Ženidba Todora Jakšića

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Pošetao od Budima kralju,
A za njime nigđe nikog nema,
Osim jedan Jakšića Todore.
Vodi Todor vranca od mejdana,
Na Todoru čudio odijelo;
Vas u srmi i u čistom zlatu,
Udariše ispod tanke kule,
Ispod kule kralja Budimskoga,
Gleda njega Budimska kraljica,
Pa doziva Jakšića Todora:
"Oj sokole, Jakšiću Todore!
"Jesi li se, more, oženio?
"Ja đevojku za se isprosio?
"Ja đevojci dao vjeru tvrdu?"
Veli njojzi Jakšiću Todore:
"Oj gospođa Budimska kraljice!
"Nijesam se jošte oženio,
"Ni đevojke za se isprosio,
"Ni đevojci dao vjere tvrde."
Kad to čula gospođa kraljica,
Ona njemu tiho besjedila:
"Oj sokole, Jakšiću Todore,
"Na dar tebi moja Ikonija,
"Vod" je dvoru, te se ženi njome."
Kad go začu Jakšiću Todore,
Sveza vranca pod bijelom kulom,
Pravo ode na bijelu kulu,
A kad dođe gospođi kraljici,
Kapu skide, baci pod pazuho,
Pokloni se do zemljice crne,
Pa izvadi hiljadu dukata,
Te ih daje gospođi kraljici:
"Naj to tebi, gospoja kraljice,
"Pola tebi, pola Ikoniji,
"Dok otidem Bijogradu mome,
"Da pokupim kitu i svatove;"
Al" za dugo svadbu odgodio:
Do godinu dana bijelijeh;
Pa se vrati niz tananu kulu,
Dovati se pomamna vrančića,
Ode pravo Bijogradu svome.
Za tim prođe godinica dana,
Ni Todora, ni od njega glasa;
Jedna prođe, a i druga dođe,
Ni Todora, ni od njega glasa:
Druga prođe, a i treća dođe,
Ni Todora, ni od njega glasa.
A kad nasta godina četvrta,
Pošetao od Budima kralju,
A za njime Zvijezdić Ivane,
Vodi Ivan svog dobra đogina,
Kad su bili ispod b'jele kule,
Ispod kule kralja Budimskoga,
Gleda njega Budimska kraljica;
Na Ivanu divno odijelo;
Vas u srmi i u čistom zlatu:
Na njemu je kolasta azdija,
Po azdiji ispletene guje,
Povisoko izvedene glave,
U ustima sve drago kamenje,
Vidi mu se noći putovati,
U po noći, kako u po dana;
Ljepši Ivan od svake đevojke;
Doziva ga gospođa kraljica:
"O Ivane od Zvijezde grada!
"Jesi li se, more, oženio?
"Ja l' đevojku za se isprosio?"
Progovori Zvijezdić Ivane:
"Oj gospođa, Budimska kraljice!
"Nijesam se junak oženio,
"Ni đevojke za se isprosio."
Progovori Budimska kraljica:
"O Ivane od Zvijezde grada!
"Na čast tebi moja Ikonija,
Vod' je dvoru, te se ženi njome."
Ivan slugi dodade đogina,
Pa on ode uz tananu kulu,
Kapu skida, Božju pomoć daje,
Poklanja se do zemljice crne,
Pa se maši rukom u džepove,
Te izvadi hiljadu dukata,
Te ih daje gospođi kraljici:
"Naj to tebi, gospođa kraljica,
"Pola tebi, pola Ikoniji,
"Dok ja odem do Zvijezde grada,
"Da pokupim kićene svatove,
"Eto mene do petnaest dana
"U Budima u bijela grada."
Pa on ode niz tananu kulu,
Dovati se svojega đogina,
Ode pravo dvoru bijelome.
Al' to začu od Budima kralju,
Đe kraljica pokloni đevojku,
Žao kralju Jakšića Todora,
Pa načini knjigu na koljenu,
Te je šalje Jakšiću Todoru:
"Oj Todore, zete nesuđeni!
