Ženidba Soko Rizvan age
Od kako je svijet postanuo,
Nije ljepši cvijet procvjetao,
Neg' je sada Hanifa djevojka,
L'jepa seka dilber-Mehagina,
Mehagina i Osmanagina. 5
Ja kakva je, vesela joj majka:
Crna oka, a čela široka,
A uzvitih na elif obrva;
Dva obraza, dva đula rumena,
Dvije oči — crne trnjinice, 10
Trepavice — krila lastavice,
Vitka stasa, a umilna glasa,
Usta su joj kutija šećera,
Sitni zubi dizije bisera,
Dvije dojke — dva goluba b'jela. 15
Nju mi prose sedmeri svatovi:
Jedno svati starca Emin age,
Drugo svati Ali-kapetana,
Sa Glasinca dva Terzibašića.
Peto svati Bošnjak Mehmed-age, 20
Šesto svati Dizdar Mustaf-age,
Sedmo svati soko Rizvan age.
Hanu moli Hanifina majka:
»O, Hanifa, draga šćeri moja!
Pođi, Hano, starcu Emin agi, 25
Gdje ćeš biti rahat i mijerna«.
Hana šuti, ništa ne govori.
Hanu mole Hanifina braća:
»O, Hanifa, draga seko naša!
Pođi, Hano, Ali-kapetanu, 30
Gdje ćeš biti roblju gospođica«.
Hana šuti, ništa ne govori.
Hanu mole po dvoru nevjeste:
»O, Hanifo, zaovice naša,
Pođi, Hano, kom Terzibašiću, 35
Gdjeno ćeš se naderati, Hano,
Naderati dibe i kadife
I kumaša boje svakojake«.
Hana šuti, ništa ne govori.
Hanu mole po dvoru robinje: 40
»O, Hanifo, gospojice naša:
Pođi, Hano, Dizdar Mustaf-agi,
Često će nam Dizdar dolaziti
I nas mlado roblje darovati,
A mi ćemo sebi kupovati: 45
Dibe, zlata, tanka tiliprika«.
Hana šuti, ništa ne govori;
Rizvan agu niko ne spominje:
Hanka hoće soko Rizvan agu.
Dadoše je mila braća njena, 50
Dadoše je Ali-kapetanu,
Dadoše je i ne pitaše je,
Vjenčaše je i ne kazaše joj.
Kad to čuo soko Rizvan aga,
On od jada ide u mejhanu. 55
Kad je došo u pjanu mejhanu,
Sve mu age na noge skočiše,
Desnu ruku na prsa metnuše,
Samo neće jedan serhatlija.
Njemu veli do trideset aga: 60
»A, boga ti, neznan serhatlijo!
Što ti ne htje na noge skočiti,
Desnu ruku na prsa metnuti?
Ono nije među nama šala,
Već je ono svoj Krajini glava, 65
Ono nam je soko Rizvan aga.
On ne nosi čohe ni aladže,
Veće nosi mahud i kadifu.
A ne jaše konja svakojakih,
Veće jaše sure bedevije. 70
A ne gleda puno djevojaka,
Veće jednu Hanifu djevojku«.
Kad to čuo Ali-ikapetane,
Progovara Ali-kapetane:
»To li vam je soko Rizvan aga! 75
Take su mi sluge oko konja;
Braća su mi Hanu poklonila,
Onomade u mladu nedjelju«.
Kad to čuo soko Rizvan aga,
Sjedio je ljetnji dan do podnc. 80
Svaki aga svome dvoru ide,
Rizvan aga svom od jada neće.
Kad je vakat ikindiji bio,
On poskoči na noge lagane,
Pa on ode svom bijelu dvoru. 85
Kad je doš’o u bijele dvore,
Al’ mu seka bješe na avliji,
Iz ibrika abdest uzimaše.
Rizvan aga seki govorio:
»Draga seko, Nefazil kaduno! 90
Pripni peču, obuci feredžu,
Zavi lice u tanke tulbente,
Pravo hajde Hanifinu dvoru,
Pa ti reci Hanifi djevojci:
O, Hanifo, lijepa djevojko! 95
Selam ti je bratac Rizvan aga,
Kol’ko si se, bona, njemu klela,
Da ga, jadna, prevariti nećeš,
A sad si mi brata prevarila.
Kam’ ti vjera? — ubila te str'jela! 100
U svojoj se sreći ne smjerila.
Što s’ u majke vodice popila,
To s nedragim u suzam' izlila!
