Ženidba Komlen-barjaktara

Vino piju tri srpska serdara
U bijelu Senju na krajini
A na dvore od Senja Ivana.
Jedno bješe serdar Jankoviću,
A drugo je od Senja Ivane,
A treće je Komlen barjaktare.
Vino piju za sofrom od zlata,
Pa kada se vinom napojiše,
Tada reče od Senja Ivane:
"Pobratime, Janković-Stojane,
"Evo čudo što govore ljudi,
"U Grabežu gradu latinskome
"Kažu, pobro, lijepu djevojku,
"Milu kćerku od Grabeža kralja,
"Pobratime, lijepu Luciju
"Da je ljepše u svijetu nema.
"Prosilo je sedam prosioca,
"Sedam bana od sedam zemalja,
"Osmo duždu od mletačka pusta,
"Pa djevojka ljuto ponosita,
"Pobratime, nijednoga neće.
"Zlo se na nju naljutio kralje,
"Te je konj’ma na košiju tura.
"Pošlji konja, Bogom pobratime,
"Do Grabeža grada u Latine,
"Ne bi l’ Bog do dobio djevojku,
"Tim bismo se, pobro, ponosili."
A kad začu Komlen barjaktare,
Skoči junak ka da se pomami,
Pa poleće niz bijelu kulu,
Dokle siđe kod konja đogata,
Do đogata ćemerlije vrata.
Osedla ga sedlom srebrnijem,
A po sedlu ašu srmajliju,
Pa po njojzi četiri kolana,
A i petu ibrišim tkanicu,
Crvenom ga čoom pokrivaše
S obadvije strane do koljena,
Od koljena kite do kopite,
Zauzda ga uzdom stambolijom,
Pa se đogu vije oko vrata,
A ljubi ga u čelo široko.
Kad serdari na noge skočiše,
Pa pođoše niz bijelu kulu
Tada reče serdar Jankoviću:
"Pobratime, od Senja Ivane,
"Šta izreče pred mojim sestrićem,
"Pred sestrićem Komlen-barjaktarom,
"Ja se bojim, ukrašće đogina,
"Pa otići u zemlju latinsku,
"Te će svoju glavu izgubiti."
U riječi do konja dođoše,
A kod konja Komlena nađoše.
Tad ga pita Janković Stojane:
"O sestriću, Komlen-barjaktare,
"Kud si, sinko, konja opremio?"
Tad mu Komlen poče govoriti:
"Mili ujko, Janković-serdaru,
"Oću, ujko, konja projaati
"Po avliji pod bijelom kulom."
Pa se đogu na ramena baci,
Okrete ga poljem senjanskijem,
Pa ga vrati pod bijelu kulu.
A kad đoga natrag povratio,
Dovati ga zlatnom uzengijom,
A kako se đogin naljutio,
Po tri koplja u visine skače,
Po četiri i tamo i amo,
Pa kad đoga dogna do ujaka,
Kalpak skide, pod pazuo baci,
A ujaka uvati za ruku,
Pokorno mu poče govoriti:
"Molim ti se, moj mio ujače,
"Pokloni mi tvojega đogina,
"I uza nj’ga hiljadu cekina."
A kad začu od Senja Ivane,
Tad Stojanu poče govoriti:
"Pobratime, Janković-serdaru,
"Molim ti se kako bratu svome,
"Pokloni mu kosnata đogina,
"Ja ću dati hiljadu cekina."
Tu se braća složno poslušaše,
Te Komlena lepo opremiše,
Stojan svoga opremi đogina,
Ivan dade hiljadu cekina,
Pa ga poče Stojan sjetovati:
"O sestriću, Komlen-barjaktare,
"Nemoj, sine, konja pregoniti,
"Već polako idi niz primorje,
"Pa kad sideš u Grabeža grada,
"Nikom konja ne daji iz ruke,
"Latini će konja prom’jeniti,
"I nemoj se, sine, prevariti
"Kad potečeš poljem grabeškijem,
"Da đogina ošineš kamdžijom,
"Jer će sinut’ poljem grabeškijem,
"Nećeš znati kud ćeš udariti.
