na zekala moga."
U to dođe Zahara serdare,
Te Turčinu riječ progovara:
"O Turčine, jad te zadesio!
"Što ti danas ni mankati neće,
"Ti se prođi jedne adžamije,
"No ti bježi na zekala tvoga,
"Da te ćeram na đogata moga."
U tome se i svadit’ oćahu,
No ih drugi svati rastisnuli.
Otolen se svati podignuli,
Zdravo došli Tisi vodi ladnoj.
Kad svatovi Tisi vodi bili,
Ali reče od Bišća Al-aga:
"O Antune, manje te u majke!
"Nu oblazi Tisu vodu ladnu,
"Ima l’ Tisa broda za svatove,
"Al’ daj mene jagazli gavrana."
Antun muči, ništa ne govori,
No spomenu Boga milosnoga,
Pa naćera u bezbrođe vranca,
I on pređe Tisu vodu ladnu,
I on broda za svatove nađe.
Svi svatovi Tisu prebrodili,
Zdravo došli bijelu Budimu
Tu su svate divno dočekali,
Razredili svate na konake
Po dvojicu i po četvoricu;
Pridržaše tri četiri dana,
Dok s’ odmore konji i junaci.
Kad četvrto jutro osvanulo,
Čauš viknu davorija riknu:
"A na noge, kićeni svatovi,
"Vrijeme je doma putovati."
Tada svate darivat’ stadoše:
Konjicima zlatne bokčaluke,
Na barjake od zlata jabuke,
Pješacima vezene jagluke.
Al’ Antuna dobro darovaše,
Dadoše mu ata četvrtaka,
Vas u srmi i suvome zlatu,
Što držaše četiri soldata,
A na njemu budimku đevojku.
Otole se svati povratili.
U putu im loša sreća bila,
Ter je svate kiša pokvasila,
A žive mi vode ustadoše.
Kad svatovi Tisi vodi bili,
Al’ je pusta Tisa ustanula,
Udarila voda u bregove,
Voda nosi borje i javorje,
Strašno li je očima gledati,
A za gaza ni spomena nema.
Al’ da vidiš od Bišća Al-age,
Pa mi Turčin neće siđet’ s mirom,
No doćera konja do Antuna,
Pa Antunu riječ progovara:
"O Antune, manje te u majke!
"Nu oblazi Tisu vodu ladnu,
"Ima l’ Tisa broda za svatove,
"Al’ daj mene jagazli gavrana,
"Da ja broda za svatove tražim."
Antun muči, ništa ne govori,
No razljuti vranca od megdana,
Da uljeze Tisi vodi ladnoj.
U malo mu Bože ne pomože,
On višnjega Boga ne spomenu,
A naćera u bezbrođe vranca,
Da on broda za svatove traži.
A kad bio Tisi u pučinu,
Vrag nanese i nesreća crna,
Vrag nanese cio bor s granama,
Ter Antuna prićerao grdno,
S dobrijem ga konjem rastavio,
Sa Tisom ga vodom sastavio,
Te ga brza voda odnijela.
Al’ Antunu loša sreća bila,
Brata nema, bratučeda nema,
Strica nema, sestričića nema,
Kojega bi srce zaboljelo,
I iz Tise njega izvadilo,
Kad to viđe od Bišća Al-aga,
On je britku sablju izvadio,
Pa se kune svačim na svijetu,
A najposle postom ramazanom:
"Ko izvadi dijete Antuna,
"Mojom sabljom osjeć’ ću mu glavu."
To slušala Budimka đevojka,
Te pretila hata udarila
A otisnu četiri soldata,
A maramu sa glave skinula,
Ter je hatu pod nogama baci,
Pa ovako besjedi Budimka:
"Bože mili, tebe da je fala!
"Al’ utopi mene i Antuna,
"Al’ izbavi mene i Antuna."
Pa udari ata četvrtaka,
U Tisu ga vodu ugonila.
U Antuna dobra sreća bila,
Antun nije no jedan u majke,
U Antuna sestre milosdtive,
Ter su njemu perčin uzgojile.
Od njega se ništa ne viđaše,
Razma samo dva biča perčina,
Za perčin ga cura uhvatila.
Al’ iz vode Antun progovara:
"A davori, ribo šestokrila,
"Brzo li si mene ugledala,
"A još brže mene uhvatila,
"Oćeš moje da nagrdiš lice."
A besjedi Budimka đevojka:
"O Antune, manje te u majke!
"Ovo nije riba šestokrila,
"No budimka tvoja zaručnica,
"No ako si junak od junaka,
"Pruži mene obje tvoje ruke,
"Drž’ se hatu glave i perčina,
"Neće li nas isturit’ na suvo."
Al’ je Antun junak od junaka,
Te on pruža obadvije ruke,
Uhvati se grive i perčina,
A đevojka ata džiliknula,
I na suvo oba isturila.
Na obalu naodiše vranca,
Dobrije se konja dovatiše,
Zdravo pošli Senju bijelome.
A otolen nesretnji svatovi
Eto, brate, naokolo po’še
Na nekaku kamenu ćupriju,
Sedmi danak u Senju dođoše
Bez đevojke i bez đuvegije.
Al’ izide Ivo kapetane,
Te on srete turske poglavice,
Pa ih vodi na bijelu kulu,
Uvede ih u novu hodaju
Baš đe sjedi Antun sa đevojkom,
Za gotovu sofru zasjedoše,
Navališe vino i rakiju,
I ostalu svaku đakoniju.
Kad se Turci napojiše vina,
Al’ da vidiš od Bišća Al-age,
Kad mu đavo ne da siđet’ s mirom,
No Antunu riječ progovara:
"Moli Boga, dijete Antune,
"Moli Boga za đavola tvoga,
"Da mi nije rad ajter’ Ivovog,
"Sad bi tebe osjekao glavu."
Antun muči, ništa ne govori.
Progovori budimka đevojka:
"Oj Antune, ženska strašivice,
"Nu ti uzmi moju oprežinu,
"A daj meni tvoju ostru đordu
"Da pogubim tvoga baba Iva."
Kad to začu dijete Antune
Đe ga kori budimka đevojka,
Izjede ga ukor i sramota,
Pak se stade uzmicati zidu,
Stade u njeg’ srce pojekivat’,
A na prsa toke pozvekivat’,
Desnu ruku na sablju turio.
Kad to viđe Ivo kapetane,
Boga mi se prepanuo Ivo,
Iz odaje Ivo izbježao,
A za sobom pritvorio vrata.
Antun britku sablju izvadio,
S njom is’ječe turske poglavice,
Pa glavnjicu ognja dohvatio,
Pa istrča na bijelu kulu,
Pa pripali trideset topova,
U turske ih svate okrenuo,
A pokliče Obor-kapetane,
I sokola Zahara serdara:
"Ha sad, braćo, ako Boga znate!"
Kad to začu Obor-kapetane
Sa sokolom Zahari-serdarom,
Na turske su svate udarili,
Ne puštaše živa đavoljega
Ni da kažu kako im je bilo,
No uteče na kulašu Tale.
A ni Tale uteć’ ne oćaše,
No ga konjske noge uniješe,
On će kazat’ kako im je bilo.
Nemojte se rašta srdit’, Turci,
Što je šćelo toliko svatova?