Ženidba Vojinović Mića

Izvor: Викизворник


Ženidba Vojinović Mića

Od kako je svijet postanuo,
Nije ljepši cvijet procvatio,
Što je danas na ovu godinu,
Procvaćela pitoma ružica,
U Božunu gradu bijelome,
U bostanu od Božuna bana,
To ne bila pitoma ružica,
Već to bila lijepa đevojka,
Mila šćerca od Božuna bana,
Po imenu kitna Vasilija.
Kojoj nema para do Ćesara,
Ljepote joj u svijetu nema
Koliko je lice odgojila,
Kad joj bklo sedam godinica,
Cura splela sedam pletenica,
Kad joj bilo dvan'est godinica,
Cura splela dvan'est pletenica,
Sve dvanajest niz pleći puštila,
Za punijeh dvan'est godinica,
Nit' je vid'la sunca ni mjeseca,
Ni bijela junačkoga lica,
Već đevojka u kafezu rasla.
To se čudo po svijetu čulo,
To začulo sve sedam kraljeva,
Sedam kralja od sedam zemalja,
Namamila mloge mušterije,
Sedam kralja od sedam zemalja,
I dvadeset i tri dženerala,
I trideset i tri kapetana,
A ostalim ni broja se ne zna,
Svaki prosi lijepu đevojku,
A đevojka ponosita glava,
Toga svata neće* ni jednoga,
Veće s majkom po đul-bašči šeće,
Sitno šeće, a plećima kreće,
Žuberkaju sitne tetrejike,
U đevojke, u banove šćerke,
Na đevojci čudna đeisija:
Jedna glava, tri sitna đerdana,
U glavi joj od bisera grana;
Jedno grlo, dvije ogrlice,
Sve od zlata od žuti' dukata;
Jedne uši, dvoje menđušice,
Alemove dvije zvijezdice;
Dvije ruke, dvoje belenzuke,
Sapletene od suhoga zlata;
Kak'a su joj tri sitna đerdana?
Jedan đerdan crvena merdžana,
Drugi đerdan drobnoga bisera,
A treći joj od dragog kamenja ;
Što je đerdan od sitna merdžana,
Crven merdžan na grlu bijelu,
To lijepo curi odgovara,
Što je đerdan od drobna bisera,
Sićan biser, a grlo bijelo,
To još ljepše curi odgovara,
S' biserom se merdžan razgovara!
Što je đerdan od dragog kamenja,
Prema tome đevojačko lice
Odsijeva kajno žarko sunce.
To se čudo po svijetu čulo,
To se čulo i u naše strane,
Đe je ruža razavila grane,
To začuo slavan car Stjepane,
U Prizrenu u bijelu dvoru,
Pa kad jedno jutro osvanulo,
Osvanulo i sunce granulo,
Podranio srpski car Stjepane,
Prikupio mladu Srbadiju,
U Prizrenu u bijelu gradu,
Posjedoše jedan do drugoga,
Među njima slavan car Stjepane,
Oko cara sve srpske vojvode,
A vojvode od srpske slobode,
S desne strane dva mlada sestrića,
Dva sestrića dva Vojinovića,
A s lijeve despot Nikodime,
A do njega dva Despotovića,
A do njihe Kosovac Ivane,
Do Ivana Toplica Milane,
Do Milana Musiću Stevane,
Do Stevana Srđa Zlopogleđa,
S desne strane Obilić Miloše,
Do Miloša Zmaj-Ognjeni Vuče,
A do Vuka Banović Strahilo,
A do njihe ostale vojvode,
Na zastavi Ljutica Bogdane;
Kad se Srbi napojiše vinca,
Te im vince ugrijalo lice,
A rakija stade besjediti,
Tadaj reče slavan car Stjepane:
»O vojvode, moja braćo draga!
Ja sam čuo đe govore ljudi,
Đe je kitna podrasla đevojka,
U Božunu bijelome gradu,
Mila šćerca od Božuna bana,
Da je tak'e na daleko nema,
U našijeh sedam kraljevina,
Ta bi cura za Srbina bila,
I za moga roda i poroda,
Kako bismo curu isprosili?«
Kad to začu sva srpska gospoda,
Svaki šuti ništa ne govori,
Al' ne šuti despot Nikodime,
Već on caru odgovore daje:
»Gospodine, slavan car Stjepane,
Kad je Bog d'o i sreća velika,
Te je tak'a odrasla đevojka,
Imaš curu kome zaprositi,
A lako ćeš curu isprositi,
U tebe je loza nakićena,
Razavila svoje vite grane
Po Srbiji na četiri strane,
Tebi soko sjedi uz koljeno,
Mio sestrić, Vojinović Mićo,
Ti oženi Vojinović Mića,
To je tvoja slava i pohvala!
