Ženidba Cmiljanić-Ilije

Kulu gradi Cmiljanić Ilija,
Kulu gradi u Kotare ravne,
A kada je kulu ogradio,
U kuli je Srbe sakupio,
Tu sakupi četiri serdara
I dvadeset i pet kapetana;
Tu mi piše za neđelju vino.
Dok neđelja puna napuni se,
Tad besjede četiri serdara
I dvadeset i pet kapetana:
"Fala Bogu na njegovu daru!
"Kad se danas ovde sastadosmo
"Evo ovđe četiri serdara
"I dvadeset i pet kapetana,
"Svi smo od nas danas oženjeni
"Do sokola Cmiljanić-serdara.
"Svaki od nas ima po đevojku,
"Biraj, Ivo, koju tebe drago."
Kad Ilija r’ječi saslušao,
Poklanja se do zemljice crne:
"Fala vama, četiri serdara,
"I ostala braćo kapetana,
"Fala vama na vašemu daru,
"Ali sam se, braćo, zarekao
"Da se nikad oženiti neću
"Ni Turkinjom ni Srpkinjom mladom,
"No s Fatimom iz Udbinje grada."
Riječ reče, na noge skočio,
Pa dovati punu čašu vina,
Vino popi, a čašu odbaci,
Ondar reče svoj gospodi redom:
"Oj Bogu vi, četiri serdara
"I dvadeset i pet kapetana,
"Pijte vino, na noge ustajte,
"E ću ići u Udbinju ravnu."
Kad gospoda riječ saslušali,
Vino piše, na noge ustaše,
Svaki pođe svome b’jelu dvoru.
Kad to viđe Cmiljanić serdare,
Ode pravo u konjske odaje,
I vranca je konja izvodio,
Zlatnijem ga sedlom osedlao,
Priteže mu četiri kolana,
A zafuzda jednom žicom zlatnom,
Okiti mu kitu do kitica,
A prekri ga surom međedinom,
Da mu gora svilu ne umiče.
Otlen pođe u b’jele kamare,
Ođede se što moga nalješe;
Na se meće od zlata košulje,
Nit’ je tkana niti je predena,
Već u zlatni kalup slijevana;
Vrh košulje toke i ječermu,
A vrh toka zelenu dolamu,
Na kojoj su četrdeset puca,
Svako puce od po oke zlata,
A što ono puce pod groce,
U ono ima puna oka zlata,
I ono se na čekmek otvara,
U njem nosi za jutra rakiju,
Đe počine trudan i umoran,
Da ga ne bi žeđa umorila;
Opasa se svilenim pojasom,
Za pojasom dvije puške male,
Nit’ su vite nit’ čekićem bite,
No u zlatni kalup slijevane,
U nju gvožđa ni drveta nema,
Nego čarka koji vatru gradi;
A na rame bistra dževerdana,
Još kako je jadan i sirotan,
O njem vise dva gajtana zlatna,
O gajtanu dva kamena draga.
Pak okroči vrana konja svoga,
Okroji ga pletenom kandžiom,
Pravo pođe zelenom planinom,
Dokle dođe u Udbinji gradu.
Tu naodi udbinjsku gospodu,
Đe mi čini šenluk i veselje
I veliku igru i pojanje,
Među njima od Udbinje Muju.
Božju im je pomoć nazivao,
Oni njemu pomoć privatiše:
"Dobra sreća, delijo neznana!"
Divno su mu mjesto učinili,
Divno mjesto uz koljeno Muja.
Gleda Il’ja svu gospodu redom,
Sva gospoda Cmiljanić-Iliju.
Kad već viđe Cmiljanić serdare,
Ondar veli od Udbine Muju:
"O Boga ti, od Udbine Mujo,
"Je li testir igrat’ s đevojkama?"
Odgovara od Udbine Mujo:
"Jest ti testir, a zašto li nije."
Kad to začu Cmiljanić Ilija,
Na lake je noge ustanuo,
Zaigra se trkom junačkijem
Put Fatime lijepe đevojke,
Za desnu je ruku ufatio.
