Ženidba Popović Stojana

Zaprosio Popović Stojane
nadaleko lijepu đevojku,
u pitomom Mletku latinskome,
u mletačkog kralja Mijaila;
prsten stavlja, svadbu ugovara:
dok otide dvoru bijelome
i pokupi kićene svatove.
Dok on dade prsten i jabuku,
potrošio tri tovara blaga;
dok dariva svasti i punice,
dade Stojan hiljadu dukata.
Kralj Stojanu tiho govoraše:
„O moj zete, Popović Stojane,
kupi svata koliko ti drago,
po đevojku kad gođ tebe drago;
al' čuješ me, Popović Stojane!
Nemoj vodit Srba u svatove,
jer su Srbi teške pijanice,
a u kavzi kavgadžije ljute,
opiće se, zametnuće kavgu,
pa je teško kavzi dževap dati
u latinskom Mletku pletenome;
već povedi Grke i Bugare".
A to sluša gospoja kraljica,
pogledala malo na Stojana,
pogledala, pa se nasmjenula.
Opremi se Popović Stojane,
pa on ode dvoru bijelome,
u putu ga knjiga dostignula
od punice, đevojačke majke:
„O moj zete, Popović Stojane,
ti ne vodi Grka ni Bugara,
već sve zovi Srbe u svatove:
Latini su stare varalice,
bojati se kakve prijevare".
Kad Stojanu taka knjiga dođe,
zamisli se Popović Stojane,
u toj misli svome dvoru dođe.
Pred njeg stara išetala majka,
ruke šire, u lica se ljube,
Stojan majku u bijelu ruku.
Pita majka Popović. Stojana:
„Da moj sinko, Popović Stojane,
jesi l' mene putovao mirno?
Jesi l' mene snahu isprosio,
mene snahu, sebe vjernu ljubu?"
Lrogovori Popović Stojane:
„Mirno sam ti, mati, putovao,
i tebe sam snahu isprosio,
tebe snahu, mene vjernu ljubu,
tri tovara blaga potrošio,
osim toga hiljadu dukata
dok darivah svasti i punice.
Jošte kralju mene govorio
da ne vodim Srba u svatove,
već da vodim Grke i Bugare.
U putu me, mati, knjiga stiže
od punice, đevojačke majke,
da povedem Srbe u svatove.
Sjetuj mene, moja stara majko!
Koje sada bolje poslušati?"
Stara majka besjedi Stojanu:
,,Bolje, sinko, đevojačku majku:
Latini su varalice stare.
Kuma kumi od Budima kralja,
starog svata Mandušića Vuka,
a vojvodu od Sibinja Janka,
a čauša Relju Krilaticu,
barjaktara Miloš-Obilića,
a đevera Kraljevića Marka,
a ostale koga tebe drago,
pa se ne boj prijevare, sinko".
Stojan svoju poslušao majku:
gradi knjige na četiri strane,
te sakupi kićene svatove,
skupi Stojan hiljadu svatova;
kuma kumi od Budima kralja,
starog svata Mandušića Vuka,
a vojvodu od Sibinja Janka,
a čauša Relju Krilaticu,
barjaktara Miloš Obilića,
a đevera Kraljevića Marka;
pa odoše Mletku latinskome.
Kad su došli Mletku latinskome,
lijepo ih kralju dočekao:
konje vode u podrume donje,
a junake na bijele kule;
pridrža ih tri-četiri dana
dok s' odmore konji i junaci.
Kad četvrto jutro osvanulo,
povikaše kićeni čauši:
„Hazurala, kićeni svatovi!
Kratki danci, a dugi konaci,
zeman dođe, treba putovati".
Tad iziđe kralju od Mletaka
i iznese gospodske darove:
kumu daje od zlata košulju,
starom svatu od zlata siniju,
a vojvodi od zlata jabuku,
a čaušu koplje koštunicu,
a Milošu sablju okovanu,
Kraljeviću tešku topuzinu,
još mu daše konja i đevojku:
„Eto, Marko, konja i đevojke
do bijela dvora Stojanova,
predaj njemu lijepu đevojku".
Digoše se kićeni svatovi,
lijepo ih kralju ispratio,
sve svatove redom darivao:
kog jaglukom, koga boščalukom.
Otidoše zdravo i veselo,
lrimiše se brdu na planinu.
Kad. izišli brdu na planinu,
sjedi junak kraj druma široka,
na njemu je čudno odijelo:
vas u srmi i u čistom zlatu,
teško ga je poklopilo perje,
pobratime, do zelene trave,
nešto mu se prni preko zuba
kolik' jagnje od pola godine,
sjaje mu se toke kroz brkove
kao jarko kroz goricu sunce,
žute mu se noge do koljena,
pobratime, u čistome zlatu,
pokraj njega leži topuzina,
preko krila koplje ubojito,
a o bedri sablja okovana;
pije junak crveniku vino,
služi mu ga iz gorice vila
desnom rukom i čašom od zlata,
a lijevom meze mu dodaje.
Kad naljeze kita i svatovi,
skoči junak na noge lagane,
pa govori kralju od Budima:
„Dajde more, od Budima kralju!
Baci, kume, od zlata košulju,
što su tebe tamo darivali".
Dade kralju, riječ ne učini.
Kralju prođe, a naljeze Vuče,
zaiska mu siniju od zlata,
dade Vuče, riječ ne učini.
Tad naljeze od Sibinja Janko,
zaiska mu od zlata jabuku,
dade Janko, riječ ne učini
Al' eto ti Relje Krilatice,
zaiska mu koplje koštunicu,
dade Relja, riječ ne učini.
Tad naljeze Miloš od Pocerja,
zaiska mu sablju okovanu;
šćaše Miloš izvaditi kavgu,
al' družina viknu na Miloša:
„Podaj sablju, ne zameći kavge!"
Dade Miloš sablju okovanu.
Al' eto ti Kraljevića Marka
i on vodi konja pod đevojkom;
stade junak njemu besjediti:
„Dajde, more, Kraljeviću Marko!
Dajde, more, konja i đevojku,
što su tebe tamo darivali".
Veli njemu Kraljeviću Marko:
„Pobratime, džine od Latina,
konj moj nije, a đevojka tuđa,
a mene su, brate, darivali,
darivali teškom topuzinom,
i ja ću je tebe pokloniti".
Više džine upitati ne šće,
već on pođe konja da uhvati,
da uhvati konja pod đevojkom.
Marko skide tešku topuzinu,
a zavara oči Latininu,
pa on manu teškom topuzinom
Latinina među oči čarne;
oba oka njemu iskočiše,
a dopade Kraljeviću Marko,
pa od džina odsiječe glavu,
skide s njega đuzel-odijelo,
pa uzima gospodske darove,
svatovima dare povratio:
kumu dade košulju od zlata,
starom svatu od zlata siniju,
vojevodi od zlata jabuku,
a čaušu koplje koštunicu,
a Milošu sablju okovanu,
osta Marku teška topuzina.
Otidoše kićeni svatovi,
ode Marko gorom pjevajući,
osta džine nogom kopajući.