Što imadeš srpskijeh vojvoda,
Od Prizrena srpskog Carigrada,
Svaki će ti u svatove poći.«
Kad to začu slavan car Stjepane,
Hitro Stjepan sitnu knjigu piše,
Pak je spremi od Božuna banu,
Ovako mu knjiga izgovara:
»Čuješ mene, od Božuna bane,
Eto knjige i jazije na te,
Dobro vidi što ti knjiga piše,
Biće dobro i za me i za te;
Čuo jesam đe govore ljudi,
Đe si čudan bostan odgojio,
U bostanu rumenu ružicu,
Vasiliju, tvoju milu šćercu,
Daleko je oglasila lice,
Kajno žarko na istoku sunce,
A u mene soko uz koljeno,
Mio sestrić Vojinović Mićo,
Visoko je d'jete ponaraslo,
I bijelo odgojilo lice,
To bi lice bilo za ružice,
Ta bi kita za sokola bila;
Pokloni mi dilber Vasiliju,
Za sestrića Vojinović Mića,
Da budemo glavni prijatelji,
Da pitamo jedan za drugoga,
Da dolazi jedan u drugoga,«
Kad je tak'u knjigu napravio,
Opremi je do Božuna grada,
Na koljeno od Božuna banu.
Knjigu gleda od Božuna bane,
Knjigu gleda, a smije se na n>u,
Pak doziva đevojačku majku,
I đevojku dilber Vasiliju,
Sve im bane od istine kaže;
Kad to začu majka i đevojka,
(Zar je tako u sreći suđeno,
Veselje se pokaza rođeno),
Poslušaše gospodara svoga,
Hitro bane drugu knjigu piše,
Pak je šalje slavnu car-Stjepanu ;
»Prijatelju, slavan car Stjepane!
Ako Bog da, te suđeno bude,
Kupi svate, hajde po đevojku?«
Kad je tak'u knjigu napravio,
Napravio, pak je opravio,
Knjiga ode do Prizrena grada,
Na koljeno slavnu car Stjepanu,
Knjigu gleda slavan car Stjepane,
Knjigu gleda, a smije se na n>u,
Gledala ga sva srpska gospoda,
Tak'a knjiga svakom bješe draga,
Nasmija se od Srbije snaga!
Stade Stjepan kupiti svatove,
Kod njega se bila dogodila
Sva gospoda od zemlje Srbije,
Hitro skupi hiljadu svatova,
Kad je Stjepan svate sakupio,
Dok evo ti knjige šarovite,
Od banice đevojačke majke,
Na koljeno slavnu car Stjepanu,
Ovako mu ova knjiga piše:
»Prijatelju, slavan car Stjepane,
Eto tebi knjige šarovite,
Dobro vidi što ti knjiga piše,
Kada staneš kupiti svatove,
Ne vodi mi maline svatova,
Od hiljade manje ni jednoga,
Od hiljade više ni jednoga,
I povedi sve srpske vojvode,
Od Srbije junačke slobode,
Opremi mi dobre đeverove,
Dva đevera dva Vojinovića,
Đeverbaše Marka i Miloša,
Da čuvaju lice đevojačko,
Od Božuna do Prizrena grada,
Jer vam valja dugo putovati,
Preko Lješke i preko Arapske,
Lješku biste lako pregazili,
Al' Arapske preći ne morete,
Brez junačke posječene glave,
I brez crne proljevene krvce,
Jer imade troglav Arapine,
U Arapskoj u zemlji nesretnoj,
Tuda nikom prolazit ne dade,
Kod njeg' sjedi hiljadu Arapa,
Sve vojnika ljuta ubojnika,
Gole sablje nose u rukama,
Usuru su vodu zatvorili,
I ostale drume i bogaze,
Arap hrani mrku bedeviju,
Sve za ljuta rata i serata,
Kako kažu da je tak'e nema,
Oko mora na četiri strane,
Kad mu stane u polju kobila,
Koliko je vitka i visoka,
Ispod n>e bi junak prolazio,
Pod kalpakom i na konju svome,
