Ženidba Miloša Obilića/4
| ◄ POJAVA III | POJAVA IV | POJAVA V ► |
POJAVA IV
Kraljević Marko i Relja Krilatić, dolaze pod grm, Milošu.
MARKO:
Pobratnmi, čujte, kako zviždi silno,
To se noćni dusi sa vilama bore;
I kad s’jevne munja, ja ih vidim divno,
Kako plamte gnjevom vrh strmene gore.
Hej, kol’ko sam puta topuzinom teškom,
Zavitlao, pobro, u divovsko pleće,
Lomilo se grmlje pod burom viteškom,
A buzdovan perni u oblak pol’jeće.
RELjA:
Sad zmajevi i aždaje,
Odkidaju vrh od gora,
I s urlikom divlja vuka
Bacaju se preko mora.
SVE TROJE:
Neka zviždi vjetar burni,
U ponoći tamne čas!
To, što grli oblak crni,
Viteške je pjesme glas.
MARKO:
Pobratime, čudna sjeta
Talasa mi grudi,
Kao da mi ova gora
Uspomene budi.
Pjevaj, pjevaj, Obiliću,
Dokle bura ori;
Nek me vedri pjesma tvoja
U zelenoj gori.
MILOŠ:
Milo pobro, u gori je
Ravijojle vile stan,
Nad Miročem ona l’jeće,
Stražu čuva noć i dan.
Jednom smo se nadpjevali,
Ja nadpjevah njezin poj, —
Pa će sada osvetnica
Pokositi život moj.
MARKO:
Šta? Zar gorska vila vitezima pr’jeti?
Obiliću, pobro, klikni, klikni glasom!
Pod oblake tamne makar da uzleti,
Moja će je ruka domašiti časom.
Pjevaj, pjevaj, pobro, ne boj mi se vila,
A htjedne li koja da se s nama bori,
Na topuzu mome orlovska su krila,
Stići će je, perni, u zelenoj gori.
MILOŠ:
Ti to želiš Marko?
MARKO i RELjA:
Pjevaj, pjevaj, pobro!
MILOŠ (pjeva):
U mračnoj, burnoj noći,
Što lebdi oko nas,
Hoćeš li, vilo, doći,
Zove te pjesme glas?
Oj, dođi, vilo, oj,
Da čuješ pjesme poj.
|