"Ovo ima četiri godine,
"Kako jesi zlato isprosio,
"Niti vodiš, ni odgovor daješ;
"Sada ti je drugi preprosio,
"Preprosi je Zvijezdić Ivane,
"I eto ga do petnaest dana,
"Moj Todore! bijelu Budimu;
"Već ak' hoćeš ići po đevojku,
"Brže kupi stotinu svatova,
"Noći meni hodi pod Budima,
"Da ti dadem moju Ikoniju,
"Te je vodi Bijogradu tvome."
Ode knjiga Jakšiću Todoru.
Kad Todoru sitna knjiga dođe,
Te on viđe, što mu knjiga kaže,
Plamen mu se uz obraz zapali.
U Todora devet mile braće,
Al' kod dvora nije ni jednoga,
Već otišli na carevu vojsku,
Osim jedno dijete Stjepane,
Nema njemu već dvanaest ljeta;
Viče njega Jakšiću Todoru:
"Oj dijete, nejačak Stjepane!
"Uzmi, brate, dvije puške male,
"Pa iskoči pred kulu Nebojšu,
"Te izbaci dvije puške male,
"Skupi nama stotinu momaka
"Drugi moju odvede đevojku,
"Odvede je Zvijezdić Ivane),
"Dok s' opremim na bijeloj kuli
"I opremim vranca od mejdana."
Ode Stjepan pred kulu Nebojšu,
Te izbaci dvije puške male,
Odmah pade stotina momaka:
A Todore otvara sepete,
Pa izvadi divno odijelo,
Sve od srme i od čista zlata,
Pa udara na pleća junačka,
Obuče se, što se ljepše može,
Pa silazi niz bijelu kulu,
Te opremi vranca i dorata,
Sebi vranca, Stjepanu dorata;
Dobrijeh se konja dovatiše,
A za njima stotina svatova,
I Dunavo zdravo prebrodiše,
I po noći dođoše Budimu,
Pod Budimom padoše svatovi.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Te viđela gospođa kraljica,
Da je doš'o Todor po đevojku,
Ona piše knjigu na koljenu,
Ts je šalje Zvijezdić-Ivanu:
"Čuješ mene, Zvijezdić-Ivane!
"Došao je Todor za đevojku
"S njegovijeh stotinu svatova,
"Hoće Todor da vodi đevojku;
"Brže kupi hiljadu svatova,
"Ja ću njega zaustavit' amo,
"moj Ivane! tri-četiri dana,
"No ne idi bijelu Budimu,
"Već ti hajde na mezevo ravno
"Na Trutinu na vodu studenu,
"Pa uvati vodu od izvora,
"Od izvora opet do ponora,
"I dočekaj Jakšića Todora
"Otmi, Ivo, tvoju Ikoniju,
"I pogubi Jakšića Todora
"I njegovu stotinu svatova."
Kada Ivan sitnu knjigu primi,
I kad viđe, šta mu knjiga kaže,
Udari se rukom po koljenu,
"Ao meni do Boga miloga!
"Đe mi Todor odvede đevojku!
"Al' davori, Jankovo kopile!
"Baš da imaš sokolova krila,
"Ne bi perje pronijelo mesa
"Na Trutinu na studenu vodu."
Pa se skoči na noge lagune,
Pa povika nekoliko slugu,
Poviknuše po Zvijezdi gradu,
Pade njemu hiljada svatova;
On posjede svojega đogina,
Pa poćera na vodu Trutinu,
Uvatiše vodu od izvora,
Od izvora opet do ponora,
A razape čador na ćupriji.
Glas dopade gospođi kraljici,
Đe je Ivan doš'o na Trutinu,
Onda ona sprema Ikoniju,
Pa je daje Jakšiću Todoru,
Prati njega od Budima kralju.
Kad su bili niz polje Budimsko.
Kralj do Toša konja dogonjaše,
Pa on njemu tiho besjeđaše:
"O moj zete, Jakšiću Todore!
"Kraljica je knjigu opravila,
"Opravila Zvijezdić-Ivanu,
"I čeka te na vodi Trutini
"S njegovijeh hiljadu svatova;
"Ti se vrati kroz b'jela Budima,
"Pa ti hajde na Vinoš planinu,
"Pa ćeš otud u Bijograd doći,
"A ne udri na vodu Trutinu:
"Jer da imaš sokolova krila,
"Ne bi perje pronijelo mesa."