Kad uzljuti mrku bedeviju,
Preskačs mu konje i junake,
Nije lako s njime ratovati,
Ako tak'e ne imaš junake,
Nit' se mori, ni kupi svatove.«
Kad to viđe slavan car Stjepane,
Pred gospodom sve to izgovara,
A Miloš mujasno odgovara:
»Gospodare, slavan car Stjepane,
Dok je meni pobratima moga,
Ne poznajem troglav Arapina,
Ni njegove vitke bedevije,
Ni njegovo hiljadu Arapa,
Već te molim i ruku ti ljubim,
Ti napiši knjige šarovite,
Jednu spremi Kraljeviću Marku,
Nek ti Marko do Prizrena dođe,
Neka s nama u svatove pođe;
Drugu spremi bijelu Pazaru,
Krilatici Relji Bošnjaninu,
Nek ti Relja do Prizrena dođe,
Neka nama pred svatima pođe;
Treću spremi do Sibinja grada,
na koljeno Sibinjanin Janku,
Nek ti Janko do Prizrena dođe,
Neka s nama u svatove pođe,
I povede svog mila sestrića,
Svog sestrića Banović Sekulu,
Jer je momče tvrdo na mejdanu,
Ako bude do nevolje ljute.«
Kad to začu slavan car Stjepane,
Šarenu je knjigu napravio,
Do Prilipa grada opremio,
Na koljeno Kraljeviću Marku:
»Slugo moja, Kraljeviću Marko,
Ti si srpska perjanica zlatna,
Na mejdanu svakom pohvaljena,
Tebe hvali naša Srbadija,
Što te hvali, to si junak pravi,
Da si brže do Prizrena grada,
Daleko sam curu isprosio,
Za sestrića Vojinović Mića,
U Božunu gradu bijelome,
Da ti meni u svatove pođeš,
Jera valja drugo putovati,
Prko Srpske i preko Bugarske,
Preko Lješke i preko Arapske,
Arapska je ta zemlja prokleta,
Ona hrani proklete dušmane,
Koji žderu Srbe izabrane,
Da mi budeš đever uz đevojku,
Da mi čuvaš lice đevojačko,
Od Božuna do Prizrena grada.«
Kad je tak'u knjigu napravio,
Onu šalje, drugu sitnu piše,
Te je šalje bijelu Pazaru,
Na koljeno Relji Bošnjaninu:
»Slugo moja, Relja Bošnjanine,
Da si brže do Prizrena moga,
Tebe hvale da si junak dobar,
(Kad Srb reče: »pomozi nam Bože!«
Junaštvo se sakriti ne može.)
Da ti meni u svatove pođeš,
Daleko sam curu isprosio,
U Božunu bijelome gradu,
U onoga od Božuna bana,
Jer nam valja dugo putovati,
Preko Srpske i preko Bugarske.
Preko Lješke i preko Arapske.
Arapi su nevjerni junaci,
Valja s njima mejdan dijeliti,
Teška će se krvca proljevati,
Ti ćeš biti vojvoda svatima.«
Onu šalje, drugu sitnu piše,
Pak je šalje bijelu Sibinju,
Na koljeno Sibinjanin Janku:
»Čuješ mene, Sibinjanin Janko,
Eto knjige i jazije na te,
Dobro vidi što ti knjiga piše,
Da si brže do Prizrena grada,
Daleko sam curu isprosio,
U Božunu gradu bijelome,
U onoga od Božuna bana,
Da mi budeš svatski starješina,
Pred mojijeh hiljadu svatoga,
I povedi tvog mila sestrića,
Tvog sestrića Banović Sekulu,
Nek ponese krstata barjaka,
Da mi bude kitan barjaktare,
Pred mojijeh hiljadu svatova,
Jera valja dugo putovati,
Preko Srpske i preko Bugarske,
Preko Lješke i preko Arapske,
Arapi su nevjerni junaci,
Teška će se krvca proljevati,
Nije lako na mejdanu stati.«
Kadje tak'u knjigu napravio,
napravio, pak je opremio,
Knjiga ode do Sibinja grada.
