Ženidba Miloša Obilića/8
| ◄ POJAVA VII | POJAVA VIII | POJAVA IX ► |
POJAVA VIII
Ravijojla dolazi sa punim krilom trave.
RAVIJOJLA:
Ljekovita bilja, evo,
Od pelena
I selena,
Kopitnjaka, jagočevo
Od bokvice i kozjaka,
Svaka rana biće laka.
(Pogleda ga i nježno uzdahne.)
Ah!
(Klekne kraj njega, meće ga na krilo.)
Oh, kako je mio, krasan,
Pun viteštva i miline,
K’o u noći mjesec jasan
Kad zatrepti sa visine.
MARKO (koji je obilazio vilu):
Hm, čudo, čudo!
RELjA:
Šta ti je, pobro?
MARKO:
Šta biva ovo, ja i sam ne znam,
Tuga me neka obuze sad;
Što duže vilu ovako gledam,
Sve veći mene uzima jad.
RAVIJOJLA (koja je ustala):
Ah, al je divan!
RELjA i MARKO:
Budi l’ se veće?
RAVIJOJLA (položi na nj svoj veo):
Budii se, viteže, budi,
Nek bjega vječni san!
Još za te zora rudi
I sviće b’jeli dan.
Dobri dusi, rastočite
Smrti moć,
Sa očiju odgonite
Vječnu noć!
K’o što neven
Vječno cvati,
Trava selen
Goni sjen,
Nek se život njemu vrati:
Nije vitez prostr’jeljen. (Poljubi ga.)
MILOŠ (budeći se na vilinom koljenu):
Da l’ ovo sanak od mene l’jeće?
O, Bože, gdje sam? Šta sa mnom bi?
MARKO i RELjA:
Spav’o si, pobro, al’ tako teško,
Jedva te, jedva digosmo mi.
MILOŠ:
Zar sanak bješe i ona vila,
I ona str’jela i onaj poj?
(Dižući se, opazi je)
Ah, ti si, vilo!? — O, nemoj kriti,
Najljepše zv’jezde — taj pogled tvoj.
RAVIJOJLA (odbija ga rukom):
Ne, ne, viteže, ne stupaj bliže.
MILOŠ:
Ti si mi, vilo, don’jela spas.
RAVIJOJLA:
Kako me ljuta sudbina stiže,
Zar n’jesam došla u zao čas?
MILOŠ (nježno, držeći ju za ruku):
Ostani s nama.
MARKO i RELjA:
Sa nama pođi!
U našem carstvu ljepši je raj.
RELjA:
A ovaj, što se mrgodi ovdje
Nagradu svoju dobiće taj.
(Zaprijeti Grabancijašu.)
Hajd’ krši glavu u oblak svoj!
(Grabancijaš hramajući žurno pobjegne.)
MARKO i MILOŠ:
Ostani s nama, u našem sv’jetu;
Budn nam seja!
RAVIJOJLA:
Oh, ne, ne, ne!
Slađi je život u zračnom l’jetu,
Nego li tamo, gdjeno se mre.
MILOŠ, MARKO i RELjA:
Budi nam seja!
RAVIJOJLA (Milošu):
Viteže l’jepi,
Vili je drugi nam’jenjen raj.
Oblaci mutni,
Gromovi ljuti
I jasnih munja plameni sjaj.
Čuj, u gori,
Gdje se ori
Bure huk;
Vilu mami,
Oblak tamni,
Groma zvuk.
Kad se nebo uskomeša,
Gromovna se huka sm’ješa
Sred pomamne
Munje plamne,
Oblacima opkoljene,
Mi letimo zagrljene
Kroz tu burnu noć,
Čas u gore,
Sad na more
Uzvijamo moć.
MILOŠ:
I nikada da ne vidim tvoga lica ja?!
MARKO i RELjA:
Zar je tako tebi mila bura oblačna?
RAVIJOJLA:
Praštajte mi; zbogom, braćo!
SVI:
Oh, počekaj, stoj! (Rogovi.)
RAVIJOJLA:
Čujte, to vas lovci traže,
Zbogom, sanče moj!
MILOŠ:
Zbogom, sanče moj!
RAVIJOJLA:
Kad zašumi sa gorice,
Vjetrić lak,
Zatreperi u zvjezdice
Bl’jedi zrak.
Ponoć blaga kad pojezdi
I pokrije prozor tvoj,
Po nebesnoj bl’jedoj zvj’ezdi
Poslaću ti pozdrav moj.
MILOŠ:
Kad oblaci natušteni
Letnu gor’
I po gori munja lomi
Grm i bor.
Kad razmahne s gromovima
Plaha dažda silan grad,
Ti ćeš čuti među njima
Moju tugu, gorki jad.
RAVIJOJLA:
Zbogom, zbogom, moj viteže,
Oj, zašto mi stade znan?
MILOŠ:
Kako slatki časi bježe,
Kao miris, kao san!
RAVIJOJLA i SVI:
Zbogom, zbogom!
(Ravijojla otrči.)
MILOŠ:
Nikad više! (zamisli se tužno. Rogovi sa svih strana).
RELjA:
Marko, Miloše,
Društvo nas zove.
|