Ženidba maloga Omerage (1657) (Počitelj)

Sinoć momče večer večeraše
U Mostaru, čelebi pazaru,
Na Ogradi u Donjoj Mahali.
Sa njim nikog za večerom nema,
Do starice majke milosnice.
Nit’ zboriše nit’ eglendisaše,
Dok gospodsku večer večeraše;
Ispred sebe kad sofru digoše,
Tad po turski leđen doniješe
I na ruke vodu posipaše,
Tad Omeru majka govoraše:
„Moj Omere, da t’ oženi majka,
Tebi momku dvadeset godina,
A ja nemam od srca evlada,
No Omere tebe jedinoga.”
Omer majci tiho govoraše :
„Valah, majko, kako tebi drago;
No gdje si mi curu zagledala,
U koga li age i spahije?”
Majka Omu tiho progovara :
„Moj Omere, jedinak u majke!
Majka ti je curu zagledala
U Mostaru, čelebi pazaru,
Na Carini u Gornjoj Mahali
Mladu Zlatu paše Serezlije,
Eno cure, eno prijatelja.”
A kad Omer čuo lakrdije,
Tada staroj majci govorio:
„Mati moja, moja milosnice!
Ja ti ne ću pašine Zlatije,
Ja sam skoro pošo uz Carinu,
Mati moja, sa mojim jaranim’,
Ćosajući i tamburajući,
Pjevajući, kajde provodeći,
Pokraj dvora paše Serezlije.
Kada n’akav žubor na avliji;
Ja poskočih k vratim’ avlinskijem,
Mandal digoh, te otvorih vrata:
Kada sjedi Serezlija Zlata,
„Na avliji sofa podignuta,
Oko sofe šimšir trabozani,
Sve brusali jastuk do jastuka,
A sve mehko šilte do šilteta,
Dvore Zlatu četiri robinje.
Volio bih najgoroj robinji,
Nego, mati, Serezlinoj Zlati;
Duga vrata, čipe pletenice —
Teško kući, u koju zaviri,
Ona, mati, sreće ne imade!
Pa sam kren’o sa mojim jaranim’,
Pjevajući i tamburajući
Uz Brankovac veliku mahalu,
Krajem vrata Ćurčibaše kneza;
Kada žubor n’akav na avliji
I avlinska zatvorena vrata,
Ja poskočih, te otvorih vrata;
Kad ugledah čudo i djevojku,
Mladu Janju Ćurčibaše kneza; —
A kakva je, moja mila majko!
Ni vila joj nije drugarica;
Kratka vrata, dugih pletenica,
Blago kući u koju zaviri,
Biće po nju sretna i hairli!
No starice, moja milosnice,
Bir ti sjutra bijel dan osvane,
Pripni peču, obuci feredžu,
Zaprosi mi u Ćurčije Janju.”
A kad začu Omerova majka,
Poče svoga razbijati sina:
„Ne Omere moj jedini sine!
Kad ti uzmeš u Ćurčije Janju,
A ostaviš Sezerlića Zlatu,
Moreš svoju izgubiti glavu,
Jer ti znadeš pašu Serezliju
I njegove opake sejmene,
Carinjane gole jaramaze;
Jesi l’ čuo, moj Omere sine,
Što pjevaju i pripov’jedaju,
Nije Luka nikad bez hajduka,
Ni Carina bez jaramazina.”
Omer majci tiho progovara:
„Oj starice, mila majko moja!
Ne bojim se paše Serezlije,
Ni njegovih ljutijeh sejmena,
Carinjana golih jaramaza,
Dok je meni Čekrk i Ograda,
I dok mi ja Zahum i Cernice,
Sve Raskršće i sve Kovačnice —
I dok mi je na dva rama glava,
I mojijeh šezdeset momaka,
I pred njima seizbaša Luka,
U podrumu četr’est paripa
I dvadeset ata i četiri,
I kobila međed-bedevija,
Baš za koju znade Serezlija.
Kad smo boja bili s Mlječićima,
Nano, lani na Staroj Gabeli,
Pos’jeko sam od vojske glavara,
Po imenu Matan kapetana
I s njim trides’t i četiri druga,”
U tolikom zboru i eglenu,
Dok zasija sabah i zorica,
Tad od brda oskoči danica;
No kad ezan na munari viknu,
Tada Omer u džamiju pođe,
A stara se na noge skočila,
Na se udri peču i feredžu
I sluškinju sa sobom pozvala,
U ruku joj fenjer uklepala.
Pođe stara placom i sokakom,
Dok ne dođe u Brankovac stara,
Baš do dvora Ćurčibaše kneza,
Tad robinja zveknu na vratima.
To začula cura u mutvaku,
Brže bolje otvorila vrata,
Kad ugleda Omerovu majku,
S pendžera je opazila Janja,
Na sluškinje zora učinila:
„Potecite, noge polomile!
Eto ide Omerova majka
Nešto s poslom do našijeh dvora.”
I Janja se na noge skočila
Na nogama staru dočekala,
Za b’jele je ruke prihvatila,
U mekahan šiltet namjestila.
