Ženidba Suplikara pa oca mu Romana

Izvor: Викизворник


Ženidba Suplikara pa oca mu Romana

(Kate Murat)

San zasnjela ljubi Romanova,
san zasnjela, u sanku viđela,
da je iž nje dvora bijeloga
golubovo jato otpravila
a pred njima sivoga sokola, 5
svi da su se na dvor povratili,
ma da nije soko tica siva,
neg' da j' ost'o u gori zelenoj.
Toga sanka nikomu ne kaže
neg' Romanu, svomu gospodaru, 10
gospodaru svomu govorila:
»O Romane, dragi gospodare!
U noćas sam malo sanka spala,
malo spala, čudan mi se snio:
da sam b'jelo iz našega dvora 15
golubovo jato otpravila
a pred njima sivoga sokola,
svi da su se u dvor povratili,
ma da nije soko tica siva:
To 'e Suplikar, drago d'jete naše, 20
Suplikara ne vodi u svate
da nam d'jete ne bi poginuo.«
Roman svojoj govori ljubovci:
»Što si luda, draga ljubi moja!
U san, ljubi, vjerovat’ ne valja: 25
san je klapa, a Bog je istina.«
Pa se Roman na noge skočio
i on stane kupiti svatove
i on vodi sina Suplikara;
otolen se svati otpravili. 30
Kad su došli gore u zelene,
Suplikara zaboljela glava,
Suplikar je babu govorio:
»O Romane, babo, dobro moje!
Teško me je glava zaboljela, 35
umr’jeću ti, babo, dobro moje,
od bolesti ruse glave moje;
mene spusti sa konja na trave
da mi se je s dušom razd'jeliti.« 
Roman svomu sinu govorio: 40
»Suplikare, drago d’jete moje!
Na ti, sinko, vezene mahrame,
veži tvoje u mahrame glave
jeda bi ti bolje glavi bilo
dok dođemo tvoje u punice, 45
u punice, majke devojčine:
punica je tvoja vidajnica,
ona će ti izvidati glave.«
Kad Suplikar svoga babu čuje,
on mi uzme vezene mahrame, 50
veže svoje u mehrame glave,
ončas mu je bolje glavi bilo.
Kad su došli na dvor u devojke,
Suplikara i ne boli glava;
huda ga je sreća naučila: 55
on punici ne govori ništa.
A kadar je po objedu bilo,
šetala se devojčina majka,
sve je svate darovala redom,
svakom svatu što je za kojega, 60
barjaktaru na barjak jabuku
a deveru na konja nevjestu.
Otolc se svati otpravili.
Kad su došli goru u zelenu,
Suplikara zaboljela glava, 65
on je babu svomu govorio:
»O Romane, babo, dobro moje!
Teško me je zaboljela glava,
umr’jet ću ti, neću ti preboljet'.
Spušti mene sa konja na trave 70
da mi se je s dušom razd'jeliti.« 
Roman svomu sinu govorio:
»Suplikare, drago d’jete moje!
Uzmi, sinko, vezene mahrame,
veži tvoje u mahrame glave 75
da bi tebi bolje glavi bilo.
Dok dođemo Budimu b'jelomu,
zazvaću ti babo medikare,
hoće tebi izvidati glave.«
Kad to čuo d’jete Suplikare, 80
veže svoje u mahrame glave,
Suplikara gore boli glava,
on je babu svome govorio:
»O Romane, babo, dobro moje!
Spusti mene sa konja na trave 85
da mi se je s dušom razd'jeliti.«
Kad je Roman svoga čuo sina,
on ga spušti sa konja na travu,
sjeda jadan na studenu st'jenu,
vas u b’jelu lišcu pobl'jedio, 90
upro oči u svojega sina,
nevolja mu govorit' ne dala.
Da ko vidi kićene nevjeste!
Ona gori ide po zelenoj,
ona bere vida svakojega, 95
Suplikaru oblagala glave,
ma to njemu ništa bolje nije,
nego njega gore boli glava;
đevojci je l'jepoj govorio:
»Draga moja, ne muči se, dušo! 100
