Ženidba Stojana Jankovića (Bovan)

Izvor: Викизворник


Ženidba Stojana Jankovića

Skupilo se trides’ Kotarana,
piju vino, a piju rakije,
no ji’ služi serdare Stojane,
desnom rukom, pozlaćenom kupom!
No ga gleda trides’ Kotarana: 5
„O Stojane, srpski gospodare,
što se nećeš mladi oženiti,
sva se družba tvoja oženila,
a i porod jeste porodila,
stasaše im ćerke za udadbu, 10
a još deca stigla za ženidbu,
ti se mladi nekće oženiti!
Evo jesmo trides’ Kotarana,
svaki ima curu u kavezu,
neko ćerku, neko sestru milu, 15
neko ima milu bratanicu,
biraj, Stole, koju tebe drago!“
Kad to začu serdare Stojane,
a još njima ti’o govorio:
„Fala vama na vašem divanu, 20
fala vama na vašoj besedi,
na cure vi ne turam beanu,
niti vam ja naodim manu!
No sam ti se tvrdo zaklinjao,
da se neću s’ drugom oženiti, 25
na daleko, Like krvavoga,
no sa ćerkom Begu alaj-begu!“
Kad to začu trides’ Kotarana:
„O Stojane, srpski gospodare,
nije lako otis u Udbinu, 30
do Udbine šeset karaula,
svaka ima po trides’ pandura!
Da si vila te da imaš krila,
do Udbine uleći ne možeš,
a nek’mo li glavu iznijeti, 35
a na sebe curu lonijeti!“
No Stojanu zazor do’odilo,
te poskoči na noge lagane,
a se maši šarenoj odaje,
primače se zlateli sepeta, 40
a izvadi sve od zlata ruvo,
navuče mi od zlata košulju,
a obuče od čoje čakšire,
na njima su od zlata širiti,
među njima zmije sapletene, 45
kod koljena glave sastavljene,
zmije zalu ka’ da biju žive!
A pripasa svilena pojaoa,
u pojasu đegrlji silafa,
u silafu devet samokresa, 50
pokraj njima kriva jatagana,
u ramenu bistra ceverdana!
I obuče toke od tri oke,
sjaje toke ka’ da sunce grije!
A na glavu samur i čelenka. 55
Alaknuo, Boga pomenuo:
„Sbogom, kaže, trides’ Kotarana!"
Ode Stojan gore uz planinu,
kad je bio na Staru lazinu,
za dva sata dobra iskočio 60
i mi nađe studena kladenca
i ta voda jeste mi ajdučka,
U leto je tu puno ajduka,
a zimi je tuna puno vuka!
Priđe Stojan te mi se umio 65
i ladne se vode napoio,
jednak ga je sanak uvatio,
leže sanak pod jelu zelenu,
baš pod jelu u travu zelenu,
te boravi sana junačkoga. 70
Nije mnogo zatim tairilo,
eto stiže jedno Ture mlado
po imenu Boičić Alija,
on da pije i da se omije,
i da uzme turskoga avdesa! 75
Kad mi vide silnu junačinu,
groznica ga silna uvatila,
pa pobeglo gore uz planinu,
kod družine turske dolazilo,
priđe Bego te ga uvatio: 80
„O moj brate, Bojičić Alija,
jesi l bolan, oćeš li umreti?
Imaš veka, da ti tražim leka?“
„O moj brate, Bego alaj-bego!
Donesi mi troletnoga vina, 85
da ja pijem, dušu da povrnem,
pa ću tebe nešto kazivati!
Ja otido na Staru lazinu,
na onoga Ajdučka kladenca,
da s’ napijem i da se omijem, 90
da uzimjem turskoga avdesa,
kad tu beše jedna junačina,
i, kakvi je, da ga bog ubije!
Na njega su od čoje čakšire,
na čakšire od zlata širite, 95
među njima zmije sapletene,
zmije calu, ne bi l s’ uplašio!
Na njega je od zlata košulja,
i pripaso svilena pojasa,
u pojasu đegrli silafe, 100
u silafe devet samokresa,
pokraj njima ostra jatagana,
o ramenu bistra dževerdana;
na njega su toke od tri oke,
sjaje toke ka da sunce grije! 105
A na glavi kapa i čelenka;
pa legao pod jelu zelenu
te boravi sana junačkoga!
Kad odiše junačina dušom,
odmećeše grane pod nebesa, 110
kad povija junak dušu k sebe
savijaše to jelovo granje,
te mi bije po zelene trave!
I to mu se ne bih uplašio,
u zubi mu galče jagnje spije!“ 115
Kad to začu Bego alaj-bego:
„O čuste me trideset Turaka,
svake slike e dobre prilike
da to jeste serdare Stojane,
što se Stojan po Kotara fali 120
da će doći u Udbine ravne
