Ženidba oca Kraljevića Marka
Knjigu Piše Žura Vukašine
U bijelu Skadru na Bojani.
Te je šalje na Hercegovinu
Bijelome gradu Pirlitoru,
Pirilitoru prema Durmitoru, 5
Vidosavi ljubi Momčilovoj,
Tajno piše, a tajno joj šalje.
U knjizi joj ovako besjedi:
"Vidosava, Momčilova ljubo,
Šta ćeš u tom ledu i snijegu?
Kad pogledaš s grada iznad sebe,
Ništa nemaš lijepo vidjeti.
Već bijelo brdo Durmitora
Okićeno ledom i snijegom
Usred ljeta, kao usred zime.
Kad pogledaš strno ispod grada.
Mutna teče Tara valovita.
Ona valja drvlje i kamenje,
Na njoj nema broda ni ćuprije,
A oko nje borje i mramorje.
Već ti otruj vojvodu Momčila,
Il' ga otruj, ili mi ga izdaj.
Hodi k meni u Primorje ravno
Bijelome Skadru na Bojani,
Uzet ću te za vjernu ljubovcu.
Pa ćeš biti gospođa kraljica,
Presti svilu na zlatno vreteno,
Svilu presti, na svili sjediti,
A nositi divu i kadivu,
i još ono sve žeženo zlato.
A kakav je Skadar na Bojani!
Kad pogledaš brdu iznad grada,
Sve porasle smokve i masline
I još oni grozni vinogradi:
Kad pogledaš strmo ispod grada,
Al uzrasla šenica bjelica,
A oko nje zelena livada,
Kroz nju teče zelena Bojana,
Po njoj pliva riba svakojaka.
Kadgod hoćeš, da je taze jedeš."
Dođe knjiga ljubi Momčilovoj,
Knjigu gleda ljuba Momčilova,
Onu gleda, drugu sitno piše:
"Gospodine, kralju Vukašine,
Nije lasno izdati Momčila,
Ni izdati, niti otrovati:
U Momčila sestra Jevrosima
Gotovi mu to gospodsko jelo,
Prije njega jelo ogleduje.
U Momčila devet mile braće
I dvanaest prvo-bratučeda,
Oni njemu rujno vino služe,
Prije njega svaku čašu piju.
Momčil ima konja krilatoga,
Jabučila konja krilatoga.
Kudgod hoće prelećeti može;
U Momčila sablja sa očima,
Ne boji se nikoga do Boga.
Već me ču li, kralju Vukašine!
Ti podigni mlogu silnu vojsku,
Izvedi je na Jezera ravna,
Pak zasjedni u gori zelenoj.
U Momčila čudan nauk ima,
Svako jutro u svetu nedjelju
Rano rani u lov na Jezera,
Sobom vodi devet mile braće
I dvanaest prvo-bratučeda,
I četr’est od grada levera.
Kada bude u oči nedjelje,
Ja ću spalit krila Jabučilu,
Britku ću mu sablju zatopiti,
Zatopiti onom slanom krvlju,
Da se ne da izvadit iz kora;
Tako ćeš ti pogubit Momčila."
Kada kralju taka knjiga dođe,
Te on vidje, što mu knjiga kaže,
To je njemu vrlo milo bilo,
Pa on diže mlogu silnu vojsku,
Ode s vojskom na Hercegovinu,
Izvede je na Jezera ravna,
Pak zasjede u gori zelenoj.
Kad je bilo u oči nedjelje,
Momčil ode u svoju ložnicu,
Pa on leže u meke dušeke.
Malo prođe, i ljuba mu dođe,
Ali ne će u meke dušeke,
Već mu roni suze više glave.
A nju pita vojvoda Momčiio:
"Vidosava, moja vjerna ljubo,
Kaka ti je golema nevolja,
Te mi roniš suze više glave?"
Al govori mlada Vidosava:
"Gospodaru, Momčilo vojvoda,
Meni nije nikake nevolje,
Već sam čula jedno čudno čudo,
Čula jesam, al nisam vidjela,
Da ti imaš konja Jabučila,
Jabučila konja krilatoga.
Ja ne vidjeh tvome konju krila,
Te ne mogu mlada vjerovati,
Već se bojim, hoćeš poginuti".