Od ove ti preboljet’ ne mogu.«
Pa je svomu babu govorio:
»O Romane, babo, dobro moje!
Umr’jet ću ti, neću ti preboljet'.
Kad preminem, ukopaj me l'jepo: 105
nametni me od gore ševarom,
da m’ ne jedu od gore zvjerinja,
priveži mi dobra konja moga,
ti ga veži jele za visoke
neka dobro žali gospodara. 110
Ma te molim, babo, dobro moje,
ti ne vraćaj vjerenice moje,
ne vraćaj je na dvor svoje majke,
neg’ je vodi b’jelu dvoru mome;
a ja imam žutijeh cekina, 115
da ih žut’jeh zoblje do života,
još ih ne bi mlada pozobala.
Kad budete na pogled od dvora,
viđeće vas jadna moja majka,
viđet’ hoće, babo, dobro moje, 120
da joj nema sina Suplikara;
supro’ vama išetati hoće,
r’ječe tebi mila moja majka:
'O Romanc, dragi gospodare!
De 'e Suplikar, drago d’jete moje? 125
Oli mi je jadnoj poginuo?'
R'jet joj nemoj da sam poginuo,
neg' da su mi, babo, dobro moje,
ostanuli ključi od riznice
u punice b'jeloj u kamari, 130
u kamari na meku dušeku;
ja da sam se iz gore vratio
dvor na b’jeli moje u punice
za uzeti ključe <xl riznice,
od riznice đe mi stoji blago.« 135
Još bi junak bio govorio,
ma se s grešnom dušom razd’jelio.
Kad je Roman sina sagledao,
cmili Roman, žali sina svoga.
A kad se je bio naplakao, 140
on je malo greblje iskopao,
Suplikara sina ukopao,
nametne ga od gore ševarom
da g' ne jedu od gore zvjerenja;
pri jelu mu konja privezao, 145
pa s' otole svati otpravili.
Kad su došli Budimu b'jelomu,
kad su bili b'jela preko grada,
gledala ih ljubi Romanova
sa visoka od dvora prozora; 150
sve svatove očim' prebrojila,
ne nabraja sina Suplikara.
Suze proli lice niz rumeno,
pa potrča kuli niz skaline.
Suproć svatim’ mlada išetala, 155
gospodaru svomu govorila:
»O Romane, dragi gospodare!
Đe 'e Suplikar, drago d’jete moje?
Oli mi je jadnoj poginuo?«
Roman svojoj ljubi lagovao: 160
»Ti ne cmili, draga ljubi moja,
Suplikar nam nije poginuo:
ostali mu ključi od riznice
u punice meku na dušeku;
vratio se gore iz zelene 165
za uzeti ključe od riznice,
od riznice de mu stoji blago.«
Kad to čula ljubi Romanova,
ona mlada i ne haje za to,
nego gore ide u zelene, 170
ide iskat’ sina Suplikara
i zavija kako kukavica;
govori joj kićena nevjesta:
»O gospođo mila moja majko
nerođena, kolik’ i rođena. 175
A što ću ti jadna lagovati,
nego ću ti kazat' po istini.
Supiikar je nama preminuo
u planini gori u zelcnoj;
mi smo ti ga ukopali l'jepo 180
a u gore jele pod zelene.«
Kad to čula ljubi Romanova,
ničice je crnoj zemlji pala,
svi je svati redom odizali,
n'jednomu se odići ne mogla, 185
u njome je živo srce puklo.
Kad ljubovce Roman sagledao,
ljubovce je l'jepo ukopao;
Roman svoje žaluje ljubovce,
žaluje je tri bijela dana; 190
kad četvrti danak osvanuo,
on mi se je Roman oženio
za njegove kićene nevjeste;
neva mu je porodila sina,
l'jepo mu je ime iznosila, 195
ime l'jepo mladi Suplikare.

Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg



Reference[uredi]

Izvor[uredi]

Narodne pjesme iz Luke na Šipanu, zapisao Andro Murat, Matica Hrvatska, Zagreb 1996, Hrvatske narodne pjesme, rukopisna baština, knjiga 1, str. 289-293