Veli njemu Jakšiću Todore:
"Vala tebi, gospodine kralju!
"koji si mi i sada kazao;
"Jer ne kaza meni u Budimu?
"Ne bih ti se sada povratio,
"Da mi dadeš sve Budimsko blago:
"Da mi reku Budimske đevojke:
""Strašivice, Jakšića Todora!
""Đe on ne smje ud'rit' na Ivana!" "
"Ja ću ići na vodu Trutinu,
"Što Bog dade i sreća junačka."
Pa se s kraljem u obraz poljubi,
Kralj se vrati bijelu Budimu,
Todor ode na vodu Trutinu
Kad je bio u zelena luga,
On ustavi stotinu svatova,
I izvadi hiljadu dukata,
Pa doziva svog brata Stjepana:
"Jaši, brate, kosnata dorata,
"I naj tebi hiljadu dukata,
"Pa ti hajde vodi na ćupriju,
"A kad dođeš vodi na ćupriju
"Ti pogledaj desno i lijevo,
"Po polju su poneti čadori,
"Gledaj čador Zvijezdić-Ivana,
"Na njemu su tri zlatne jabuke;
"Kada dođeš bijelu čadoru,
"Ti odjaši kosnata dorata,
"Pokloni se do zemljice crne,
"Poljubi ha u skut i u ruku,
"Pa ćeš njemu tiho govoriti
"O Ivane od Zvijezde grada!
"Pozdrav ti je Jakšiću Todore:
"Družinu ti zove u svatove,
"Tebe kumi Bogom istinijem
"I našijem svetijem Jovanom,
"Da ti vjenčaš njega i đevojku,
"Da đevojke njemu ne otimaš,
"Njegova, s od prije đevojka,
"A eto ji hiljada dukata,
"Što si dao njegovoj đevojci:
"Slušaj onda, šta će govoriti,
"Pa posjedni kosnata dorata,
"Hajde natrag poljem širokijem."
Ode Stjepan pravo na ćupriju.
Mlado bješe dijete Stjepane,
Mlado bješe, mudar sjet primilo
Kada dođe vodi na ćupriju,
On pogleda desno i lijevo,
Pozna čador Zvijezdić-Ivana
Kad dojezdi do b'jela čadora,
On odsjede od konja dorina,
Pokloni se Zvijezdić-Ivanu,
Poljubi ga u skut i u ruku,
Pa Ivanu bješe besjedio:
"O Ivane od Zvijezde grada!
,Pozdrav ti je Jakšiću Todore
"Sve ti društvo zove u svatove,
"Tebe kumi Bogom istinijem
"I našijem svetijem Jovanom,
"Da mu pođeš na vjenčano kumstvo
"Da ti vjenčaš njega i đevojku,
"Da đevojke njemu ne otimaš,
"Njegova je od prije đevojka,
"I eto ti hiljada dukata,
"Što si dao njegovoj đevojci "
Pogleda ga Zvijezdić Ivane,
Pa je njemu bio besjedio:
"Nos'te đavo, Jankovo kopile,
"Ja ne mogu sablje poganiti,
"A sad bih ti osjekao glavu;
,Moje društvo meni u svatove
A ja ne dam moje Ikonije,
"Dok je mene i na meni glave
Kad to začu dijete Stjepane,
Dovati se kosnata dorata,
Pa okrenu poljem širokijem,
Ode pravo Jakšiću Todoru
Todoru je pravo kazivao,
Što govori Zvijezdić Ivane
Kada začu Jakšiću Todore,
On uzima svoju Ikoniju,
Pa privede vranca vilenoga,
Ikoniju na vrančića baci,
Priveza joj noge ispod vranca
A priveza ispod grla ruke
Vitovitu vrancu besjedio
"Hajde, vranče,na vodu Trutinu;
"Kad iziđeš u polje mezevo,
"Živo pređi u Goleš planinu,
"Pričekaj me malo u Golešu."
