5
Ženidba Radul-Bega
(Iz Sarajeva)
Kad se ženi beže Radul-beže,
Na daleko isprosi đevojku,
Preko Bosne i Hercegovine
Sa sred Čeva sa sred Gore Crne
Od Srbina i srpskog plemena,
Od junaka Svilojević Ive,
A Jelicu lijepu đevojku;
Beg je prosi, Ivo mu je daje.
Dok je beže curu isprosio,
Svoje mnogo potrošio blago,
Cijel tovar blaga potrošio,
Dok na curu adet udario,
I dade joj devet prstenova
I u njima devet kamenova,
Svaki žarkom odsjauje suncu.
Na prstenu svadbu ugovara:
„Ova svadba do malo zemana,
„Dok ja dvoru bijelome siđem
„I pokupim pet stotin' svatova;
„Gotovi mi do tri sta konaka
„Za mojijeh pet stotin' svatova.
„A moj taste, Svilojević Ivo!
„Jesi l' razi pet stotin svatova?“
„Razi sam ti, da moj zete mio;
„Već samo ću tebe zamoliti,
„Ne vodi mi jabane đevera,
„Veće brata jali bratučeda,
„Jabana će obraz opaliti.“
A veli mu beže Radul-beže:
„I da veliš, dovesti ih ne ću,
„Jer ja imam dva brata rođena:
„A Mirčetu i Nikolu svoga,
„Oba ću ih u svatove spremit"
„I đogata konja po đevojku,
„Po izboru spremiti svatove,
„Mila kuma od Srijema Janja,
„A prikumka od Srijema Vuka,
„Dva prvjenca dva Jakšića mlada,
„Barjaktara Relju od Pazara,
„Starog svata Jug-Bogdana starog,
„A čauša Obilić Miloša,
„A vojvodu Ljuticu Bogdana,
„A ostale kako koje mognem.“
Kad to reče na noge skočio,
Haber pade slugam' u konake,
Te mu sluge konja izvedoše,
Privedoše binjeku kamenu.
Taman beže na avliju siđe,
Dok evo ti kolo đevojaka,
U avliji kolo uhvatiše,
Pripjevaše zeta i đevojku.
A kad beže do putalja dođe,
On se hvaća rukam u džepove,
Pa im baca sitne madžarlije,
Pozlati im kolo i avliju,
Pa se sjede na putalja svoga,
Isprati ga punac i punica:
„Pođi s Bogom da naš zete mio!“
Ode beže poljem pjevajući.
Kud god ide svome dvoru siđe,
Oba njega brata dočekaše.
U lice se s njime poljubiše,
Pitaše se za mir i za zdravlje,
Dok evo ti majke Radulove:
„Dobro doš'o, Radul-beže sine!
„Jesi li se, sine, umorio?
„Jesi l', sine, zlato isprosio,
„Sebi zlato meni zamjenika,
„Koji će me vjerno poslužiti,
„Dočekati naše prijatelje?“
„Jesam, mati, zdravo i veselo,
„Nijesam se umorio, majko,
„Već sam tebi curu isprosio,
„Sebi zlato, tebi zamjenika,
„Hoće tebe vjerno poslužiti,
„Dočekati tvoje prijatelje.“
Uzeše se po bijele ruke
I odoše uz visoku kulu,
Mlađa braća soFru postaviše.
Sjede beže za punu siniju,
Mirčeta mu hladno vino služi,
A Nikola sjede uz koljeno.
Bratac njima po istini kaže,
Da ne vodi jabane đevera,
To mu braći vrlo milo bilo,
Svome bratu ruku poljubiše:
„Hvala tebi, naš brate rođeni!
„Sretno tebi, i čestito bilo.“
Kad se beže malo odmorio,
Stade beže sitne knjige pisat'
Po junacim i po vojvodama,
Da mu iđu u kitu svatove,
Sve onake svate pokupio,
Kako no je puncu govorio.
Kad se sila sva kod dvora zbila,
Svijem beže jafte iznosio,
Razredio svate na konake,
Đe trojicu, đe i četvoricu,
Neka im je ljepše na konaku,
Svakom dosta piva i jediva,
A konjima trave đeteline.
Tu pridrža kitu i svatove,
Dok odmori konje i junake,
Neđeljicu sastavio dana;
Neđeljica kad se navršila,
Čauš viknu dabulana riknu:
„Azurala, kita i svatovi!
„Svatovi smo, za stajanje nismo.“
Svatovi se odmah opremili,
Vitezove konje pojahali,
Povrvješe prvi barjaktari,
Razviše se krstaši barjaci,
Udariše svirke različite,
Zapjevaše pjesme plemenite.