Tada cure kahvu doniješe,
I uz kahvu šerbet medovinu;
Šerbet piju, kahvu prisrkuju,
Uz to dvoje eglen otvaraju.
Kad otvori Omerova majka:
„Kćeri Janjo Ćurčibaše kneza,
Ti ne pitaš a ja ne kazujem.
Rašta sam se zamučila — Janjo.
Došla n’jesam šerbet ispijati,
Niti šerbet niti mrku kahvu,
Nego tebe, kćeri, zaprositi
Za Omera, mog jedina sina;
Bi li pošla za Omera moga,
Da ti budeš moja nevjestica,
U mom dvoru mlada gospojica?”
Na to mlada odgovara Janja;
„Prosti neno, Omerova majko!
Za drugog sam isprošena, neno,
Evo nema no nedjelja dana,
Dade mene i otac i majka,
Neno moja, do kršna Kotara
Za djetića Krušević serdara;
U nedjelju, koja treća dođe,
Hoće doći kićeni svatovi,
Mene vodit’ do kršna Kotara,”
A kad začu mati Omerova,
To je ona jedva dočekala,
Na lake se noge poskočila,
Ona ode b’jelu dvoru svome
I Omeru po istini kaže,
Kako joj je u Curčije bilo —
I kako je isprošena Janja
Do Kotara do vlaškoga grada
Za djetića serdar Kruševića;
U nedjelju koja treća dođe,
Hoće doći kićeni svatovi,
I voditi Janju plemenitu.
U riječi, u kojoj su bili,
Dok zadrma halka na vratima,
Sluškinja se na noge skočila,
Te avlinska vrata otvorili,
Tad’ upade pošta knjigonoša,
U ruci mu kapa sakuljica,
A o njojzi trista praporaca,
A u drugoj drenova toljaga,
Po tomu se znade poštonoša.
Odmah poče za Omera pitat’,
A Omer ga zove u odaju.
Kada pošta u odaju dođe.
Smjerno mu se pošta poklonjaše,
A desnicom knjigu dodavaše;
A kad Omer knjigu prihvatio,
I na knjizi pečat salomio,
Pa pogleda knjizi po jaziji,
Knjigu uči, a na nju se smije.
Tad ga stara zapitala majka:
„Moj Omere, jedinak u majke!
Oklen knjiga, te se na nju smiješ,
Nije l’ Bog daj od kakve djevojke,
Ne ćeš li se oženiti brzo?
Omer majci po istini kaže:
„Ovo knjiga nije od djevojke,
Već je, mati, od dajidže moga,
Daje moga, mila brata tvoga
Iz Lijevna Firdus kapetana,
Dajo, mati, curu isprosio
Baš u Bosni u Kulinovića,
Pa me dajo zove u svatove,
Da mu budem djever uz djevojku,
A ja ne ću, moja mila mati,
Jer će otić’ za kaura Janja,
Janjine ću čekati svatove,
Pripravit im ugodne darove.”
Majka ciknu, a iz grla viknu:
„Jer Omere, moje pouzdanje!
Kada daji nećeš, — ja kome ćeš?
Hajde sine, mlijeka ti moga!
Ti dajidži u svatove pođi,
Jer ja braće veće ne imadem,
No jednoga brata Mehmed bega,
Pa da rahat ni vesela n’jesam,
Kad u brata najveće veselje;
Hajde sine, mlijeka ti moga!
Ti poslušaj đuturuma svoga,
A tako ti Alah sreću dao,
Dušmanske te ruke sačuvao!”
U to Omer majku poslušao,
On dozivlje seizbašu Luku:
„Dragi Luka, moja vjerno slugo!
Ja polazim u Lijevno, slugo,
Mom dajidži u svatove sretno,
Su mojijeh šezdeset momaka,
A ti ćeš mi ostati kod dvora,
Slušaj Luka, što ću govoriti
I sadašnju riječ ti kazati,
Jer se u te mogu pouzdati,
Dragi Luka, ko u brata svoga,
Ko u svoje srce u njedrima,
Jer ja znadem u srdašcu mome,
Da mi ne ćeš hile učiniti,
Ni doslen je učinio n’jesi,
Pa za to se u te pouzdavam.
Ja polazim, Luka u Lijevno,
Mogo bih se tamo zabaviti,
Prije mene da dođu svatovi
Iz Kotara Krušević serdara,
Da odvedu curu iz Mostara,
Mladu Janju Ćurčibaše kneza.
Pusti glavu, a ne pusti Janje,
I ja ću se povratiti brzo,
Jer je roka tri nedjelje dana,
Doklen dođu svati do Mostara.”
To izreče, te na konja skače,
A za njime šezdeset momaka
Na atima i na paripima.
Pod kopljima i pod mizdracima.
Pođe Omer uz mahalu Donju
Do Ćatića česme i mejdana,
Sve ga prate ago od Mostara.
Otolena aga polazio,
Doklen dođe Duvnu širokome,
A iz Duvna Livnu dubokome.
U najljepša doba ulazio,
Dana bješe četiri sahata.