"Nemoj sedlo zbacati s đogina,
"Već potegni na toke kolane,
"A po njima ibrišim tkanicu."
Pokorno se Komlen poklonio,
Pa ujaka poljubi u ruku,
Pak izleće na bijelu kulu,
Te otvori sanduk i sepete,
Pa povadi ruo i oružje,
Nakiti se na bijeloj kuli
Vas u skerlet i u čisto zlato,
A pripasa svijetlo oružje,
Pa se đogu na ramena baci,
Ode soko niz primorje ravno.
Nije dobra đoga pregonio:
Što je bilo četiri sahata,
Za dva uzme Komlen na đoginu;
Što je bilo dvades i četiri,
Za dvanaest Komlen privatio,
Dokle siđe polju grabeškome.
Kada siđe u polje grabeško,
Zlo se pod njim đogin naljutio,
Po tri koplja u visine skače,
Po četiri i tamo i amo,
U napredak ni broja mu nema.
Daleko ga ugledao kralju,
Pa kad viđe Komlen-barjaktara,
I pod njime kosnata đogina,
Odma kralju u dvoru naredi,
Da se spremi dvanaest katana,
Da presretnu Komlen-barjaktara,
I doprate kralju u dvorove.
A katane konje posjedoše,
Širokijem poljem iziđoše,
Predadoše pokorno pozdravlje.
A kad Komlen sasluša pozdravlje,
Dobra Komlen okrete đogina,
Pobratime, na Grabež-kapiju,
Pa kad junak dođe u avliju,
Al’ u avlij’ trides djevojaka,
U avliji kolo uvatiše,
Među njima lijepa Lucija
Svemu kolu mlada kolovođa,
Sve je kolo visom nadvisila,
A ljepotom kolo začinila,
Vija kolom kako vijor gorom.
Kako Komlen dođe u avliju,
Pustiše se iz kola djevojke.
Kako Komlen odsjede đogina,
Obje ruke u džepove baci,
Te dariva trides djevojaka,
Svakoj dade po trides cekina,
A Luciji tri stotin’ cekina.
Pa kad Komlen odsjede đogina,
Zaleće se lijepa Lucija,
Te privati đoga za dizgine,
Pa mu savi ruke oko vrata,
Poče ronit’ suze od očiju,
I đogatu konju govoriti:
"Konj đogate, moj po Bogu brate,
"Dobi mene mladu na košiju,
"Ja ću s mene naniz raznizati,
"Te ću tvoju grivu potkititi,
"Zlatnim ću te kovom potkovati,
"Pokrivati svilom i kadifom."
A kad Komlen pošao na kulu,
Okrete se i reče djevojci:
"O gospođo, lijepa djevojko,
"Nikom konja ne daji iz ruke,
"Dok se natrag iz kule povratim."
Pa on ode na bijelu kulu.
Kako Komlen iziđe na kulu,
Presrete ga od Grabeža kralju,
Ruke šire u lice se ljube,
Za junačko pitaju se zdravlje,
Pa sjedoše ladno piti vino.
Kad se malo vinom napojiše,
Pita kralju Komlen-barjaktara:
"A Boga ti, neznani junače,
"Odakle si, od koga li grada,
"Kako li te po imenu viču,
"I od kog si roda i plemena?"
Pa mu Komlen poče govoriti:
"Gospodaru, od Grabeža kralju,
"Jesi l’ čuo latinske Kotare,
"Iz Kotara Janković-Stojana,
"I sestrića Komlen-barjaktara?
"Ja sam glavom Komlen barjaktare."
A kad začu od Grabeža kralju,
Skoči kralju na noge junačke,
Udari ga rukom po ramenu,
Pa mu junak poče govoriti:
"Zdrav, Komlene, srpski barjaktaru,
"Blago majci koja te rodila,
"I ljubovca koja za te dođe!