Još kako je lako nasrnuo,
Na ruku joj prsten salomio,
Ištetio na noge pašmage.
Kad to viđe Fatima đevojka,
Ciče mlada iz grla svega:
"Jaoh, reče, delijo neznana,
"Lakše malo, okamenio se!
"I prijed sam s delijom igrala,
"Al’ mi nije prsten salomio,
"Ni gazio noge ni papuče.
"A ja nisam lice uzgojila
"Ni za kakva drugoga junaka
"No za onog Cmiljanić-serdara.
"Evo ima pet godina dana
"Da ga čekam, željela ga majka!
"Njega majka, a on đevojaka!"
Kad to začu Cmiljanić Ilija,
On upita Fatimu đevojku:
"Oj Bogu ti, mlada gospođice,
"Da ti vidiš Cmiljanić-Iliju,
"Bi l’ ga mogla po čemu poznati?"
Serdar pusti, a Fata nausti:
"A kako ga ne bih poznavala?
"Kad je jednom četa podizana
"Od Kotara mjesta ajdučkoga,
"Kada četa u Udbini dođe,
"Dobar šićar oni zadobiše,
"I ubiše grada četobašu,
"I šnjim bješe mali Radonjica,
"I njega su posjekli Kotarci,
"S Radonjice toke odnijeli,
"Te serdaru starješinstvo dali;
"Njegove bih toke upoznala."
Kad delija r’ječi saslušao,
Ondar reče Fatimi đevojci:
"Nu pogledaj, oči ti ispale!
Jesu l’ ovo toke Radonjice?"
Kad Ilija raspuči dolamu,
Viđe Fata toke na junaku,
Teke viđe, odma ih poznade,
Pak je njemu riječ besjedila:
"Avaj toke, Cmiljanić-Ilija!
"Avaj toke, ostale ti puste!
"Ako vidi od Udbine Mujo,
"Ili koji drugi od Udbine,
"Pak da imaš sokolova krila,
"Ne bi krila meso odnijela,
"Nego ajde u meanu vinsku,
"U meanu krčmarice Mare.
"Kada noći u po noći dođe,
"Čekaj mene na meanska vrata,
"Ja ću sama doći na sokaku."
Prepade se Cmiljanić serdare,
On pobježe u meani vinskoj.
Tu naodi krčmaricu Maru:
"Božja pomoć, krčmarice Mare!"
Ona njemu božju odgovara:
"Bog daj budi, Cmiljanić-Ilija!"
Srdito joj serdar progovara:
"Bre ne luduj, krčmarice Mare,
"Nije ovđen serdar Cmiljaniću,
"Nego sam ja careva delija,
"Koja kupi po Bosni arače."
Pa uljeze u meani vinskoj.
Tu ispija vino do po noći,
Često gleda ispreda mehane,
Kad će doći Fatima đevojka.
Kad je noći pred po noći bilo,
Al’ evo ti Fatime đevojke,
Sa njom idu tri konjica vrana:
Na jednoga svita nekrojena,
Na drugoga blaga nebrojena,
Na trećega jahaše đevojka.
Na njojzi je čudo i zlamenje:
Na noge joj čizme i papuče,
Na njojzi su druga čuda bila,
Na njojzi su gaće od veluda,
Uz koljeno đeca janičari,
U sušjestvo vuci i bauci,
Na uškuruk dva pašina sina;
Još na Fatu tri kavada žuta,
A na čelo tri drobna đerdana.
Cura divna, a od’jelo divno,
B’jelo grlo, a b’jeli đerdani,
To đevojku podnosilo divno.
Koliko je grlo u đevojke
Još bi stala šaka od junaka.
Kad je viđe Cmiljanić Ilija,
Šnjome bježi u Kotare ravne,
Ošibuje dva konja tovarna,
Zdravo do’še dvoru bijelome,
Pokrsti je, i vjenča je za se.

Reference

Izvor

• Vuk Stef. Karadžić, Srpske narodne pjesme, knj. sedma, u kojoj su pjesme junačke srednjijeh vremena, str. 46-52, (državno izdanje), Štamparija Kraljevine Srbije, Biograd, 1900.