Ženidba kraljević Stefana

Izvor: Викизворник


Ženidba kraljević Stefana

Kad kraljica osta udovica;
U Budimu gradu bijelome;
Ostaše joj dva nejaka sina:
Stefan joj se uz koljeno prima
A Jovana u bešici nija. 5
Kad im bilo po sedam godina,
Majka ih je u školu spremila,
Kad im bilo petnaest godina
Majka im je konje kupovala,
A uz konje svijetlo oružje; 10
Kad su bili momci za ženidbe
Govorila ostarjela majka:
Čujete l’ me do dva moja sina,
Došlo vr’jeme da se iženite
Ja ću ići tražiti djevojku. 15
Pa s’ oprema budimska kraljica:
Ona kuva lake brašnjenice;
Što je slatko posiplje šećerom,
Što je slano mišćem i hamberom
Pa pojaha konja golemoga. 20
Oba su je ispratila sina.
Govori joj kraljević Jovane:
„Nemoj majko, da bude zaludu,
Gledaj majko, lijepu đevojku,
Za našega kraljević Stefana.“ 25
Al govori ostarjela majka:
„Ne brin’te se do dva moja sina.“
Ona ode glavom po svijetu,
Dok je došla do Mletaka grada,
Do onoga kralja mljetačkoga, 30
Tu je ona curu isprosila,
Po imenu lijepu Rosandu,
Tu je bila neđeljicu dana,
Burme dava, svadbu ugovara,
Pa govori mljetačkome kralju: 35
„Prijatelju od Mletaka kralju
Ja ću spremit kićene svatove,
I spremiću oba moja sina.“
Pa se vrati dvoru bijelome
Kad je došla do Budima grada, 40
Oba sina na avliji nađe,
Pod njom Stefan konja uhvatio;
A Jovan je za ruku jamio,
Pa je vodi na bijelu kulu;
Donese joj kavu i rakiju, 45
I mezeta morskijeh smokava.
Kad je stara ćeif uhvatila
Govori joj kraljević Jovane:
„Oj Boga ti naša stara majko
Jesi l’ majko curu isprosila 50
Za našega kraljević Stefana.“
Govori mu ostarjela majka;
„Jesam sine curu isprosila
Po imenu lijepu Rosandu,
U onoga kralja mljetačkoga; 55
Već čujte me đeco mrja draga
Vi jamite divit i artiju,
Nakitite knjige šarovite,
Pa spremajte od grada do grada,
Pa kupite kićene svatove.“ 60
To su đeca jedva dočekala
Pa su ona majku poslušala;
Pa jamiše divit i artiju,
Nakitiše knjige šarovite,
Pa spremiše od grada do grada 65
Pokupiše kićene svatove,
Sakupiše hiljadu svatova,
I oni se oba opremiše.
Kad pođoše kićeni svatovi,
Za njima je majka pristajala 70
Pa govori ostarjela majka:
„Čujete l’ me do dva moja sina
Kad dođete do Mljetaka grada,
Do onoga kralja mljetačkoga
Vi nemojte konje odjahati, 75
Dok ne siđe kićena djevojka,
Jer vam mogu hinlu učiniti.“
To su majku đeca poslušala,
Kad dođoše do Mljetaka grada
Do onoga mljetačkoga kralja, 80
Svi svatovi konje razjahaše
Ali neće dva kraljeva sina;
Gledao ih od Mljetaka kralju
Sa vrh kule sa džamli pendžera,
Pa on sprema do dv’je svoje sluge, 85
Da im dobre konje pohvataju,
Al govore dva kraljeva sina:
„Maknite se dv’je kraljeve sluge,
Dobri su se konji razigrali
Dobri će vas konji pogaziti, 90
Oštro će vas koplje obrezati.“
Kad to čule dv’je kraljeve sluge
Oni ndu svome gospodaru,
Kad to čuo od Mljetaka kralju,
Tad on spremi do dva svoja sina: 95
„Hajte đeco konje pohvatajte.“
To su đeca jedva dočekala,
Pa siđoše ma mermer-avliju,
Al govore dva kraljeva sina:
„Maknite se dobri prijatelji.“ 100
Oni iđu pa svom ocu kažu,
Kad se viđe na nevolji kralju,
On otvori devetera vrata,
I desetu bravu dubrovačku,
Pa govori lijepoj Rosandi: 105
„Šćeri moja šinula te guja
Oblači se što god ljepše možeš,
Pa ti siđi na mermer avliju,
Pod SteFanom đogina uhvati,
A Jovana u ruku poljubi 110
Pa ga vodi sebi u odaju."
Kad to čula lijepa đevojka
Oblači se što god lješpe može:
Jedne pleći do tri terli dibe;
Jedna glava do tri istifana; 115
Jedne uši a troje minđuši;
Jedne ruke troje belenzuke;
Jedne noge a troje terluke;
Jedno grlo tri sitna đerdana:
Jedan đerdan crvenih merdžana, 120
Crven merdžan, a grlo bijelo,
To je curu divno ponijelo.
Drugi đerdan žutijeh dukata:
Žut je dukat a lice bijelo,
To je curu divno ponijelo. 125
Treći đerdan sićana bisera;
Sićan biser a dojke bijele
To je curu divno ponijelo,
Pa se prekri stambolskom čatijom,
Tri joj kraja pala do tavana, 130
A četvrtim sakrivala lice,
Pa eto je na mermer avliju,
Pod Stefanom konja uhvatila,
A Jovanu ruku poljubila,
Pa ga vodi sobom u odaju, 135
