Ženidba Toše kapetana

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Vino piju trideset Turaka
U Udbinji u turskoj Krajini
A na kuli Ćevajn-age starca.
Kada su se ponapili piva,
Te im vince uljeze u lice,
A rakija jeglen otvorila,
Progovori stari Ćevajn-aga:
"Đeco moja, tridest Udbinjana,
"Je li majka rodila junaka,
"Ali sestra brata uzgojila
"Na čistome krilu đevojačkom
"Na bijele ruke bez bešike,
"Nije li ga sreća dogodila,
"Age moje, među nama ovđe,
"Da on siđe u vlaške Kotare
"A do kule Cmiljanić-Ilije,
"Da on vidi je l’ doma Ilija
"I svi redom trideset serdara,
"Smijemo li u Kotare sići,
"Porobiti sve vlaške Kotare,
"Porobiti, ognjem zapaliti,
"Zarobiti sestru Cmiljanića,
"Da mi bude u dvoru robinja,
"Divnim bih ga darivao darom,
"Darovao konja i oružje?"
Sve mu age nikom ponikoše,
Te gledaju u zelenu travu,
Kako raste trava na zavojke
Kao dojke u dobre đevojke,
Al’ ne gleda Nakić Usejine,
Nego agu među oči crne,
Ovako mu Nakić govorio:
"O Ćevajne, naša ago stara,
"Evo mene Turčina junaka,
"Ja ću sići u vlaške Kotare
"I uvodit’ kotarske serdare."
Pa otole na noge skočio,
Doratu se u sedlu turio,
Okrenu ga niz Kunar-planinu,
Đe gođ išo u Kotare sišo.
Kad se Nakić polja dovatio,
Tu ga tanka sreća poslužila,
Sve je polje magla pritisnula,
Te kroz maglu putem i ćenarom
On ne dođe kuli Cmiljanića
Nego kuli Toše kapetana.
U avliju ućera dorina,
U avliju konja razjahao,
Pa mu baci dizgen pro jabuke,
I udari šamar po vilici,
Sam se dorat po avliji šeta.
Gledao ga Toša kapetane
Sa čardaka od bijele kule,
Pa je Toša Usu govorio:
"Ajde, Uso, gorje na čardake,
"Da pijemo i jeglenišemo."
Tada Nakić u kulu uiđe,
I po srpski dobro jutro zvaše,
A Toša mu zdravlje privatio:
"Dobro došo, Nakić-Usejine!"
Prepade se Nakić Usejine,
Pa ovako Toši govoraše:
"Ne turči me, Toša kapetane,
"U tvom dvoru danas bez nevolje,
"Ja sam glavom Jovan barjaktare
"Sa Zagorja od bijele kule."
Opet Toša njemu progovara:
"Sjedi dolje, Nakić-Usejine!
"Koji su te donijeli vrazi
"More, Uso, u naše Kotare?
"Pravo kaži, ali mi ne laži,
"Kome s’, Uso, vjeru založio
"Da ćeš mene odasjeći glavu,
"Ili moje dvore zapaliti?
"Znaš li, Uso, jadi te jadili!
"Zajedno smo u Krajinu rasli,
"Tvoj me bio zarobio babo,
"Kad sam bio od petnaest ljeta,
"Pa i moju sestricu Jelicu,
"Kad joj bješe osam godinica.
"Kad bi vama bajram dolazio,
"Kad bi na te porezo aljine,
"Na mene bi iste porezao;
"Kad kavade Zlatiji đevojci,
"Na moju bi Jelu sve jednaku."
Onda Uso u strah progovara:
"Bogom brate, Toša kapetane!
"Ja sam emin Bogu učinio,
"Da ću sići u Kotare ravne
"Do bijele kule Cmiljanića,
"Da ja vidim je l’ doma Ilija
"I njegovo trideset serdara,
"Smijemo li u Kotare sići,
"I porobit’ kulu Cmiljanića,
"I zarobit’ Ilinu sestricu,
"Darovat’ je starcu Ćevajn-agi,
"Pa me loše sreća poslužila,
"Ne pogodih kuli Cmiljanića,
"No na tvoju, Toša kapetane,
"Učuvaj me, i ne prosoči me."
Veli njemu Toša kapetane:
"Prođ’ se, Uso, Cmiljanića kule
"I ostali kotarski serdara,
"Po triput su porobjene bile
"Od dušmana Turak’ Udbinjana,
"Tu ti nema ćara ni šićara.
"No evo ti bogata šićara
"U Potkraju prebogate kule
"A kod međe turske i kaurske,
"Do sad nikad bila porobjena,
"Silna kula starca Vitkovića.
"Ti porobi prebijelu kulu,
"I zarobi dilber-Simeunu,
"Dovedi je mene u Kotare,
"Svu ću ti je rušpam’ premjeriti.
"Jošt me začuj, Nakić-Usejine,
"Kad bijelu zarobite kulu,
"Nemojte je počem zapaliti,
"Da vas ljuta ne ujede guja,
"Jer su na njoj od boja topovi,
"Pa kad pukne dvanaest topova,
"Daće aber niz zemlju Latinsku,
"I začuće sve tridest serdara,
"I začuće devet Vitkovića,
"Te dolećet’ iz zemlje njemačke,
"Pa će začut’ begluk Namidija,
"Goniće te, ostavit’ te neće,
"I ja isti goniću te, Uso."