Što s’ u majke ruha sakupila,
To se nedragim u jadu derala«. 105
Kad to čula Nefazil-kaduna,
Pripe peču, obuče feredžu,
Zavi lice u tanke tulbante,
Ona ode Hanifinu dvoru.
Kad je došla u bijele dvore, 110
Al Hanifa u avliji bješe,
Iz ibrika avdest uzimaše,
Više suzam' neg’ vodicom hladnom.
Njojzi veli Nefazli-kadunna:
»Ja Hanifo, lijepa djevojko, 115
Što si mome bratu govorila,
Da ga, jadna, prevariti nećeš!
A sad si ga, bona, prevarila;
Kam’ ti vjera? — ubila te str'jela?
U svojoj se sreći ne smirila. 120
Što s' u majke vodice popila,
To s nedragim u suzam' izlila;
Što s' u majke ruha sakupila,
To s nedragim u jadu derala«.
Progovara Hanifa djevojka: 125
»Zaovice, Nafazli-kaduno!
Nije hoće, već teška nehoća,
Nije volja, već teška nevolja,
Braća su me silom poklonila,
Onomade u mladu nedjelju. 130
Rizvan aga na mom srcu rana,
Nit' te mogu privit, ni preboljet,
Ni na kletu srcu odoljeti,
Umrijeću, preboljet te neću«.
Kad to čula Nefazli-kaduna, 135
Ona ode svom bijelu dvoru,
Kaže bratu što je i kako je.
Kad to čuo soko Rizvan aga,
On se skoči na noge lagane,
Oprema se što god ljepše rnore: 140
On pripasa devet ćemerova,
Nasipa ih grošim i dukatim,
Pa uzjaha suru bedeviju,
Pravo ode Hanifinu dvoru.
Kad je došo u mermer avliju, 145
Al robinja bješe na avliji,
Ona pere merdžanli kašike,
Pa ih meće u zlatne sahane.
Govori joj soko Rizvan aga:
»A bora ti, tanana robinjo, 150
Jesu li ti tvoje age doma?«
Govori mu tanana robinja:
»A, bora mi, neznan serhatlijo!
Nijesu mi moje age doma,
Otišli su u lov u planinu, 155
Neće doći ni za heftu dana«.
Još je pita soko Rizvan aga:
»Gdje je tebi Hanifa djevojka?«
Njemu veli tanana robinja;
»Eno mi je na visokoj kuli, 160
U bešici svog bratića ljulja,
Ljuljajući tiho pripijeva:
Rizvan aga na mom srcu rana!
Nit' je mogu privit, ni preboljet,
Ni na kletu srcu odoljeti: 165
Umrijeću, preboljet te neću«.
Kad to čuo soko Rizvan aga,
Uze Hanu po svilenu pasu,
Pa je nosi niz bijelu kulu.
Kad je sišo na mermer avliju, 170
A1 joj mati na avliji bješe,
Iz ibrika avdest uzimaše,
Star'ja neva sedžadu steraše,
A mlađa joj mahramu držaše.
Kada vid'le dvije nevjestice, 175
Rizvan aga gdje Hanifu vodi,
Star'ja neva pute zatvaraše,
A mlađa joj vrata otvaraše.
Koja neva pute zatvaraše,
Onu bije trostrukom ikandžijom! 180
Koja neva vrata otvaraše,
Onu sipa grošim' i dukatim'.
Sad uzjaha suru bedeviju,
Za se baci lijepu Hanifu,
Pa pobježe svom bijelu dvoru. 185
Glas do glasa, haber do habera,
Haber dođe Ali-kapetanu,
A da mu je odvedena draga.
Poručuje Ali-kapetane:
»Ciganine, soko Rizvan aga! 190
I ja ću se tebi osvetiti,
Velik’ ću ti zijan učiniti:
B'jelu ću ti kulu zapaliti
I u kuli Hanifu djevojku,
Po selima kmete izdizati«. 195
Kad to čuo soko Rizvan aga,
Odgovara Ali-kapetanu:
»Ciganine, Ali-kapetane,
Cigani se vatrom osvećuju!
Ako ćeš mi kulu zapaliti, 200
Dok sam aga, načiniću kulu.
Ako ćeš mi ljubu zapaliti,
Dok sam junak, osvetiću ljubu.
Ako ćeš mi kmete izdizati,
Sad će doći novo promaljeće, 205
Rodiće mi trava svakojaka,
Nabaviću kmete i čifluke«.
Kad to čuo Ali-kapetane,
Ne smjede mu ništa učiniti.