Birden aga odjaha dorata,
Na čauše zora udario,
Da udare zile i borije,
Viši bubnji, sitni daulbazi,”
Nek se svati na put opremaju;
Kad udriše zile i borije,
Viši bubnji, sitni daulbazi,
Začudi se beže Mehmed beže,
Ko čaušim’ zapovijed dade,
Pa na lake noge poskočio,
Niz bijelu kulu poletio,
Na avliji ugleda sestrića,
Odmah Omer daji progovora:
„Moj dajidža, kud si poletio,
Čaušim’ sam ja zapovjedio,
Da su hazur kićeni svatovi
Jer čauša kad poslati nemam.”
Za b’jele se ruke prihvatiše,
U junačka čela poljubiše.
Beg Mehmed beg svog sestrića pita:
„Što je Omo? hairli ti bilo!
Kakvi su ti glasi dopanuli,
Te si tako prešno dolazio?”
Omer daji tiho progovara:
„Moj dajidža, beže Mehmed beže!
Da ti odem jade jadovati,
Za dugo ih ne ću izjaditi,
No dajidža, daj da polazimo.”
Bubanj jeknu, a truba zasvira,
A svatovi na noge skočiše,
Sve konjici pritežu kolane,
A pješaci na kajiš opanke. —
Otolen se svati podigoše
I dugijem putem putovaše
U Krajinu, u Kulinoviće;
Sretno došli, dobro dočekani
I tu svati konak prenoćili,
A u jutro kad se rasvanulo,
Kad zavika čauš do čauša:
„Hazur’te se kićeni svatovi,
Jer je hazur lijepa djevojka!”
Kad stadoše dvije darovdžije,
Da daruju kitu i svatove,
Svakom daju što za koga bilo :
Svakom svatu konja pod opravom,
Prvijencu od zlata jabuku,
Čaušima čugljenove zlatne,
Bajraktarim’ kite na bajrake.
Tad’ udriše zile i borije,
Sjede Fata u varak kočije.
Otalen su svati polazili
Od dnev’ do dnev’ za petnaest dana,
Dok odoše i dok se vratiše.
Kad Lijevnu b’jelu dolaziše,
Odmah Omer bješe razumio,
Da su svati prošli do Mostara
Od Kotara Krušević serdara
Vodit’ Janju Ćurčibaše kneza.
A Omer se na noge skočio,
Doratasta ata opkročio,
Za njim pođe šezdeset momaka.
Kad dođoše Duvnu širokome,
Pogledaše polju duvanjskome,
Kad po polju pritisnula tama
Od brzoga praha i olova,
Jer su svati pošli od Mostara
Pod obranom paše Serezlića,
A za njima udrila potjera —
Seizbaša Luka od Mostara,
Vjerna sluga age Omer age,
Pa je ljuto svate napadnuo
I mnogo im jada napravio
I on grdnih rana dopanuo.
Tada aga viknu sa dorata:
„Dragi Luka, moja desna ruka!
Ti ako si Luka poginuo,
Eto age, da tebe osveti!”
Bože mili, na svem tebi hvala!
Sad da vidiš čuda iznenada,
Kad udari aga iz prijeka,
Sa svojijeh šezdeset momaka,
Usred boja aga zagazio,
Ne bi l’ Luku živa zatekao.
A kad Luka u životu hala,
Na njemu je sedamnaest rana,
Mlada Janja za njim na gavranu,
Luka brani sebe i gavrana;
Kad udari aga sa momcima,
Stade klepet sabalj’ i noževa.
Preko polja svate potjeraše,
Gdje kog’ stižu, tu ga i sijeku,
A svatovi kanoti svatovi,
Tuđi konji a haljine tuđe,
A mnogome žao umrijeti:
Pobjegoše, brate, što mogoše,
Ostaviše curu i darove,
Mnogi čeiz, bojali sanduke
Na tom aga mejdan održao,
Četiri mu momka poginula,
A sedam ih rana dopanulo.
Aga pita seizbašu svoga:
„Šta bijaše sluga u Mostaru,
Kako pušća svate iz Mostara?
Za što u njem’ ne zametnu kavgu?
Pomogo bi Čekrk i Ograda,
A pomogla sva Donja Mahala.”
A sluga mu poče kazivati:
„Ne dade mi paša Serezlija,
Zatvori me aga na Ogradi,
A svatovim’ dade pratidžije,
Tamam, aga, stotinu sejmena,
Ispratio svate do Sištice.”
A kad aga čuo lakrdiju,
Odmah paši pjesnu zapjevao:
„Davor pašo, davor Serezliću!
Tvoja će se pokurljati glava,
Od tvog hana do moga dućana.”
Što je reko, nije ni poreko;
Birdem aga došo do Mostara,
Vjenča Janju sebi za ljubovcu,
I pos’ječe pašu Serezliju
I ukide Omer pašovanje.
U Mostaru u Hercegovini
Nije paša posl’je postanuo
Sve do paše Rizvanbegovića.
Omer vlada četr’est godina
Svim Mostarom i Hercegovinom.