Nakić Uso tomu kail bio,
Pa otide u tursku Krajinu,
Te okupi tridest Krajičnika,
Sve po pušci i krvavoj ruci,
Eto ti ga s četom u Kotare,
Okoliše Vitkovića kulu.
Tu Nakiću sreća priskočila,
Muške glave doma ne bijaše,
Te bijelu porobiše kulu,
Zarobiše mladu Simeunu,
Zarobiše pa je odvedoše,
I iz kule silnovito blago.
Al’ Nakiću priskoči nesreća,
Neko mu se od družine nađe,
Te bijelu kulu zapalio,
Zapucaše na kuli topovi.
Obazre se Nakić Usejine,
I kad viđe đeno gori kula,
Kune junak, i rezili društvo:
"Koliko sam vama govorio
"Da u kuli oganj ne turate,
"Sad će čuti kotarski serdari,
"I začuće sedam Vitkovića.
"Da imamo sokolova krila,
"Kurtarisat’ neće piličnika."
To izreče, poljem potekoše,
Vatiše se gore i planine.
Začu tope Toša kapetane,
Svome se je jadu dosjetio,
Dorinu se baci u ramena,
Pa ga Toša poljem poigrava,
I kad viđe đeno gori kula,
On otide putem prijekijem,
U planinu sustignuo Turke,
Pa govori Nakić-Usejinu:
"Usejine, kuće ne vidio!
"Kakono je ni viđeti nećeš,
"Koliko sam tebe govorio,
"Da ne pališ Vitkovića kule."
To izreče, pa natrag uteče.
Susrijeta starca Vitkovića.
Govorio Toši kapetanu:
"Što ’vo, Toša, korili te ljudi!
"A kami se pouzdao u te!
"Mislio sam, a varao sam se,
"Da ćeš moju sačuvati kulu,
"Kameno mi u te pouzdanje!
"No ajdemo Turcim’ u poćeru."
Veli njemu Toša kapetane:
"Vrat’ se natrag, Vitkoviću starče,
"Vratimo se, ne ginimo ludo,
"Da imamo sve butum Kotarce,
"Ne bismo im smjeli udariti.
"Koliko je sve planine Visa,
"Što je u njoj drva i kamena,
"Za svakom se Ture naslonilo,
"A pred oči pušku pomolilo,
"Za gvožđe se rukom dovatilo,
"Kamo l’ ćemo mi dva udariti."
Neće starac da se natrag vrati,
Za Turcima oće u poćeru.
Žalije mu mile ćerce bilo
Nego kule i što je u kulu.
Kada viđe Toša kapetane,
Prepade se časti i poštenju,
Pa proćera konja pokraj starca,
Obrnu se s desne na lijevu,
Udri starca s teškom topuzinom,
Pade starac u zemlju na travu,
Pa zavika Toša sa đogina:
"Vitkoviću, pokojna ti duša!"
Pa proćera svojega đogata
Niz planinu bježeć’ put Kotara.
Te susrete Vitkovića Pera,
Umorio sebe i kulaša,
Za Turcima trčeć’ uz planinu.
Momče Tošu plahovito pita:
"Što je, Toša, ako Boga znadeš!
"Jesu l’ Turci davno umaknuli?"
Toša njemu strahovito kaže:
"Vrat’ se natrag, Vitkoviću Pero,
"Koliko je Vis-gore planine,
"I u njemu drva i kamena,
"Za svakijem po deset Turaka;
"Iz klanca su puške pomolili,
"A za živo gvožđe privatili;
"Da svi dođu Kotarci junaci
"Živa oka ne bi ostanulo."
Ne šće Pero poslušati Toša,
No proćera pokraj Toša dora.
Obrnu se Toša kapetane,
Na Pera je topuz oturio,
Ud’ri Pera u pleći junačke,
Pera pade, Toša riječ reče:
"Prost’ da si mi, Vitkoviću Pero,
"Mili Bože, oprosti mi gr’jee!"
Pa proćera konja niz planinu,
Te susrete do šest Vitkovića
Na šest konja kao šest sokola,
A za njima begluk Namidija,
Za Turcima trče u poćeru,
Konji su im u pjenu ogrezli
A junaci znojem ubrljani.
Veli njima Toša sa đogina:
"Natrag, braćo, ako Boga znate,
"Dok nijeste ludo izginuli."
Sve im kaže, a pravo ne kaže.
Jošte Toša braći govoraše:
"U planinu kad boja bijasmo
"Pogibe vam ostarali babo,
"I pogibe mio bratac Pero,
"I ja sam se ljuto obranio,
"Nego bjež’mo, ako Boga znate!"
Kada Srbi čuše lakrdiju,
Vratiše se domu kukajući,
Toša ode dvoru bijelome.
Kada siđe na bijelu kulu,
Tu naodi Nakić-Usejina,
Doveo mu mladu Simeunu.
Toša dava blago obećano,
Premjeri je rušpam’ i dukatom,
Te je vjenča sebe za ljubovcu.
Ode Uso svome vilajetu.
Toša gradi u dvoru veselje,
I sagradi u Kotare crkvu,
I namjesti starca kaluđera,
Da se moli Bogu po zakonu,
Ne bi li mu oprostio gr’jehe,
Što pogubi i tasta i šuru.