"Sjutra prije neg’ sunce ogrije,
"Puknuti će na gradu topovi,
"U polju se konji pokupiti,
"Poteći će pet stotin’ paripa
"Od sve Bosne i Hercegovine,
"I poteći tri stotin’ hatova
"Sve od Šama i Misira ravna,
"I poteći sedam bedevija
"Sedam bana od sedam zemalja,
"Osmo kulaš dužda od Mletaka,
"I kobila crna Arapina.
"I moji će trčat’ osam konja.
"Ako Bog da i sreća junačka,
"Da koji god dobije djevojku,
"Opet ću je tebi pokloniti."
Pokorno se Komlen poklonio,
Ljubi kralja u bijelu ruku,
Pa on ode niz bijelu kulu,
Ode junak noćcu prenoćiti,
Odmoriti sebe i đogina.
A kad svanu i zora zab’jeli,
Tad pukoše na gradu topovi,
U polju se konji pokupiše,
Pokupiše pa uparadiše:
Naprijed su pet stotin’ paripa
Od sve Bosne i Hercegovine,
A za njima tri stotin’ hatova,
Za hatima sedam bedevija
Sedam bana od sedam zemalja,
Osmo kulaš dužda od Mletaka,
I kobila crna Arapina.
Pa kada se konji narediše,
Narediše pa uparadiše,
Bojna sedla bacati počeše,
Komlen đogu kolane poteže.
Svi junaci stali te gledali,
Gledajući mladi govorili:
"Bože mili, da čudne budale!
"Bojno sedlo ne zbaci s đogina,
"Neg’ na toke kolane preteže.
"Nije šala ni pola sahata,
"A kamoli puna dva sahata
"Pretrčati poljem grabeškijem."
Kad se lepo konji narediše,
Kralj izvede lijepu djevojku,
Tad na gradu topovi pukoše.
A da ti je pogledati bilo,
Sve je polje magla pritisnula
Dosta mrtvi konja i junaka.
A kad prošli po megdana bili,
Svi hatovi prođoše paripe,
Bedevije prođoše hatove,
A najprvi Arap na kobili,
Za njime se Komlen naturio.
Dok Komlenu dockan na um dođe,
Baci đogu za uši dizgine,
A pljesnu ga rukom po sapima,
Sinu đogin poljem grabeškijem
Kako zv’jezda preko vedra neba,
Odmah prođe đogin bedeviju.
Ugledaše grabeške djevojke,
Ugledaše pa pjevat’ počeše:
"Veseli se, lijepa Lucijo,
"Tebe đogin dobi na košiju."
Kako đogin dođe na biljegu,
S njoga skoči Komlen barjaktare,
Prihvati ga od Grabeža kralju,
A Lucija kosnata đogina,
Pak dvorjanske sluge dozivaše,
Te im mlada poče govoriti:
Da đogata svilom pokrivaju,
A kralj uze Komlen-barjaktara.
Kad s njim kralju u grad ulazio,
Onda puče tri stotin’ topova,
I toliko sitnijeh plotuna,
A kad kralju dvoru svome dođe,
Tu radosno činiše veselje,
Vino piše, noćcu prenoćiše,
A kad svanu i zora zab’jeli,
Kralj izvede lijepu Luciju,
I izvede dvije uz Luciju,
I dade mu sedam mazgi blaga,
I šest zlatna ruha đevojačka,
Pak mu dade tridest pratilaca,
Da ga zdravo prate do Kotara,
Zdrav Komlen ode u Kotare.
A kad bio u polje kotarsko,
Daleko ga ujak opazio,
U sretanje njemu poletio,
A kade se sretoše junaci,
Ruke šire u lice se ljube,
Za junačko pitaju se zdravlje,
Pa odoše u bijelu kulu,
Započeše činiti veselje.