Malko vreme za dugo ne bilo,
Dok evo ti Kraljevića Marka,
Na Šarinu konju od mejdana,
Ponisko je objesio ćordu,
Sve mu sablja po koljenu zveči,
Propinje se šarac od mejdana,
Po njemu se položio Marko,
Pak naćero mrnje na obrve,
A obrve na mrke brkove,
A brkovi niz prsi pa'nuli,
Sjaju mu se toke kroz brkove,
Kajno mjesec kroz jelovo granje,
Marko gleda mrko poprijeko,
Kako gleda, u se gledat ne da,
Kamol' njega da ko krivo gleda:
A na sablju naslonio ruku,
Na ruci mu zlatan prsten sjajan,
Na prstenu alem kamen dragi,
Na kamenu ime Kraljevića,
Kucuka se po balčaku njime,
Oko njega oblijeće ćorda,
Marko svojoj progovara ćordi:
»Lako malo, moja britka ćordo,
Kad se stane krvca proljevati,
Marko će te krvi napojiti.«
Kad pod kulu doćera Šarina,
Careve ga sluge susretoše,
Šarina mu konja prihvatiše,
Marko njima božju pomoć daje,
A sluge mu prihvatiše zdravlje,
Pa vodaju Markova Šarina,
Marko ode na bijelu kulu,
Kada pade u odaju Marko,
Đeno sjedi slavan car Stjepane,
A do cara sve srpske vojvode,
Svijem Marko božju pomoć daje,
Svi mu Srbi prihvatiše zdravlje,
Ispred njega na noge skočiše,
A Marko se smjerno poklonio,
Car Stjepanu ruku poljubio,
Marko sjede caru uz ko.ъeno,
Pitaju se za mir i za zdrav.ъe,
A mlađi im pivo poslužiše.
Taman sjeli, te se odmorili,
I rujna se vinca napojili,
Dok se povi magla od istoka,
Magla pade u polje široko,
A iz magle junak ispanuo,
Na sivalju ko na gorskoj vili,
Dok evo ti Relje Bošnjanina,
Krilat mu se sivalj dogodio,
Ne skače mu ko što konji skaču,
Već s' izvija kajno lastavica,
A previja kajno gušterica,
Po njemu se Relja položio,
Oko njega oblijeće đorda,
Kada pade pod carevu kulu,
Careve ga sluge susretoše,
Sivalja mu konja prihvatiše,
Vodaju ga i tamo i amo,
Relja ode u careve dvore,
Kad iziđe caru u odaju,
Dočeka ga slavan car Stjepane,
I ostala sva srpska gospoda,
Svijem Relja božju pomoć daje,
Svi mu Srbi prihvatiše zdravlje.
A Relja se smjerno poklonio,
I carevu ruku poljubio,
Car ga sjede Marku uz koljeno,
Pitaju se za mir i za zdravlje,
A mlađi im pivo poslužiše.
Taman sjeli, te se odmorili,
I rujna se vinca napojili,
Dok se pramen magle zapodio,
A iz maglejunak ispanuo,
Na đogatu ko na gorskoj vili,
A za njime drugi na vrančiću,
Naprijeda od Sibinja Janko,
A za Jankom Banović Sekula,
Viš' njega se krstaš barjak vija,
Kad dođoše do careva dvora,
Careve ih sluge susretoše,
Debele im konje prihvatiše,
Jedne sluge konje prihvatiše,
Druge vode na kulu vojvode,
Kad dođoše caru u odaju,
Vojvodama božju pomoć daju,
Vojvode im prihvatiše zdravlje,
Ispred njihe na noge skočiše,
Pak carevoj pristupiše ruci,
I carevu poljubiše ruku,
Pomače se jedan do drugoga,
Pak i njima mjesto napraviše.
Taman sjeli, te se odmorili,
Za junačko zdravlje ispitali,
Dok je njihe danak ostavio,
A tavna ih noćca prihvatila.
Kad ujutru bijel dan osvanu,
Dan osvanu i sunce ogranu.
Povikaše čauš do čauša:
»Azurala, kićeni svatovi !
Ko je konjik, priteži kolane,
Ko-je pješak, na noge opanke,
Da ranimo, da ne odocnimo!«
U to doba svati polaziše,
Sve vojvode redom porediše,
Po naprijed Sibinjanin Janko.