Reče riječ dilber Ikonija:
"Oj Todore, dragi gospodaru!
"Ako znadeš Boga jedinoga,
"Ne turaj me živu u Trutinu,
"Veće meni osijeci glavu."
Veli njojzi Jakšiću Todore:
"Ikonija, srce iz njedara!
"Ako vranac bude sreće stare,
"Pod tobom će vranac isplivati,
,Izići će u Goleš planinu;
"Pričekaj me u Goleš-planini,
"Ako kogođ dođe od svatova,
"Te ti kaže, da sam poginuo,
"Goni vranca Bijogradu mome,
"Ja imadem devet mili brata
"I ljepšijeh i viših od mene,
"Ti oberi, koga tebi drago;
"A tako mi nikoga do Boga!
"Ne ćeš s mene biti prokorena."
Pa udari vranca po sapima,
Ode vranac na vodu Trutinu;
Kad iziđe na mezevo ravno,
Kako zv'jezda preko vedra neba
Kroz hiljadu proleće svatova,
Neko viđe, neko i ne viđe,
Ali viđe Zvijezdić Ivane,
Pa Ivane tiho besjedio:
"Bože mili! Čuda velikoga!
"Da li soko pronese labuda,
"Da li vranac Jakšića Todora?"
Todor čeka za vodom Trutinom,
Pa razvija srmali durbina,
Te ugleda u Golešu vranca,
Pa družini bješe govorio:
"O družino, moja braćo draga!
"Svi jednoga Boga pomenite,
"Dobrijeh se konja privatite."
Pa posjede kosnata dorata,
Pravo ide vodi na ćupriju
Pred čadora Zvijezdić:Ivana,
Pa Ivanu božju pomoć daje,
Koliko se đida posilila,
On Todoru 'vako govoraše;
"Zdravo da si, Jankovo kopile!"
Progovori Jakšiću Todore:
"Bogom kume, Zvijezdić-Ivane!
"Kumim tebe Bogom velikijem
"I našijem svetijem Jovanom,
"Kumim nebo, nad tobom koje je,
"Zemlju kumim, pod tobom koja je,
"Ne otimaj moje Ikonije,
"Jer je moja od prije đevojka;
"Družinu ti zovem u svatove,
"A ti pođi na kumstvo vjenčano,
"I evo ti hiljadu dukata,
"Što si dao mojoj Ikoniji. "
Reče njemu Zvijezdić Ivane:
"Stani malo, Jankovo kopile,
"Dok se moga dovatim đogata"'
Pa on skoči na konja đogina,
A poteže mača zelenoga
Desna mu je prionula ruka,
On privati i lijevom rukom,
Prionuše ruke obadvije,
Sinu sablja Jakšića Todora,
Udari ga po desnom ramenu,
Razdvoji ga na konju đogatu,
A đogata na zemljici crnoj.
Pa on viknu iz grla bijela
"Braćo moja, stotina svatova!
"Sad udrite kroz mezevo ravno
Pa on pusti svojega dorina,
Udariše kroz ravno mezevo
Pokraj njega dijete Stjepane
Kako koga kopljem udaraše
Preko sebe njega preturaše
Dok su bili u polu mezeva,
Tri stotine glava osjekoše,
Grlom viče Jakšiću Todore
"Nemoj brate, dijete Stjepane!
"Bogu vala i svetom Jovanu,
"Koj' je njima povezao ruke!"
U to doba u Goleš planinu,
stoji vranac na drumu široku,
I na njemu dilber Ikonija,
Pa je skida Todor sa vrančića
Te je meće na konja dorina,
Svoga vranca među oči ljubi,
La se njemu na ramena baci,
Pravo ode svome Bijogradu
I odvede dilber Ikoniju,
Pravo j' vodi u Ružicu crkvu,
Te se vjenča s njome po zakonu;
Pa napisa knjigu na koljenu,
Te je šalje bijelu Budimu
Na koljeno gospođi kraljici
"Oj gospođa, Budimska kraljice,
"Kad ti pođeš ćeri u pohode,
"Ti ne idi Zvijezdić-Ivanu,
"Već ti hajde Jakšiću Todoru "