Ženidba Miloša Obilića/9
| ◄ POJAVA VIII | POJAVA IX | POJAVA I ► |
POJAVA IX
(Dolazi gomila naoružanih lovaca, vitezova.)
VITEZOVI:
Evo ih, evo!
MILOŠ, MARKO i RELjA:
Al nje nam nema,
U oblak letnu ko laki zrak.
VITEZOVI:
Zora se rudi sa cv’jetnih leja
Na zemlju sipa ružica roj.
MILOŠ, MARKO i RELjA:
Vitezi napr’jed, neka gora ječi,
Na zv’jeri, napr’jed u krvav boj!
SVI:
Zori zora,
Šumi gora.
A sokola kliče glas, —
Nad vrleti,
Kruži, leti,
Klikom kliče, zove nas.
Napr’jed, napr’jed, bistrim okom
Kao hitre munje plam;
Lovci l’jeću, smjelim skokom
I preskaču drvlje, kam.
Neka urla gorski vuče,
Umuknuće njegov glas;
Divlji vjetar, leti, huče,
Krvavi je kucn’o čas.
Napr’jed, napr'jed u lov svi,
Zv’jera ćemo stići mi!
Sa tetive vita str’jela,
Neka zviždne kroza zrak.
Košuta je poletjela,
Al je stiže gonjač lak.
Vitorogi jelen skače,
Hrtovi ga gone svud,
Na zasjede, na hajkače,
Umorna mu dahće grud.
Neka urla gorski vuče,
Umuknuće njegov glas,
Divlji vepar leti, huče,
Krvavi je kucn’o čas.
Napr’jed, napr'jed u lov svi,
Zv’jera ćemo stići mi!
A kad jasno sunce plane,
Kad nas umor zahvati,
Ima hlada da se dahne,
Za pehar se prihvati.
To je odmor za junaka,
Kad umukne roga jek:
Voljno srce, pjesma laka
I pehara zvonki zvek.
Neka urla gorski vuče,
Umuknuće njegov glas,
Divlji vepar leti, huče,
Krvavi je kucn’o čas.
Napr’jed, napr’jed u lov svi,
Zv’jera ćemo stići mi!
(Zavjesa pada.)
|