A za Jankom Banović Sekula,
Viš' njega se krstaš barjak vija ;
Za Sekulom Relja Bošnjanine,
A za Reljom Ljutica Bogdane,
Za Bogdanom Toplica Milane,
Za Milanom Kosovac Ivane, ■
Za Ivanom Musiću Stevane,
Za Stevanom Srđa Zlopogleđa,
A za Srđom Banović Strahilo,
Za Strahilom dva Vojinovića,
A za n>ima vojvoda Miloše,
Za Milošem Zmaj-Ognjeni Vuče,
A za Vukom dva Despotovića,
A za njima Vojinović Mićo,
Vas u srmi i u suhom zlatu,
A za njime hiljadu svatova,
Svi pođoše od careva dvora,
Marko pije, ni mukajet nije,
Već debele zasukuje brke,
Dva sa'ata svati odmakoše,
Propinju se konji vitezovi,
Podvriskuju srpski sokolovi,
Kad na treći sa'at nastupiše,
Tadaj reče slavan car Stjepane:
»Kraljeviću, junačko koljeno
Ti opremaj svojega Šarina,
Daleko su svati izmaknuli,
A tebe je pivo osvojilo!«
Kad to začu Kraljeviću Marko,
Odgovara slavnu car-Stjepanu:
»Gospodine, slavan car Stjepane
Ko ne pije među braćom pivo,
Vazda mu je na dijelu krivo !«
Kad to reče Kraljeviću Marko,
Onda Marko na noge skočio,
Pak pripasa krivu ćemerliju,
I povuče tešku topuzinu,
Pak eto ga niz bijelu kulu,
Marko siđe konju na avliju,
Pak posjede debela Šarina,
Išćera ga polju na širinu,
Stade mu se Šarac propinjati,
Britka sablja poče kucukati,
Pak oćera Šarca za svatima,
Stiže svate u petom sa'atu.
Kad su bili na prvom konaku,
Svi svatovi popeše čadore,
Sve vojvode jedan do drugoga,
Marko penje na jandal čadora,
A za čador priveza Šarina,
Pak poteže krivu ćemerliju,
Nakosi mu snopak đeteline,
Položi je pred konja Šarina.
Tu su svati noćcu prenoćili.
Kad ujutru bijel dan osvanu,
Zavikaše kićeni čauši:
»Na noge se, kićeni svatovi
Da ranimo, da ne odocnimo,
Da ranije konak uhvatimo,
Daleko je do Božuna sići.«
Pak oTalen svati polaziše,
Dok siđoše do Božuna grada,
Đe god svati na konaku biše,
Sve na baška Marko sa Šarinom,
Sve svatove od dušmana čuva,
Jer se svakom jadu naučio.
Kad su bili kroz zemlju arapsku,
Na Usuru na vodu studenu,
Opazi ih mrka bedevija,
Bedevija troglav Arapina,
Ja kak'a je, zaklali je vuci!
U oba mu oka čakarasta,
U četiri noge kalčinasta,
Na glavi joj četiri jedeka,
A na nogam' četiri ćusteka,
Kad opazi kićene svatove,
Koliko se silna dogodila,
Stade cika mrke bedevije,
Kajno ljute pod kamenom guje.
Kad to začu crni Arapine,
On pogleda čadoru na vrata,
Pak ugleda kićene svatove,
A zavika grlom bijelijem ;
»Vidite li, moja đeco draga,
U Kaura kitnijeh svatova,
I vlaškijeh silnijeh vojvoda,
Naprijedu Sibinjanin Janka,
Starješina to je od svatova;
A za njime Banović Sekula,
Kako Sekul propinje vrančića,
Prema mojoj mrkoj bedeviji,
Kako li se vlaški barjak vija ;
A za njime Relja Bošnjanine,
Na njegovu krilatu sivalju,
On se uzda u pernata krila,
Neće njemu pomoći ni vila,
Ja kamoli iz ramena krila;
A za njime Ljutica Bogdane,
A za njime Toplica Milane,
Na njegovu široku doratu,
Na doratu vas u suhu zlatu;
A za njime Kosovac Ivane,
Na njegovu purlatu zekanu;
A za njime Musiću Stevane,
I ono je neka krvopija,
Valja njega muški dočekati,
A za njima Srđa Zlopogleđa,
Na njegovu visoku doratu,
Sve on šuti, a gleda preda se,
A sve nosi na balčaku ruku, "
I on misli s nama ratovati;
A za njime Banović Strahilo,
Na njegovu debelu doratu,
I ono je neka poglavica,
I on misli s nama ratovati;
A za njime dva Vojinovića,
Dva đevera od moje đevojke,
Kako su se đeca opremila,
A ne misle sa mnom ratovati,
Veće misle provesti đevojku ;
A za njima Obilić Miloše,
Na njegovu visoku ždralinu,
Oko njega oblijeće đorda,
Za kapom mu perjanica zlatna,
Kojuno je Vlaše zadobilo,
Kad je prije ukraj mora bilo,
Amidžu je pogubio moga,
I ono je neka poglavica,
Da ga guje u Kaurim' nema,
On se nikad ne opija pivom,
A ne znoji pod sobom ždralina,
Već ga štedi za duga mejdana,
Nije lako s njime ratovati,
Ono im je curi đeverbaša,
Da im curu od Arapa brani;
A za njime Zmaj-Ognjeni Vuče,
Ljudi kažu da je junak dobar,
U njega su zmajovita krila,
Zubim' kolje, a sabljom siječe,
Konja jaše, britku sablju paše,
Nije lako s njime ratovati;
A za njime dva Despotovića,
Ono su ti kaurska gospoda,
Oni nose u iepov'ma ruke,
Ne sijeku po bogazu Turke,
Polakše je s njima ratovati !