Stefan iđe na bijelu kulu,
Đe no su mu svasti i punica.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Osvanulo i sunce granulo,
Darivaju ko za šta bijaše; 140
„Starom svatu konja pod opravom,
Barjaktaru na barjak jabuku,
Svatovima vezene jagluke,
Komordžijam ruho đevojačko.
A đeverim „lijepu đevojku.“ 145
Pa odoše kićeni svatovi
Osta Stefan na bijeloj kuli,
Đe no su mu svasti i punica,
Kad su svati malo odmaknuli,
Onda veli kraljević Stefane: 150
„I meni je vr'jeme putovati.“
Dok evo ti svasti i punice
One nose b'jele boščaluke,
Darivaju kraljević Stvfana,
A on njima žute madžarije. 155
Pa on siđe na mermer avliju,
Pa zakroči, pa na konja skoči,
Pa eto ga poljem širokijem,
Gledale ga svasti i punica,
Sa vrh kule sa džamli pendžera, 160
Među sobom one govorile:
„Bože mili na svemu ti hvala,
Dobra konja, a boljeg junaka,
A Bog znade izdobrit mu neće.“
Kad su bili kroz goru zelenu, 165
Puhnu vjetar sa četiri strane,
Diže curn purli duvak s lica,
„Sinu lice kano žarko sunce,
A gr’oce kano mjesečina."
To od svata niko ne viđaše, 170
Veće đever kraljević Jovane,
Pa on sađe sa konja dorata,
Jami duvak sa zelene trave,
Pa prekriva lijepu đevojku,
Pa on gleda svog brata Stefana, 175
Poprijeko njega ugledao:
„Zape luke, usahle mu ruke
Pa ustr’jeli svog brata Stefana,
Na dobro ga mjesto pogodio
Po sred srca viš svilena pasa.“ 180
Od svatova niko ne viđaše
Već to viđe lijepa đevojka,
Pa govori lijepa đevojka:
„Oj Jovane, ujela te guja,
Što pogubi svog brata Stefana, 185
Ja bih tebe ljepšom oženila."
Al’ je Stefan srca junačkoga,
Pa silazi sa konja đogina,
Pa on sjede pod jelu zelenu,
I raspasa svilenoga pasa, 190
Pa povadi šipke iz srdašca,
Pa zakroči, pa na konja skoči,
Ode pravo dvoru bijelome.
Najprvi je njemu dolazio,
Na avliji tri kola igraju: 195
Jedno kolo starih babetina,
Drugo kolo mladih đevojaka,
Treće kolo mladih nevjestica;
Što je kolo starih babetina,
Kolovođa Stefanova majka. 200
Kad je stara sina ugledala
Od sebe je kolo odbacila.
Pa govori svom sinu Stefanu:
„Šta je sine, hairli ti bilo,
Što s’ u crnu krvcu ogreznuo?“ 205
„Ne pitaj me moja stara majko,
Ja sa majko prepio ti pivom,
Kad sam bio kroz goru zelenu,
Zelena me gora oparala,
Pa sam s toga u krv ogreznuo. 210
Već ti hajde na bijelu kulu,
Pa mi steri mekana dušeka,
Ne steri mi dugo ni široko,
Za dugo ti bolovati neću.“
Ona iđe na bijelu kulu 215
Pa mu stere mekana dušeka,
Ne stere mu dugo ni široko,
Pa on leže na meka dušeka,
Al’ evo ti kite i svatova,
Svi svatovi konje razjahaše, 220
Ali neće lijepa đevojka;
Dok ne vidn svoga gospodara.
Oni iđu pa Stevanu kažu,
Al’ je Stefan srca junačkoga,
Pa on siđe na mermer aviiju; 225
Uhvati je za bijelu ruku,
Odvede je sebi u odaju,
Za sobom je vrata zatvorio,
Pa govori lijepoj đevojci:
„Oj Rosando draga dušo moja 230
Nemoj mene noćas prokazati.
To izusti a dušicu pusti."
Al je Rosa srca junačkoga,
S mrtvijem je noćcu prenoćila,
Kad u jutro jutro osvanulo, 235
Uranila Stefanova majka;
Ona kuca halkom na vratima:
„Otvor’ vrata, Stefanova ljubo.“
Kad to čula lijepa đevojka,
Na odaji vrata otvorila. 240
Kad je majka sina ugledala,
Zakukala kano kukavica,
Pa govori svom sinu Stefanu:
„Oj Stefane, moje d’jete drago,
U z’o čas te majka oženila.“ 245
Skupiše se kićeni svatovi
Pa Stefana l’jepo sahraniše.
Kad izađe neđeljica dana,
A da vidiš kraljević Jovana,
On dovede i popa i kuma, 250
Da vjenčaju lijepu Rosandu,
Pa jamio tešku topuzinu,
Pa on bije i popa i kuma,
Da vjenčaju lijepu Roszndu,
I vjenčaše na silu đevojku. 255
Al govori lijepa đevojka:
„Čuješ li me kraljević Jovane,
Pušti mene greblju Stefanovu!“
„Prevari se, ujede ga guja
Pa je pušta greblju Stefanovu.“ 260
Kod greblja joj srce ispucalo,
Te je svoju dušu ispustila.
Zajedno ih mladih ukočaše
Kroz zemlju im ruke promoliše,
A u ruke rumene jabuke, 265
A na prsi vezene jagluke,
Kad se prenu, da se poigraju.

Zabilježio I. Barać, učitelj.



Reference[uredi]

Izvor[uredi]

  • Bosanska vila, 1890, godina V broj 21-22. Sarajevo, novembra 1890, str. 345-347.