Ženidba Petra Rišnjanina

Pošetala sestra Bušatlijna
A od Skadra grada bijeloga,
Ona siđe na vodu Bojanu,
A uza nju četiri robinje,
Nose njojzi skute i rukave,
Skute nose da se ne obrose,
A rukave da se ne otrunje.
A kad cura na Bojanu siđe,
Istom platno bješe potopila
U Bojani u vodi studenoj,
Vrag nanese Petra Rišnjanina
Na njegovu vilenu đogatu,
Vas u srmi i u suvu zlatu,
Na njemu su krila i čelenke,
Krila mu se na čekrk okreću
U sahatu puta četrnaest,
Te mu čuva lice od sunašca
I primorskog vjetra žestokoga.
Kada dođe na vodu Bojanu,
Pod njime se đogat pomamio,
Pa on često uzmahuje glavom,
Gospodara sve u prsi gađa,
Preko njega b’jelu pjenu baca,
B’jelu pjenu i pola krvavu,
Ona pada konju po sapima.
Koji junak iz daleka gleda,
Rekao bi da su golubovi,
Igraju se konju po sapima.
Turkinja ga ugleda đevojka,
Pa ovako ona besjeđaše:
"Mili Bože, da čudna junaka!
"Blago majci koja ga imade,
"A đevojci kojoj bude suđen.
"Puč’ u mene moje srce živo.
"A tako mi moje vjere tvrde!
"Da mi more u sreću panuti
"Voljela bi neg’ carevo blago!"
Pa zavika četiri robinje:
"Izvadite moje pusto platno,
"Ponesite dvoru bijelome."
Onda pošle četiri robinje,
Te joj skute nose i rukave.
Kada dođe Skadru bijelome,
Pa iziđe na bijelu kulu,
Pade cura po meku dušeku
I zlatnome brusali jastuku.
Onda joj je dolazila majka,
Pa Ajkuni besjedi djevojci:
"O Ajkuna, moja šćeri draga!
"Jesi l’, dušo, platno bijelila?"
Veli njojzi Ajkuna đevojka:
"Prođi me se, moja mila majko!
"Istom bijah platno pokvasila,
"A udari Petar Rišnjanine
"Na njegovu vilenu đogatu,
"Vas u srmi i u zlatu suvu;
"Pa čuješ li, mila moja majko!
"Kad ja viđeh konja i junaka,
"Puč’ u meni moje srce živo,
"Čini mi se priboljeti neću."
Kad to čula mlada pašinica,
Odmah pravu dovikuje slugu:
"Bolje hajde, moja vjerna slugo,
"Pa uzmide konja najboljega,
"A ja hoću knjigu nakititi,
"Đegođ stigneš Petra Rišnjanina,
"Nek se vrati Skadru bijelome,
"Jer ga paša zove Bušatlija."
Dok je ona knjigu nakitila,
Sluga spremi široka đogata,
I on Petra stiže Rišnjanina,
I sitnu mu knjigu izvadio.
Kada viđe Petre Rišnjaninu,
Kad on viđe što mu knjiga kaže,
Da se vrati Skadru bijelome,
Ni malo mu milo ne bijaše.
I on misli na konju đogatu:
Ali bih se natrag povratio,
Al’ se natrag povratio ne bih?
Sve mislio, na jedno smislio,
Pa široka povrati đogata
Pa on ode Skadru na Bojanu
Do saraja paše Bušatlije.
Pašine ga sluge dočekaše,
I dobra mu uzeše đogata.
Kad iziđe na gornje čardake,
Uzeše mu svijetlo oruže,
Pa uniđe u odaju zlatnu,
Đeno paša ima Bušatlija.
Kad uniđe Petar Rišnjanine,
Ali paše Bušatlije nema,
Već bijaše mlada pašinaca,
I pred njim se smjerno poklonila;
Pa su odmah sofru postavili,
Stadoše mu služit’ vino rujno.
Al’ da vidiš mlade pašinice!
Nosi kupu od suvoga zlata,
Pa je dade Petru Rišnjaninu,
«Čuješ mene, Petre Rišnjanine,
"Na čast tebe ova kupa zlatna,
"I na čast ti moja šćerca mila,
"A Ajkuna lijepa đevojka,
"Što je paša u kafezu rani."