Mudar bješe vojvoda Momčilo,
Mudar bješe, al se prevario,
Svojoj ljubi tako besjedio:
"Vidosava, vjerna moja ljubo,
Za to ću te lasno utješiti,
Ti ćeš lasno vidjet Čilu krila.
Kada prvi zapjevaju pijevci,
Ti otiđi u nove ahare,
Tad će Čile popustiti krila,
Tad mu možeš krila sagledati".
Pak on leže sanak boraviti.
Momčil spava, ljuba mu ne spava.
Veće sluša mlada u dušeku,
Kad će prvi pijevci zapjevati.
A kad prvi pijevci zapjevaše,
Skoči mlada iz meka dušeka,
Zapalila fenjer i svijeću.
Pa uzima loja i katrana.
Ode pravo u nove ahare.
Al istina, što Momčilo kaže,
Jabučilo krila popustio,
Popuštio krila do kopita.
Tade ona krila namazala,
Namaza ih lojem i katranom,
Pa svijećom krila zapalila,
Te sapali krila Jabučilu.
Što ne mogla vatrom sagorjeti,
To pod kolan pritegnula tvrdo.
Onda mlada ode u riznicu,
Dovatila sablju Momčilovu,
Te je slanom zatopila krvlju.
Pak se vrne u meke dušeke.
Kad u jutro zora zabijelila,
Poranio vojvoda Momčilo,
Pa govori ljubi Vidosavi:
"Vidosava moja vjerna ljubo,
Ja sam noćas čudan san usnio, .
Dje se povi jedan pramen magle
Od proklete zemlje Vasojeve,
Pak se savi oko Durmitora.
Ja udarih kroz taj pramen magle
Sa svojijeh devet mile braće
I s dvanaest prvo-bratučeda
I četr’est od grada levera;
U magli se, ljubo, rastadosmo,
Rastadosmo, pa se ne sastasmo!
Neka Bog zna, dobra biti ne će!"
Veli njemu ljuba Vidosava:
Ne boj mi se, mili gospodaru.
Dooar junak dobar san usnio;
San je laža, a Bog je istina".
Opremi se vojvoda Momčilo,
Pa on siđe niz bjelu kulu,
Dočeka ga devet mile braće
I dvanaest prvo-bratučeda
I četr’est od grada levera,
A ljuba mu izvede čilaša;
Dobrijeh se konja dovatiše,
Otidoše u lov na Jezera.
Kad su bili nadomak Jezera,
Opteče ih ona silna voiska;
On poteže sablju od bedrice,
Al se pusta ne da izvaditi,
Kao da je za kore prirasla.
Onda reče vojvoda Momčilo:
Čujete li moja braćo draga,
Izdade me kuja Vidosava:
No dajte mi sablju ponajbolju".
Hitro su ga braća poslušala,
Dadoše mu sablju ponajbolju,
Pa je Momčil braći besjedio:
"Čujete li, moja braćo draga,
Vi udrite vojsci po krajima,
Ja ću udrit vojsci po srijedi".
Mili Bože, čuda velikoga,
Da je komu pogledati bilo,
Kako siječe vojvoda Momčilo,
Kako krči druma niz planinu;
Više tlači konjic Jabučilo,
Neg' što Momčil britkom sabljom.
Al ga loša sreća susretala,
Kad iziđe prema Pirlitoru,
Susrete ih devet vranih konja,
A na njima brata ni jednoga!
To kad vidje vojvoda Momčilo,
U junaku srce prepuknulo
Od žalosti za braćom rođenom,
Bjele mu malaksaše ruke
Te ne može više da siječe,
Već udara konja Jabučila,
Udara ga čizmom i mamuzom,
Da poleti gradu Pirlitoru;
Al mu konjic polećet ne može.
Kune njega vojvoda Momčilo:
"Jabučilo, izjeli te vuci,
Iz šale smo odavle lećeli
Bez nevolje, tek od obijesti,
A danas mi polećeti ne ćeš!"
Al mu konjic njiskom odgovara:
"Gospodaru, vojvoda Momčilo,
Nit me kuni, niti me nagoni.
Danas tebi polećet ne mogu
Bog ubio tvoju Vidosavu!