i da će mi ćerku zagrabiti!
A što ćemo sade, kako ćemo?
Da idemo da ga opkolimo,
opkolimo, krmka pogubimo!" 125
Složni Turci pa se poslušali,
opkoliše g' sa četiri strane,
uvatiše serdara Stojana!
Spava Stojan, ni abera nema.
Savezaše noge do koleni, 130
savezaše ruke do rameni,
pa ga biju čizmom i kamdžijom.
Dzipi Stojan, ka da se pomami,
iskida mi svilene gajtane,
baš mogaše junak uteknuti, 135
no ne kćeše sebe osramotit',
da m’ ostane svijetlo oružje,
no ga Turci tada poteraše,
poteraše Likom kamenitom,
kad su bili blizu pri Udbini, 140
šta besedi Bego alaj-bego:
„O moj brate, Bojičić Alija,
ti otidi malo ponapredu,
izvedi se kule na bedemu,
i dovati do tri topa redom, 145
dva krnjaša i jednog brnjaša,
aber davaj na četiri strane,
neka čuju paše i miširi,
neka čuju lale i veziri,
neka čuju kade i kadije, 150
neka čuju odže i miftije,
nek začuje care u Stambola
što smo danas šićar zadobili,
uvatili manita Stojana,
po manita nema u svijetu!" 155
Kada biše Lika priodili,
no mi viče Bego alaj-bego:
„Te nu skinte m’ ašu sa kulaša
da ja krmka pokrijem po glavi,
ote ni ga bule ugledati, 160
nama te ni Vlašče ispuštiti!"
Družba mu se na to nasmijala:
„U šta će se bule ugledati,
kad je, more, Vlašče zavezano!"
Ugledaše g' bule iz odaja, 165
prelomrppe džame na pendžere,
i kroz pendžer glave proturaju:
„Blago majke što te je rodila,
blago ljube što te je ljubila!“
Izvedoše g' najvišega poda, 170
svlačiše mu prekrasno odelo,
baciše ga u zindanu tamnu,
a otoše dole u kafanu
muabeta te mi otvoriše,
muabeta, turska izjareta. 175
Ode Fata na tamnu apsanu:
„O Stojane, Bog mi te ubio,
koja te je beda donijela?“
„Ja sam junak jošte neoženjen,
ja sam Bogu jemin učinio 180
da se oću s tobom oženiti!“
„Ćuti Stole, nemo me varati,
ti ako ćeš mene i uzeti,
ti ćeš mene drugom pokloniti,
daćeš mene tvome izmećaru 185
da mu budem laka izmećarka!“
„Neću Fato, Boga mi jednoga!
no te oću za sebe uzeti!“
Onda mu je vrata otvorila,
pa na podu s njim iskočila, 190
sve odelo njemu donijela.
Alaknuše, Boga pomenuše!
Kad su bili gore u planinu,
padoše mi na Ajdučku vodu;
tu s' omio i vode napio, 195
odma ga je sanak dovatio,
leže sanak pod jelu zelenu!
Nije mnogo vreme potrajalo,
za njim jezde trideset Turaka.
Spava Stojan, ni abera nema! 200
Ugleda ih Fatima devojka;
da ga budi, buditi ne smela,
pa proliva suze niz obraze,
dok su suze njega pokapale.
Đipi Stojan, ko da se pomami: 205
„Bog t’ ubio, lijepa devojko,
brgo li si pišman ti panula!“
„Nesam, kaže, Boga mi jednoga,
no eto jezde Turci Likovci,
sad te tebe Turci pogubiti, 210
i mene te mnogo namučiti!”
Onda Stojan susrete mi Turke:
pogubio trideset Turaka!
A udrili po trag kapetani:
„O Stojane, kamo tvoja fala?“ 215
„Moja fala, pod četine spava!"
Ukara ga Senjanin Ivane:
„Lasno ti je Turce pogubiti,
no kamo ti Fatima devojka?"
„Ajd’ ti gledaj u jelovo granje!“ 220
Kad to vide Senjanine Iva,
silno se je Ivo uabio,
levom se je rukom prekrstio:
„Lepi Bože, što si uradio,
da je lepše u svom svetu nije! 225
Svu je goru mrežom zamrežila!“
Pa izvadi burme pozlaćene
te dariva Fatimu devojku.
Iskočiše na širu ledinu,
piju vino, a piju rakiju, 230
i ka Senju zdravo odjezdiše.



Reference[uredi]

Izvor[uredi]

  • Tatomir P. Vukanović: Srpske narodne epske pesme, Narodni muzej u Vranju, Vranje, 1972., str. 191-196.
  • Narodna književnost Srba na Kosovu - Junačke pesme, priredio dr. Vladimir Bovan, Jedinstvo, Priština, 1980, str.: 256-262.
  • Vladimir Bovan: Antologija srpske narodne epike Kosova i Metohije, Jedinstvo, Priština, 1974., str. 296-303.