I to Petru ne bijaše drago,
Ali su mu konja uapsili,
Oduzeto svijetlo oruže,
Oko njega vrata zatvorena.
Kad se Petre viđe na nevolji,
On izvadi hiljadu dukata,
Pa ih metnu na zlatnu trpezu,
Pašinici riječ beseđaše:
"Čuješ mene, mlada pašinice!
"Istom tebe dajem obilježe;
"Ako Bog da te ti opet dođem
"Od mojega Risna širokoga,
"I dovedem kićene svatove,
"Onda ću te teke darovati."
Onda skoči mlada pašinica,
Donese mu zlatna boščaluka,
Štono vredi blago nebrojeno.
A kad pođe Petar Rišnjanine,
Al’ izišla dva pašina sina
I izvela vranca kosnatoga
Pokrivena zelenom kadifom,
I o njemu sablja obješena,
Što su na njoj dva balčaka zlatna
I u njima dva kamena draga,
Valja sablja dva careva grada.
Pa kad pođe Petar Rišnjanine,
Oko njega sve pašine sluge,
Prate Petra na konju đogatu,
Iziđoše na gradsku kapiju,
Pa ga prate do vode Bojane.
Ondale se natrag povratile,
Petar zdravo Risnu dolazio.
Za tim stade dana po godine,
Nit’ ga ima, nit’ kupi svatove.
Bogm’ od paše knjiga dolazila
Na koljenu Petru Rišnjaninu:
"Čuješ, Petre, mene, Rišnjanine!
"Što ti curu držiš isprošenu
"Evo danas po godine dana?"
Knjigu uči Petre Rišnjanine,
Knjigu uči i vrlo se muči:
"Ja nijesam cure isprosio,
"Već su mi je nametnuli Turci,
"Što će mene Turska nametnica?
"Ako l’ cure ja uzeti neću,
"Hoće paša dići silnu vojsku
"I Risna će poharati moga."
Sve mislio na jedno smislio,
Pa je paši knjigu otkitio:
"Čuješ mene, pašo Bušatlija"
"Pričekaj me za petnaest dana
"Dok pokupim kićene svatove,
"Eto mene Skadru bijelome
"Sa mojijeh hiljadu Rišnjana."
Onda Petar pokupi svatove,
Sve po izbor konje i junake,
Koji more stići i uteći
I na strašnu mjestu postajati,
I ranjena iznijeti druga;
On sakupi hiljadu svatova,
Pa od Risna polazio svoga,
Zdravo Skadru na Bojanu siđe.
Vrijedno ih paša dočekao,
Dobre konje u donje podrume,
A junake na gornje čardake.
Pridrža ih tri bijela dana,
Dok se dobri konji odmoriše,
A junaci napojiše vina.
Kad četvrto osvanulo jutro,
Povikaše kićeni čauši,
A kucnuše jasni daulbasi:
"Azarula, hiljada svatova,
"Kratki danci a dugi konaci,
"Hoće nam se doma zastarati."
Dok se diže hiljadu svatova,
Ondaj paša stade Skadranine,
Te daruje izredom svatove:
Na jedeke čohu nerezanu,
Na barjake od zlata jabuke,
Čaušima od zlata nadžake,
Segmenima spenzu nebrojenu,
Dok darova hiljadu svatova;
Pa iznese Petru Rišnjaninu,
Iznese mu od zlata siniju
A oko nje opletena guja,
Povisoko glavu izdignula,
Kamen dragi drži u zubima
Pri kome se vidi večerati
Usred noći kako u po dana.
Pa otale svate ispratiše,
I paša ih prati Bušatlija,
Pratio ih do prvog konaka,
Pak se paša Skadru povratio.
Petar ode Risnu bijelome,
I odvede Turkinju đevojku.
Pa je vodi u bijelu crkvu,
U crkvi je curu pokrstio,
Lijepo joj ime izadio,
L’jepo ime kafazli-Ružica,
Štono mi je u kafezu rasla
Kod čestitog paše Skadranina.
I tu Petre šenluk učinio,
Šenluk čini za petnaest dana
Đe j’ od paše doveo đevojku.