Ženidba Iva Golotrba (SANU)

Izvor: Викизворник


Ženidba Iva Golotrba

0001 Vino pije od Janoša kralju,
0002 Šnjim piju trideset dženeralah.
0003 Kad biše u najviše piće,
0004 Otud dobar junak ispanuo.
0005 Koliko je silan i bijesan,
0006 Na njega je ni košulje nema,
0007 Na njega su dvije zlatajlije,
0008 On sablju o ramenu vuče,
0009 Po njemu se o basamak tuče.
0010 Pred gospodom ulježe u kulu,
0011 Pa im božu pomoć naziva.
0012 Svi mu bjehu pomoć prifatili
0013 I dali mu trides’ čašak vina,
0014 Svaka čaša po tri oke prima.
0015 On se čudno po imenu zvaše ─
0016 Od Janoša Golotrbe Ivo.
0017 On prifati trides’ čaša vina,
0018 Sve ih popi Golotrboviću
0019 I desnoga brka ne skvasio.
0020 No mu reče od Janoša kralju:
0021 „O, Ivane Golotrboviću,
0022 A kad tako možeš piti vino,
0023 Da zašto se Ivo ne oženi ─
0024 Evo ovđe tridest dženeralah,
0025 U svakoga ima po đevojka,
0026 Svaki će ti curu pokloniti,
0027 Bira’, Ivo, od koga ti drago!“
0028 No Ivan tader besjedio:
0029 „Čujte me, janoška gospodo,
0030 Da se nikad drugom ženiti neću
0031 Do lijepom Turkinjom đevojkom,
0032 Milom kćercom Osmanage Glušca,
0033 Iz Udbinja grada bijeloga!“
0034 Ono reče, na dvore otide,
0035 Siromaško ruho pometnuo,
0036 Ođede se ka hage careve,
0037 Pa izvede velikoga vranca,
0038 Na njem vrže sedlo seratlinsko,
0039 Što ga nose Turci po krajina;
0040 Pod kolane s obadvije strane
0041 On objesi puške gadarije,
0042 Ođede i sebe i đogata,
0043 E se đogu u ramena bači
0044 I otide zelenom planinom,
0045 Dokle dođe Udbini krvavoj
0046 Pod kulom Osmanage Glušca.
0047 No ga viđe Fatima đevojka,
0048 S pendžera mu riječ govorila:
0049 „More, ču li, turska seratlijo,
0050 Što si tako đoga zaznojio,
0051 Od okje si zemlje al’ krajine?“
0052 A Ivan jo’ riječ progovara:
0053 „Čuješ li me, Fatima đevojko,
0054 Ti ako si čula po čuvenju,
0055 Ja sam Ture od Barata Mujo,
0056 Vratardžija od Barata grada,
0057 I mene je care opravio
0058 Da ja tražim za sebe đevojku.
0059 No ako ćeš, Fatima đevojko,
0060 Da zajedno vijek vjekujemo,
0061 Hodi k mene doma da idemo!“
0062 No mu tada riječ besjedila:
0063 „Čuješ li me, od Barata Mujo,
0064 Moga nije Osmanage baba,
0065 No ti hodi k mene u dvorove
0066 Da me prosiš u baba za ljubu!“
0067 Veli Mujo: „Ja te prosit’ neću;
0068 Triput sam te prosio zaludu,
0069 Sad ja pođoh u Kladušu Donju,
0070 Ako nećeš da ja drugu tražim.“
0071 Veli Fata: „Pričeka’ me, Mujo!“
0072 Pa iznese ruho materino,
0073 Te se ruhom bješe ođednula
0074 I bisaka blaga napunila,
0075 A u ruke čašu dofatila,
0076 U nju kanu trides’ okah vina,
0077 Izljeze k Muju na dvorove
0078 I dade mu zlatnu čašu s vinom.
0079 Vino popi, s čašom u džep tura,
0080 A Fatimu za ruku prifati
0081 I bači je za sobom na đoga,
0082 Pa otide zelenom planinom
0083 Dok na mnogu raskrsnicu dođe.
0084 Sretoše ga tri-četiri puta,
0085 Neki Nišu, neki Šibeniku,
0086 Neki ide put Barata grada.
0087 Ivo pođe od Janoša grada,
0088 No govori Turkinja đevojka:
0089 „O, Turčine, od Barata Mujo,
0090 Ja sam čula od bapka mojega
0091 Kako stoje drumi po planinah ─
0092 Ti nijesi puta pogodio,
0093 No ti pođe put Janoša grada!“
0094 Ivo jo’ tade besjedio:
0095 „O, đevojko, zla ti pamet bila,
0096 Ovo nije od Barata Mujo,
0097 No siromah Golotrbe Ivo;
0098 A ja jesam tebe prevario,
0099 Na Mujovo ime izmamio!“
0100 U riječi u koje se na’še,
0101 Ali ide od Barata Mujo
0102 Na zelena konja golemoga,
0103 Sretoše se dva dobri junaka.
0104 Veli Ivo: „Đe si bio, Mujo,
0105 Es’ li bio put Janoša moga?“
0106 Veli Mujo: „Kazaću ti, Ivo.
0107 Ja uvedoh dvades’ i pet drugah,
0108 Uvedo ih lugu janoškome;
0109 Opaziše janoške delije,
0110 Udriše ni lugom zelenijem,
0111 Posjekoše dvadest i četiri,
0112 I mene tu posjeć’ hoćahu,
0113 No me konjske noge unesoše.“
0114 Veli Mujo: „Đe si bio, Ivo,
0115 Jes’ li bio put Barata moga,
0116 Kamo ti je družina ostala?“
0117 Veli Mujo: „Kazaću ti, Ivo,
0118 Ja nijesam imava družine
0119 Nogo Boga i konjika moga,
0120 Te se časkom do Udbinju spuštih,
0121 Te izmamih Mujovu Fatimu ─
0122 To je tvoja vjerenica bila.
0123 Ako li mi bolje ne vjeruješ,
0124 Pogleda’ za mnom na konjika!”
0125 Tade vika Turkinja đevojka:
0126 „Crn ti obraz, od Barata Mujo,
0127 Među braćom sjutra na divanu ─
0128 Ja pogini, ja me uzmi, Mujo!“
0129 Kad to začu od Barata Mujo:
0130 „Raška, kurvo, Golotrboviću,
0131 Tuđe ime na se naturaješ?!“
0132 Pa izvadi pušku kuburliju,
0133 No se bješe Ture prepanulo
0134 Da proz njega bulu ne ubije,
0135 E je naniže pušku posagnuo,
0136 Pod Ivanom konja pogodio ─
0137 Pade pusti na zelenu travu
0138 I Ivanu nogu pritisnuo.
0139 I Mujo se na njega zagonio;
0140 Više njega kad je dohodio,
0141 Ivo dvije puške opalio,
0142 I Muju živo srce ponio.
0143 Pade Mujo konju pod kopita,
0144 A Ivo se jadan izvadio
0145 I Mujovu glavu okinuo,
0146 I uze mu konja i oružje,
0147 I otide u Janošu gradu
0148 I odvede lijepu đevojku.



Izvor[uredi]

Srpske narodne pjesme iz neobjavljenih rukopisa Vuka Stef. Karadžića, Srpska akademija nauka i umetnosti, Odeljenje jezika i književnosti. Pjesme junačke srednjijeh vremena, knjiga treća, Beograd, 1974.