Vojvode se nakitile vina,
Šestoperce u nebo bacaju,
Na gole ih prsi dočekuju.
Otolen se svati podigoše,
Mili Bože, čuda velikoga!
Da je kome stati, pogledati
Te lijepe kite i svatova:
Mladi momci a dobri konjici,
Zeleno se polje zamaglilo,
Pala tama od neba do tala,
Nije tama ta od Boga data,
Već od pare konjske i junačke.
I svatovi poljem prijezdiše,
Te odoše brdom i planinom.
Kud god išli Crnoj Gori sišli,
Pravo zdravo u Svilojeviće,
Tankoj kuli Svilojević Ive.
Dobro Ivo dočeka svatove,
Sve svatove na tvrde ahare,
A prvjence na visoku kulu,
Svakom dosta piva i jediva,
A đeveri k lijepoj đevojci,
Dobro snaha dočeka đevere,
Izula ih i noge oprala,
U meko ih šiljte posadila,
Donese im u šiši rakije,
Zameđene pa zašećerene,
Mezeta im snaha donijela,
Slatke urme od grada Misipa.
Dok se đeca malo odmoriše
I junački život povratiše
Iza toga iziđe večera;
Večeraše dva đevera mlada.
Kad gospodsku večer večeraše,
Snaha njima na ruke polila,
Bojali im pripali čibuka
I šećerli kafu iznijela.
I tu vakat od ložnice bio,
A đevojka na noge skočila,
Pa im stere dušek po dušeku
I zlatali jastuk po jastuku
A kumašli jorgan po jorganu,
Pa skinula obadva đevera,
Sve im svlači do košulje tanke,
Pa legoše dva đevera mlada,
A među nje snaha milosnica,
Preko njihe preturila ruke.
Tu su tavnu noćcu prenoćili.
Rano rani Svilojević Ivo,
Pa eto ga šćeri u odaju,
Da obiđe šćerku i đevere,
Ali šćerka bolje uranila,
Probudila dva đevera mlada,
Umili se i Bogu molili.
Dok evo ti Svilojević Ive,
Pa on njima dobro jutro viče,
Prijatelji na noge skočiše
I dobro mu jutro odazvaše,
Ruke šire u lice se ljube,
Pa sjedoše za punu trpezu,
Otpočeše hladno piti vino.
Vino piše eglen zaturiše,
A veli im Svilojević Ivo:
„Čujete l' me, prijatelji dragi!
„Ne mojte mi odmah polaziti,
„Dok opremim ruho đevojačko.“
To im reče, pa na noge skoči,
Ode Ivo u svoju odaju,
Svu rodbinu svoju sastavio,
Razređuje gospodske darove,
Što će kome svatu darovati,
Razrediše i sve popisaše.
U to stade tri bijela dana
I četvrto jutro osvanulo.
Dok povika čauš do čauša:
„Azurala, gospodo svatovi!
„Ko je konjik priteži kolane,
„A pješaci za noge opanke;
„Azurala gospoja đevojka!
„Svatovi smo, za stajanje nismo,
„O nama će pobrinut se amo.“
Spremna bila kita i svatovi,
Razviše se krstaši barjaci,
Povrvlješe prvi barjaktari,
A prvjenci konje pojahaše,
Đeverovi curu izvedoše,
Dok evo ti Svilojević Ive
I za njime gospodski darovi.
Pet stotina svata darovaše,
Prvjencima konje ne jahane,
Barjaktarim džide pozlaćene
I na džide od zlata jabuke;
Čaušima od zlata čugele,
Vojvodama boščaluke zlatne;
Starom svatu od zlata siniju,
Na kojoj su opletene guje,
Na srijedi sastavile glave,
U glavama dragi kamen sjeva;
Milu kumu od zlata kolajnu,
U kojoj su tri kamena draga,
Valjaju mu jednog Carigrada;
A prikumku od zlata jabuku
Nakićenu drobnijem biserom;
A ostale kako koga može,
Nekom jagluk a nekom boščaluk,
Đeverima lijepu đevojku.
Čauš viknu dabulana riknu,
Povrvješe kita i svatovi,
A prati ih Svilojević Ivo
Sa svojijeh stotinu Brđana,
Pratio ih do konaka prvog,
Pa se Ivo natrag povratio.
Tu svatovi noćcu prenoćili,
Pa u jutru rano polazili,
I taj bijel danak putovali,
Pa i treći danak polazili.
Treći bjehu konak napravili
U lijepoj Pivi potočljivoj,
Kod bijela Pivskog namastira,
Kod sokola Gogović hadžije,
Igumana Pivskog namastira,
I tu oni noćcu prenoćiše.
