Ženidba Vlašića Radula

Kad se ženi Vlašiću Radule,
Zaprosio lijepu đevojku,
Prsten daje, svadbu ugovara"
"Ova svadba do petnaest dana,
"Dok ja odem dvoru bijelome
"I sakupim gospodu svatove."
On otide dvore bijelome
I sakupi silu i svatove,
On sakupi tri stotine svata;
Svate kupi, u svatove ne će,
Svoga konja pod đevojku šilje,
I on šilje dva brata rođena,
A dva brata, dva mila đevera.
Pa odoše svati po đevojku;
Tamo su ih l'jepo dočekali,
Svakom svatu po boščaluk dali,
Mladoženji konja i sokola,
I dadoše lijepu đevojku.
Čauš viče, dabulana riče:
"Hazur! hazur! kićeni svatovi!
"Hazur svati, i hazur đevojka!
"Već hoćemo doma putovati"
Digoše se kićeni svatovi,
Otidoše dvoru bijelome;
Kad su bili nasred gore čarne,
Al' u gori Dinjar Banjanine,
Na bojno se koplje naslonio,
Sve svatove redom propustio,
A kad dođe lijepa đevojka,
Pod đevojkom konja uvatio.
Kad viđeše dva mila đevera,
Za oštre se sablje dohitiše,
Da Dinjaru odsijeku glavu:
Al' govori gospođa đevojka:
"O Boga vi, dva mila đevera!
"Vi nemojte njega pogubiti,
"Dok čujemo šta će govoriti,
"Lasno ćete njega pogubiti."
Preklanja se Dinjar Banjanine,
Pred đevojkom crnu zemlju ljubi
"Bogom sestro, ljepa đevojko!
"Ti ćeš biti ljuba Radulova,
"Tamo su mi dva nejaka brata
"U tavnici Vlašića Radula,
"Ne bi li ih kako izbavila!"
Pa se maši u svil'ne džepove,
Te izvadi dvanaest dukata
I dariva Bogom posestrimu,
Ona njemu svilenu košulju
Pa odoše dvoru bijelome.
Kad su bili pred bijele dvore,
Svi svatovi konje odjahaše,
A đevojka ne će da odjaše:
Izišla je majka Radulova,
Iznijela od zlata siniju,
Na siniji zmiju opletenu,
Opletenu od srebra i zlata,
Na njojzi je alem dragi kamen;
Pa govori majka Radulova:
"Odjaš' konja, mila snaho moja
"Na čast tebe od zlata sinija,
"Na siniji zmija opletena,
"Opletena od srebra i zlata,
"I na njojzi alem dragi kamen
"Te mi vezi polunoći, snaho,
"Polunoći kao u po podne."
Ona joj se smjerno poklanjaše,
Al' od konja ne će da odjaše.
Izišle su seje Radulove,
Iznijele zlaćeno prstenje:
"Odjaš' konja, mila snaho naša!
"Na čast tebe zlaćeno prstenje,
"Te ti nosi dokle si nam mlada."
Ona im se smjerno preklanjaše,
Al' im konja neće da odjaše.
Ljutite se u dvor povratiše,
Oštro hode, a oštro govore:
"O naš brate, Vlašiću Radule!
"Ne će snaha konja da odjaše,
"Dok ne vidi, za koga je došla."
Naljuti se Vlašiću Radule,
Golu sablju u rukama nosi:
"Odjaš konja, kučko! ne đevojko,
"Odjaš' konja, odsjeć' ću ti glavu;
"Nisi konja od baba dovela,
"Već si moga konja umorila."
Govori mu gospođa đevojka:
"Gospodaru Vlašiću Radule
ne ljuti se, ne imaš se zašto:
"Ne ću tebe konja odjahati,
"Dok mi ne daš ključe od tavnice."
Grohotom se Radul nasmijao,
Dade njojzi ključe od tavnice,
Pa je onda konja odsjednula,
Pa dozivlje dva mila đevera.
"Vi hajdete, dva mila đevera,
"Kažite mi vrata na tavnici."
Otidoše šnjome na tavnicu,
Otvoriše prokletu tavnicu,
Pa govori lijepa đevojka:
"Ko su braća Dinjar-Banjanina,
"Hajte amo na tavnička vrata "
Izišla su dva nejaka brata,
Izišla su na tavnička vraga,
Kosa im je, njom bi se pokrili,
nokti su im, ukopali bi se,
Još propišta trideset robova
"Bogom sestro, lijepa đevojko
"Pusti i nas danas iz tavnice."
Al' govori lijepa đevojka:
hajte, roblje, na tavnička vrata."
Pa iziđe roblje iz tavnice,
Veli njemu lijepa đevojka:
"Bjež' te, roblje, kuda koje znade."
Pa uzima do dva pobratima,
Odvede ih u bijele dvore,
Pa doziva dva berbera mlada,
Jedan mije, drugi, kosu brije
I pogane nokte sarezuje;
Dala im je b'jele boščaluke,
I na njih je ruho porezala,
Pa ih spremi dvoru bijelome,
I dade im od zlata jabuku:
"Pozdrav'te mi Bogom pobratima,
"Pobratima Dinjar:Banjanina,
"Podajte mu od zlata jabuku."