Kad se ženi Imraor Nenade,
Za godinu prosio đevojku,
A za drugu haljine krojio,
A za treću prstenje kovao,
Za četvrtu hoće po đevojku; 5
Ali njemu sitna knjiga dođe
Od punice i od dvije šure:
„Oj Nenade, naš suđeni zete:
„Ti ne vodi tuđina đevera:
„Đevojka je odviše lijepa." 10
Zabrinu se Imraor Nenade:
„Jaoj mene, do Boga miloga!
„Nemam brata, nemam bratučeda,
„Nego pobra Ture Asan-agu."
Pa on brže sitnu knjigu ppše 15
Asan-agi pobratimu svome:
„Bogom brate, Ture Asan-aga!
„Mogu li se u te pouzdati,
„Da mi budeš đever uz đevojku?"
Asan-aga njemu otpisuje: 20
„Možeš, pobro, k'o u brata svoga
„Nerođenog, kao i rođenog."
Skupiše se kićeni svatovi,
Otidoše po l'jepu đevojku.
Kad su došli dvoru đevojačkom, 25
Išetala đevojačka majka,
Konje prima, za zdravlje se pita;
Konje vodi u donje ahare,
A svatove na gonje čardake.
Kad su bili svati na pohodu, 30
Bratac seju tiho svjetovaše:
„Oj čuješ li, moja mila sejo!
„Ti ne skidaj bijel duvak s lica;
„Đever ti je Ture Asan-aga."
To je seja brata poslušala, 35
Ona krije svoje b'jelo lice.
Kad su bili kroz goru zelenu,
Dunu vijar vjetar sa planine,
Te podiže bijel duvak s lica,
Sinu lice, kako jarko sunce. 40
Kad to viđe Ture Asan-aga,
Od jada mu usta ispucaše,
Lije krvca niz srebrna puca.
Pita njega Imraor Nenade:
„Pobratime, Ture Asan-aga! 45
„Il' ti nije po volji snašica?
„Il' te nije darom darivala?
„Te si mi se tako ponuždio."
Ture muči, ništa ne govori:
Ono njemu o životu misli. 50
Kad su bili na prvom konaku,
Svi svatovi zemlji popadaše,
Al' ne pada Ture Asan-aga,
Već on hoće snahu da obljubi.
Molila ga lijepa, đevojka: 55
„Ne, đevere, moj po Bogu brate!"
Ali Turčin za Boga ne prima!
Kad su legli u meku postelju,
Ljepo ga je snaha prevarila:
Desnom ga ja rukom zagrlila, 60
A lijevom nože dovatila,
Te u srce njega udarila,
I na nožu srce izvadila.
Srpske narodne pjesme, skupio ih i na svjet izdao Vuk Stefanović Karadžić, knjiga prva, u kojoj su različne ženske pjesme, državno izdanje, Biograd, Štamparija Kraljevine Srbije, 1891, str. 597-599.