A za njima Vojinović Mićo,
Ono ti je curi đuvegija,
Kada bude sjutra na mejdanu,
Na mejdanu, na bijelu danu,
Viđeđemo čija je đevojka,
Al' je moja, ali je njegova?
A za njime hiljadu svatova,
U svatima ni junaštva nema,
Svatovi su jedne strašivice,
Tuđi konji, a tuđe haljine;
Al' vojvode, srpske poglavice,
Sve su ono turske krvopije,
Kada bude na mejdanu stati,
'Oće svaki glavu položiti,
Drug za druga ko za brata svoga,
Jedan drugog na mejdanu čuva,
Vi ne znate, moja đeco draga,
Đe su Srbi mjerom umjereni,
A na tvrdoj vjeri uvjereni,
Jedan drugom kad vjeru založi,
Drug za druga na život položi,
U tome su rođeni junaci,
Ali sa mnom to im pomoć neće,
Dok je meni mrke bedevije![1]
Nemojte se, braćo, prepadati
Kad tu nema Kraljevića Marka,
Među njima i nema junaka,
Koji će nam na mejdan izaći,
Osjem jednog Relje i Miloša,
Obojicu ja ću pogubiti!«
Dok zavika Selman Arapine:
»Moj amidža, troglav Arapine,
»Ti pogledaj polju u širine,
Eto tebi Kraljevića Marka,
Rođenoga srpskoga junaka,
Vidiš njega i konja Šarina,
Kako mu se Šarac pomamio,
Po tri koplja u visine skače,
. U napredak ni broja mu nema,
Zinuo mu, zaklali ga vuci!
Zinuo mu kajno gorski vuče,
Digo glavu prema gospodaru,
Da saviješ bugar-kabanicu,
Ne bi konju čeljust zatisnula,
Po njemu se položio Marko,
A na njemu kapa jaretina,
Sve ispod nje pogleduje vučki,
Za svatima pristao hajdučki,
Oko njega oblijeće ćorda,
Na nju Marko naslonio ruku,
Na ruci mu zećir prsten zlatan,
U prstenu alem-kamen dragi,
Ods'jeva mu prema žarku suncu,
Nije njega kupio za blago,
Već dobio na dugu mejdanu,
Dijeleći mejdan u primorju.«
Kad to začu troglav Arapine,
On pogleda u polje široko,
Dok ugleda Kraljevića Marka,
Kad ugleda Kraljevića Marka,
Nimalo mu milo ne bijaše,
Al' mu druga biti ne mogaše,
Već slobodu u družinu tura,
Te ovako društvo razgovara:
»Ne bojte se, moja đeco draga,
Ja ću s Markom mejdan dijeliti.«
U to doba prođoše svatovi,
A govori crni Arapine:
»Poslušajte, moja đeco draga!
Sad ćemo mi svate propuštiti,
Kad s' otuda sa đevojkom vrate,
S njima ćemo mejdan dijeliti,
Kad navedu banicu đevojku,
I nanesu čeiz đevojački.«
Malko vr'eme za dugo ne bilo,
Kad su svati do Božuna bili,
Dočeka ih od Božuna bane,
Rasturiše svate na konake,
Konje vode u tople podrume,
A svatoze na rosnu livadu,
Đeverove lijepoj đevojci.