Pa eto ih do Novog Pazara,
Iz Prizrena na Rogozno ravno
Do Vardara do vode studene,
Hvatili se Banjske plemenite;
Kad su bili ispod Banjske ravne,
Dok se poljem junak pomolio,
Vas u crnu i na konju vranu,
Ciba mu se koplje na ramenu,
Oko konja oblijeće ćorda,
Sjaje mu se kako mjesečina,
Pa susrete u polju svatove
I on stade ukraj druma puta,
Na balčak je naslonio ruku.
Tu naljegla dva prvjenca mlada,
Oba brata oba Jakševića;
Govori im junak sa vranina:
„Dva prvjenca! bacite darove
„Da na miru ne vodimo kavge.“
Šćahu đeca kavgu zametnuti,
A to gleda svatski starješina,
Starješina Jug-Bogdane stari,
Pa zavika dva Jakšića mlada:
„Đeco moja, ne zameć te kavge!
„Podajte vi od sebe darove;
„Kad dođemo Radul-bega dvoru,
„On će naske bolje darovati.“
Dok Jakšići baciše darove
Haber pade u kitu svatove,
Do đevojke haber dolazio.
A da vidiš junaka đevojke,
Ona moli dva đevera svoja:
„Poćerajte konje, đeverovi,
„Da ja vidim, ko je pred svatima,
„Ko li će mi sreću zastaviti?“
Crnogorka mudra i razumna,
Odjahala od konja putalja,
Ona leti mlada kroz svatove,
Dok doleće onome junaku,
Pokloni se, poljubi mu ruku:
„O junače, na konju vrančiću,
„Bratim tebe Bogom istinijem!
„Ne po jednom, već stotinu puta,
„Ne moj moje sreće zastavljati,
„Ni svatove moje reziliti;
„Ako koga ti na strani imaš,
„Jeda Bog da, da ga skoro vidiš.“
Turčin bješe, za Boga hajaše,
Pa đevojci 'vako govoraše:
„Crnogorko, lijepa đevojko!
„Ev imade cijel mjesec dana,
„Da je beže tebe isprosio,
„Sve ja klanjam i Bogu se molim,
„Da dočekam tebe i svatove,
„Da mu šalu za sramotu vratim.
„Ev imaju četiri godine,
„Od kad mi je braću osužnjio;
„Bratio sam bega Radul-bega,
„Da mi braću pušti iz tavnice,
„Davo sam mu na tovare blago,
„A on mi ih ispušćati ne će,
„Veće meni knjigu otpisuje,
„Iz tavnice da ih puštit' ne će,
„Dok s' njihovo ne raspane tjelo,
„Kosti kaže brati po tavnici,
„Pa im kosti u avanu tući
„I puniti baljemez-topove,
„Razbijati brda i doline;
„Sad ću šalu za sramotu vratit“,
„Od svatova uzeti darove
„I njegovu braću povezati,
„S njima tebe hoću povratiti,
„Tebe uzet za vjerenu ljubu,
„Baciti mu braću u tavnicu,
„Nek tavnuju k'o i braća moja.“
A kad čula gospoja đevojka,
Vrancu mu se oko grla vija,
A junaku oko mukadema:
„Bogom brate, neznan junak dobar!
„Pušći mene i moje svatove, 315
„A i moja dva đevera mlada,
„Tvrdu tebi božju vjeru dajem,
„Dok ja kuli Radul-bega dođem,
„Od konja mu odjahati ne ću,
„Dok mi ne da od tavnice ključe, 320
„Onda hoću s konja odjahati,
„Od tavnice vrata otvoriti,
„Puštiću ti braću iz tavnice
„I tvome ih dvoru opremiti;
„Već te molim i ruku ti ljubim, 325
„Kaži mi se, ko si i kako si
„I kako se po imenu vičeš?“
Stade joj se Turčin kazivati:
„Ja sam glavom Đerza Banjanine.“
A kad čula lijepa đevojka,
Na đevera okom namignula,
Donesoše zlatna boščaluka,
Pa ga daje Đerzi Banjaninu:
„Naj to tebi, moj po Bogu brate!
„Ako Bog da, te ja dvoru dođem 335
„Gospodara bega Radul-bega,
„I tvoju ću braću darovati.“
Onda Đerza tiho govorio:
„Hajde seko, u sto dobrih časa,
„Ne moj svoje vjere pogaziti 340
„A ni moje braće ostaviti
„U tavnici kući neobičnoj.“
I Jakšićim dare povratio.
Otalen se svati podigoše,
Ode Đerza dvoru bijelome,
A svatovi poljem širokijem.
Da ne bješe junaka đevojke,
Osta svatim rugo i sramota.
