Ženidba Miloša Obilića/22
| ◄ POJAVA I | POJAVA II | POJAVA III ► |
POJAVA II
MILOŠ (koji je u polovini pjesme došao, pa se zklonio iza zavjese):
Poj, slavuju, drago moje;
Medom kaplju pjesme tvoje,
Ko s cvjetića mirisnog;
Oj, što n’jesam biser laki,
Il bar da sam končić tanki
Oko b’jelog grla tvog!
Poj, slavuju, svojim glasom,
Proljeće se iz sna budi!
Obasuta rajskim krasom
Na istoku zora rudi.
U baštici cvati cv’jeće,
Nevjestica da mi šeće,
Paunica srca mog;
Poj, slavuju, zlato moje,
Medom kaplju pjesme tvoje
Ko s cvjetića mirisnog.
(Ravijojla šapćući razdragano, trči zavjesama, gdje se Miloš sakriva.)
RAVIJOJLA:
To moj soko klikom kliče!
(objesi mu se o vrat).
To je vitez moj!
MILOŠ (zagrli je oko pasa i vodi sofi):
Da l’ rasplaši, slavujice,
Slatki glasak tvoj?
(Sjeda i uhvatije za podbradak pa joj se zagleda u oči.)
Digni oči, rajski krasu,
Zašto skrivaš jasne zv’jezde?
Pram njihova sjaja šta su,
Nebesnice, koje jezde?
RAVIJOJLA:
Moj viteže, vjereniče,
Opija me ovaj čar;
Al mi srce sjetom niče,
Mene pali čudni žar. —
Šta mi tako mori grudi?
MILOŠ:
Možda ovaj sv’jetli dan:
Pred oltar nam srce žudi,
Da posveti slatki san.
(Ravijojla ga zagrli i gleda ga mazno.)
RAVIJOJLA:
Je li ti me ljubiš vjerno?
MILOŠ:
Kao nebo zorin kras!
Moj biseru, cv’jeće smjerno,
Kao vitez bojni čas!
RAVIJOJLA (u odugševljenom zanosu):
Kako su ti slatke r’ječi,
Kako milo zboriš ti!
MILOŠ:
Tvoj poljubac slađe l’ječi,
Blaženstvo mi u njem spi!
(Poljubi je. U istome času Grabancijaš promoli glavu kroz prozor. Ravijojla vrisne i skoči. Grabancijaša nestane. — Ravijojla pružila ruku prozoru i prestravljeno gleda tamo. — Miloš gleda — to u nju, to u prozor.)
MILOŠ:
Šta je? Kakva strava na tvom licu planu?
RAVIJOJLA:
Koga ima tamo?
MILOŠ (nagne se na prozor i gleda dolje.):
Nevjestice mila,
Kako mi treperiš na vedrome danu,
Kao ptiče kad mu malaksaju krila, —
Eto nikog nema.
RAVIJOJLA:
A ja spazih tamo.
MILOŠ:
Koga?
RAVIJOJLA (priljubi se uza nj):
O moj vojno, ne ostavljaj mene!
Opake su vile, tražiće me one.
Ja već slutim buru iz gore zelene,
Za svatima našim oni će da gone.
MILOŠ:
Ravijojlo dušo, ne boj mi se vila!
Brodarica b’jesna uzaman doleta.
Ti si danas moja nevjestica mila;
Nek ružica majska na mom šljemu cvjeta!
|