Tu su svati noćcu prenoćili,
Kad ujutru bijel dan osvanu,
Dan osvanu, a sunce ogranu,
Zavikaše kićeni čauši:
»Opremajte s', kićeni svatovi !
Ko je konjik, priteži kolane,
Ko je pješak, na noge opanke,
Da ranimo, da ne odocnimo,
Da ranije konak uhvatimo,
Tuđi ljudi, ne znamo im ćudi,
Tuđa zemlja pratioca nema.«
Dok zavika od Božuna bane:
»Lako malo, kićeni svatovi !
Dok iziđe ručak i darovi,
Dok đeveri opreme đevojku,
I opreme ruho đevojačko.«
Iza toga ručak, izlazio,
Iza ručka gospo'ski darovi,
Darovaše što za kog bijaše,
Starom svatu konja i sokola,
Barjaktaru na barjak jabuku,
A vojvodi zlatnu abaiju,
A čaušu čavlenu batinu,
Milu kumu zlatna boščaluka,
Đuvegiji kićeno cvijeće,
Đeverima lijepu đevojku 675
Kraljeviću sablju dimiskiju,
Darova mu gospoja banica:
»Eto tebi, Kraljeviću Marko,
Ti si, Marko, srpska poglavica,
Pričuvaj mi lijepu đevojku, 680
Od Božuna do Prizrena grada.«
Pak otalen svati polaziše,
I odoše zdravo i veselo,
Kad svatovi curu povedoše,
Baй učini veliko veselje, 685
Na Božunu pukoše prangije,
Sedamdeset jedna iza druge.
Preko lješke svati prelaziše,
Kad su bili u zemlju arapsku,
Na Usuru na vodu studenu, 690
Na Usuri kamena ćuprija,
A oko n>e tvrde karaule,
Karaule troglav Arapina,
Što mu vode i ćuprije čuva,
S one strane troglav Arapine,
Kad svatovi vodu pregaziše,
Pregaziše vodu i ćupriju,
Sve za vodom svate iščekaše,
Iščekaše, pa ih prebrojiše:
Dok evo ti troglav Arapina,
A za njime vojska silovita,
Tri hiljade crnijeh Arapa,
Gole sablje nose u rukama,
Ja kakav je troglav Arapine,
I njegova čakar bedevija,
U oba mu oka čakarasta,
U četiri noge kalčinasta,
Propinje se nebu pod oblake,
Po tri košъa nebu u visine,
Po četiri polju u širine,
Kada stane na polju široku,
Ispod nje bi konjic prolazio,
I na konju junak pod barjakom,
Ne bi barjak do n>e dohvatio,
Kad Arapče doćera kobilu
Pred svatove u polje široko,
Arap viknu, ko da međed riknu,
A zavika grlom i avazom:
»Ko je ovđe, Vojinović Mićo?
Nek iziđe na mejdan junački,
Da junački mejdan dijelimo,
Da vidimo čija je đevojka?«
Kad to začu od Sibinja Janko,
On zavika svog sestrića mila:
Moj sestriću, Banović Sekule!
Moreš dajka zamijenit svoga,
I Arapu na mejdan izići,
Ja sam danas junak ostario,
Ostario, mejdan ostavio,
Ne mogu mu stati na mejdanu?«
Kad to začu Banović Sekula,
Hitro svoga išćera vrančića,
Pak naćera konja na Arapa,
Dočeka ga troglav Arapine,
Grdan ti je, da ga Bog ubije!
Na njemu su do tri glave ruse,
Iz jedne mu vihor vjetar puše,
A iz druge maven plamen suče,
Na Sekula vjetar otisnuo,
Sa vrančića njega ukinuo,
Sekul pade u zelenu travu,
Dočeka se na bijele ruke,
Pak pobježe Sekul u svatove.
Kad to viđe od Sibinja Janko,
Sve doziva po redu vojvode,
Pak svakoga na Arapa sprema,
A Arap ih ljuto dočekuje,
Ukida ih na zelenu travu,
Dok obredi dvanajest vojvoda,
Reda dođe Obilić Milošu,
Stade Miloš opremat ždralina,
A zavika Kraljeviću Marko:
»Pobratime, Obilić Miloše!