A kad bili poljem odmaknuli,
Cura moli dva đevera svoja:
„Dva đevera! dva zlatna prstena!
„Okrente mi svate na Dečane,
„Da ja vidim visoke Dečane,
„U Dečani prebijelu crkvu,
„Da je vidim i prilog ostavim.“
A đeveri snahu poslušaše,
Okrenuše svate na Dečane.
Dok dođoše prebijeloj crkvi,
Kaluđeri crkvu otvoriše,
I u crkvu uljeze đevojka,
Cjelivala krste i ikone
I ćivota kralja Dečanskoga,
Na oltaru prilog ostavila,
Ostavila na trapezi časnoj,
Sve u žuto stotinu dukata.
Pak otalen svati pojezdiše,
Sve pjevali i veselili se,
Dok dođoše dvoru Radul-bega.
Dobro ih je beže dočekao,
Svi svatovi konje odjahaše,
Al' đevojka odjahati ne će.
Moliše je dva đevera mila:
„Sjaši konja, naša snaho draga!
„Spdit jeste beže Radul-beže,
„Bojati se da te ne okara.“
A đevojka odjahati ne će,
Jer je svoju vjeru ostavila
A u Banjskoj kraj Kosova ravna,
I odoše dva đevera mlada.
Dok evo ti Radul-bega majke,
Pa nevjesti svojoj govorila:
„Sjahuj, snašo, od konja putalja!“
Cura šuti ništa ne govori.
Starica joj opet govorila:
„Sjahuj, snašo, sa konja putalja,
„Dosta si ga veće umorila.“
Cura šuti ništa ne govori.
Ražljuti se Radul-bega majka,
Pa govori Radul-begu sinu:
„A moj sine, beže Radul-beže!
„Jer isprosi nijemu đevojku?“
Kad dočuo beže Radul-beže,
S čiviluka sablju dohvatio,
Pa udari niz bijelu kulu,
Golu sablju nosi u rukama,
Pa đevojci tiho govorio:
„Orjatkinjo, ne moja đevojko!
„Što mi konja odjahati ne ćeš?
„Sjaši konja, a ne gubi glave!“
Đevojka se sa konja preklanja,
Radul-begu tiho govorila:
„Gospodare, beže Radul-beže!
„Ja ti konja odjahati ne ću,
„Dok mi ne daš od tavnice ključe,
„Da ja puštim dva brata Đerzina
„I ostale sužnje, što ih bude.“
Radul-begu milo ne bijaše,
Ali veće biti ne mogaše,
Već doziva Đura tavničara:
„Hajde Đuro, i ponesi ključe.“
Dođe Đuro i donese ključe,
A đevojka odjaha s putalja,
Savi skute i zlatne rukave,
Pa za Đurom ode do tavnice.
Kako Đuro otvorio vrata,
Ona viknu dva brata Đerzina:
„Iziđite na tavnička vrata.“
Iziđoše dva brata Đerzina,
Za ruku ih prihvati djevojka:
„Hajte, braćo, vi ste oprošteni.“
A dok pisnu trideset sužanja:
„Jadni ti smo od sad do vijeka!
„Ovđe će nam kosti ostanuti!“
Ražali se lijepoj đevojci,
Pa sve sužnje pušta iz tavnice:
„Bjež'te, sužnji, kuda koji znade.“
Ona uze dva Đerzina brata,
Odvede ih dvoru bijelome,
Pa dovede dva hitra berbera,
Izmiše ih i obričiše ih
I njihove nokte odrezaše.
Đevojka im ruho pokrojila
I obukla što god ljepše može,
Pa im kupi dva konja viteza
I dade im za ašluka blaga:
„Hajte, braćo, u sto dobrih časa,
„Pozdravite pobratima moga.“
Pak se vrati na tananu kulu,
Svekrvicu u ruku poljubi,
Onda svoje dvije zaovice
I u dvoru ko preči bijaše.
Skočila se dva đevera mlada,
Oni iđu svome bratu milu:
„O naš brate, beže Radul-beže!
„Da hrišćanski zakon savršimo,
„Da vjenčamo tebe i đevojku,
„Da se i mi malo odmorimo.“
Radul-beg je braću poslušao,
Dovedoše i popa i kuma,
Pa vjenčaše bega i đevojku.
I tu jednu svadbu napraviše,
Svadbovaše za petnaest dana,
Svadbari se mnogi raziđoše,
Osta beže ljubeći đevojku.
Ljubiše se i milovaše se,
Lijep porod izrodio s njome:
Dvije šćeri i četiri sina,
Šćeri rane a pozne sinove,
Šćer udaje a ženi sinove,
Nek nevjeste zaov ne zastaju,
Nek s' u dvoru dva zla na sastaju.