Ona mi je zapalila krila:
Što ne mogla vatrom sagorieti
To pod kolan pritegnula tvrdo;
Veće bježi, kuda tebi drago!"
Kad to začu vojvoda Momčilo,
Proli suze niz junačko lice,
Pa odskoči od konja čilaša.
Tri put skoči, do grada doskoči;
Ali gradu vrata zatvorena,
Zatvorena i zamandaljena.
Kad se Momčil vidi na nevolji,
On dozivlje sestru Jevrosimu:
"Jevrosima, moja mila sejo,
Pušti meni jednu krpu platna,
Ne bih li ti u grad utekao!"
Seja bratu kroz plač odgovara:
"A moj brate vojvoda Momčilo,
Kako ću ti puštit krpu platna,
Kad je meni snaha Vidosava,
Moja snaha, tvoja nevjernica,
Savezala kose za direke?"
Al je sestra srca žalostiva,
Žao joj je brata rođenoga.
Ona ciknu kao ljuta guja.
Manu glavom i ostalom snagom,
Iz glave je kose iščupala,
Ostavila kose na direku.
Pa dohvati jednu krpu platna,
Preturi je gradu niz bedeme.
Momčil hvati onu krpu platna,
Pa se penje gradu uz bedeme.
Gotov bieše u grad uskočiti,
Al' doleće ljuba nevjernica,
Oštru sablju nosi u rukama.
Presiječe mu plato više ruku,
Momčil pade gradu niz bedeme.
Kraljeve ga dočekaše sluge,
Na mačeve na koplja bojna,
Na nadžake i na buzdovane;
Idoj. d.'. kralju ikašinu,
A dopade kralju Vukašinu,
Udari ga onim bojnim kopljem
Udari ga posred srca živa.
Al govori vojvoda Momčilo:
"Amanet ti Vukašine kralju,
Ti ne uzmi moju Vidosavu,
Vidosavu moju nevjernicu,
Jer ć’ i tvoju izgubiti glavu;
Danas mene u tebe izdala,
A sutra će tebe u drugoga;
Već ti uzmi moju milu seju,
Seju moju, milu Jevrosimu,
Ona će ti vazda vjerna biti,
Rodit će ti, ko i ja, junaka".
To govori vojvoda Momčilo,
To govoi, a s dušom se bori.
To izusti, laku dušu pusti.
Kad pogibe Momčilo vojvoda,
U gradu se otvoriše vrata,
Pak iziđe kuja Vidosava,
Te dočeka kralja Vukašina,
Odvede ga u bijelu kulu,
Posadi gi u stolove zlatne,
Ugosti ga vinom i rakijom
I gospodskom svakom đakonijom:
Pa otide u riznicu mlada,
Iznese mu ruho Momčilovo,
Momčilovo ruho i oružje.
Al da vidiš čuda velikoga:
Što Momčilu do koljena bilo,
Vukašinu po zemlji se vuče;
Što Momčilu taman kalpak bio,
Vukašinu na ramena pada;
Što Momčilu taman čizma bila,
Tu Vukašin obje noge meće;
Što Momčilu zlatan prsten bio,
Tu Vukašin tri prsta zavlači;
Što Momčilu taman sablja bila,
To Vukašin s’ aršin zemljom vuče!
Što Momčilu taman džeba bila,
Kralj se pod njom ni dignut ne može.
Tad govori kralju Vukašine:
"Avaj meni, do Boga miloga!
Nuto kuje mlade Vidosave,
Kad izdade ovakog junaka,
Koga danas u svijetu nema,
To li mene sjutra izdat’ ne će!"
Pa poviknu svoje vjerne sluge.
Uhvatiše kuju Vidosavu,
Svezaše je konjma za repove.
Odbiše ih izpod Pirlitora,
Te je konji živu rastrgaše.
Kralj pohara dvore Momčilove,
Pa on uze sestru Momčilovu,
Po imenu dilber-Jevrosimu,
Odvede je Skadru na Bojanu,
I vjenča je sebi za ljjubovcu.
S njom je lijepi porod izrodio.
Porodio Marka i Andriju,
A Marko se turi na ujaka,
Na ujaka vojvodu Momčila.[1]