Ti pričuvaj konja i đevojku,
Ja ć' Arapu na mejdan izići.«
Pak poćera bijesna Šarina,
Dok doćera konja do Arapa,
Arap na njeg vjetar otisnuo,
Ne bi li ga s konjem rastavio,
Al se Marko rastavit ne dade,
U njega je Šarac binjedžija,
Šarac pade na prva koljena,
A na stražnje pokleknuo ključe,
Po njemu se položio Marko,
Ne može ga vjetar oboriti;
Kad se Arap viđe na nevolji,
Na Marka je plamen otisnuo,
Ne bi li ga vatrom opržio,
Al' je Marko varkadžija stara,
Svakome se jadu naučio,
On se hvati rukom u terkiju,
Pak razavi bugar-kabanicu,
Pokri sebe i konja Šarina,
Ne oprži njega ni Šarina;
Kad to viđe crni Arapine,
On povrati mrku bedeviju,
Pak pobježe u arapsku vojsku,
Opazi ga Šarac od mejdana,
Pak poleće Šarac za kobilom,
Kajno soko za pernatim lovom,
Po njemu se položio Marko,
A poteže od bedrice ćordu,
Na trčeći sablju izvadio,
Kod čadora dostiže Arapa,
Pak je njega sabljom udario,
Na dohvatu po svilenu pasu,
U dvije ga pole prestavio,
Dvije pole u travu padoše,
S desne strane noge i čakšire,
A s lijeve u ramenim' glave,
Dok zavika crni Arapine:
»Bogom brate, Kraljeviću Marko!
Nemoj meni osijecat glave,
Na poklon ti kićena đevojka!«
A na to se Marko nasmijao,
Te ovako njemu govorio:
»Bogvt' ubio, crni Arapine!
Šta će tebi glave bez trupine?
Danas tebi ništa ne trebuje!«
Pak mu sve tri o'siječe glave,
Kad to viđe vojska Arapova,
Đe je njima Arap poginuo,
Svi na Markajuriš učiniše,
Opkoliše su četiri strane,
Kad viđeše sve srpske vojvode,
Đe s' Arapi Marku pritužili,
Sve vojvode konje naćeraše,
Od bedrice sablje povadiše,
U Arape juriš učiniše,
Sad da ti je stati te gledati,
Kad se stade krvca proljevati,
Kako srpske sijevaju ćorde,
A arapske zijevaju glave,
Tu se teška krvca proljevala,
(Nije srpska već arapska krvca!)
Kud prolazi Relja Bošnjanine,
Dobra biše kola prolazila,
Kud prolazi Toplica Milane,
Dvoja biše kola prolazila,
Kud prolazi Kosančić Ivane,
Troja biše kola prolazila,
Kud prolazi Ljutica Bogdane,
Petora bi kola prolazila,
Kud prolazi Miloš Obiliću,
Šestora bi kola prolazila;
Za Milošem Musiću Stevane,
Sve obara sa konja junake,
I junačke odsijeca glave,
A sve sebe i Miloša čuva;
A dva zmaja, dva siva sokola,
Salijeću vojsku izokola,
Jedno mi je Zmaj Ognjeni Vuče,
A drugo je Banović Sekula,
I za njima Banović Strahilo,
Sve pogleda jedan na drugoga,
Prolijeće jedan pred drugoga,
Od ogranka do zahoda sunca,
Sijekoše po polju Arape,
Tri hiljade glava o'sjekoše,
I tu svati noćcu zanoćiše,
Kad ujutru bijel dan osvanu,
Dan osvanu, a sunce ogranu,
Tu veliki šićar šićariše,
Odnesoše blago Arapovo,
Odvedoše lijepu đevojku,
Do Prizrena bijeloga grada,
U Prizrenu svate prebrojiše,
Tri stotine svata izgubiše,
Dok Arape žive isjekoše,
A vojvode zdravo ostadoše,
Jer su Srbi rođeni junaci,
I tu dobru svadbu učiniše,
Oženiše Vojinović Mića,
Sokolića, careva sestrića,
Svadba bila, pak se rasturila,
Davno bilo, sad se spominjalo.



Reference[uredi]

  1. Turci u ratu računaju na konja koliko i na se.

Izvor[uredi]

Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine: Junačke pjesme starijeg vremena. Knjiga treća. Skupio Bogoljub Petranović. U Biogradu, u državnoj štampariji 1870., 305-326.