Ženidba Bokčević-Šćepana

Izvor: Викизворник

Vino piju trides kapetana
U primorje na bijeloj kuli,
A na kuli silna Bokčevića,
Među njima Bokčević Šćepane.
Oni sjede, ladno piju vino,
O svačemu jeglen zaturili;
Al’ govore trides kapetana:
"Krilo naše, silan Bokčeviću!
"Što s’ ne ženiš, naše desno krilo?
"Što ti prođe mladost u neradost?
"Vrsnici se tvoji iženiše,
"A vrsnice cure razudaše,
"A ti osta za grdilo, Šćepo!
"Evo ođe trides kapetana,
"U svakoga ima po đevojka,
"Nekog šćerca, nekog mila seka,
"Ti obiraj koju tebe drago."
Kad to začu Bokčević Šćepane,
On se smjerno njima poklonjaše,
A na prsi ruku naslanjaše:
"Fala vama, trides kapetana,
"Na besjedam’ i na đevojkama,
"Al’ tako mi Boga velikoga,
"A jesam se junak zatekao
"Samom Bogu i takijem ljudma,
"Da s vlahinjom oženit’ se neću,
"Već Turkinjom prikladnom đevojkom
"Milom šćercom dizdar-Asan-age.
"Jesam čuo, kazuju mi ljudi,
"Da je take u drugoga nema.
"Ja ću sitnu knjigu napraviti,
"I opravit’ dizdar-Asan-agi,
"Te prositi lijepu đevojku,
"Da mi dade šćercu za ljubovcu,
"Da budemo glavni prijatelji,
"Da mi ladno ispijamo vino;
"Ako li mi curu ne pokloni,
"Zvaću njega na megdan junački,
"Hoću njemu tri megdana pisat’:
"Jadan megdan na Dugu Poljanu
"Baš na među tursku i kaursku,
"Drugi megdan u primorje ravno,
"Treći megdan u divnu krajinu,
"U krajinu pod njegovu kulu,
"Đe mu gleda bula sa pendžera,
"Nek obere koje njemu drago;
"Il’ mu lakše curu pokloniti,
"Ili mene na megdan izaći."
Kad to čulo trides kapetana:
"Ela, Šćepo, naše desno krilo,
"Ela, Šćepo, i sretnjo ti bilo,
"I mi ćemo u svatove poći."
Pa da vidiš silna Bokčevića,
On se skoči na dušeku svome,
A dovati divit i artiju,
Pa on sjede na škemliju zlatnu,
Na koljenu sitnu knjigu gradi,
A u knjizi Šćepo govoraše:
"O Turčine, dizdar-Asan-aga,
"Eto tebe list knjige tanane,
"Te ti vidi, šta ti sitna kaže.
"Jesam čuo, a kažu mi ljudi,
"Da ti imaš na glasu đevojku,
«Da je take u drugoga nema,
"A ja jesam momak na ženidbu;
"Daj ti meni šćercu za ljubovcu,
"Da budemo glavni prijatelji,
"Da mi ladno ispijamo vino.
"Ako li me nećeš poslušati,
"Zvaću tebe na megdan junački,
"I evo ti tri megdana pišem:
"Jedan megdan na Dugu Poljanu
"Baš na među tursku i kaursku,
"Drugi megdan u primorje ravno,
"Treći megdan u tvoju krajinu,
"U krajinu pod tvoga odžaka,
"Đe ti gleda kada sa pendžera,
"Na oberi koje tebi drago."
Pa dobavi blijedo Latinče,
Latinčetu poputninu plati,
Pa mu dade knjigu i aziju,
Te on momče na menzela spremi,
Te odleće pokraj mora sinja,
Brže dođe u tursku krajinu
A pod kulu dizdar-Asan-age.
Ono ide na bijelu kulu,
Na odaji otvorio vrata,
Đe ’no sjedi dizdar Asan aga.
Do Turčina momče dohodilo,
Smjerno mu se momče poklonilo,
Te mu ljubi ruku i koljeno,
Iz njedara knjigu izvadilo,
Te je turi agi na koljeno,
Izmače se, stade ga dvoriti
Previtije ruku na prsima.
Kad to viđe dizdar Asan aga,
Mašio se rukom u džepove,
Izvadi mu tri cekina zlatna:
"Na to tebe, blijedo Latinče,
"Ta ti hajde tamo u meanu,
"Te se napij vina u meani,
"I još možeš kupiti opanke,
"Dok ja vidim što mi sitna piše."
Otolen se momče povrnulo,
Osta aga na bijeloj kuli,
Pa je sitnu knjigu rasklopio,
Rasklopio, te je proučio.
Kada viđe što mu sitna kaže
Ne bila mu mila nikoliko,
Uzmuči se dizdar Asan aga.
Sve mislio na jednu smislio
U jednu na noge skočio,
A na noge nazu jemenije,
A veliki ćurak prigrnuo,
A veliki tutum zapalio,
Pa pošeta niz bijelu kulu,
Brže siđe na mećit avliju,
Sa avlije na avlijska vrata,
Evo ni ih na zelenu londžu,
Đe ’no sjede poglavice Turci,
A on Turcim’ turski selam viknu.
Sve su age na noge skočile,
A s nogu mu selam privatile,
A agi su mjesto načinile,
I mrke mu kave pokučili,
A tutume duge zapalili,
Tutun pali mrku kavu srče.
Al’ se aga ljuto zakario,
Ono sjedi šeno neveselo.
Pitale ga poglavice Turci:
"Airalaj, naše desno krilo,
"A šta si se tako zakario?"
Aga muči, ništa ne govori,
Iz njedara knjigu izvadio,
Te je turi na kavu veliku.
A age su knjigu privatile,
Ode knjiga od ruke do ruke,
I viđoše štono sitna piše.
Ne bila im mila nikoliko.
Progovara dizdar Asan aga:
"Braćo Turci, moje poglavice,
"Sad što ćemo od života svoga,
"E se silno vlašče naturilo,
"Te mi prosi šćercu za ljubovcu?
"Ko će dati vjeru za nevjeru?
"Sjetujte me, moje age drage."
Stadoše ga age sjetovati:
"O čuli nas, naše desno krilo,
"Hoćeš li nas poslušati, ago,
"Što će nama bolje biti, ago.
"A ti uzmi divit i hartiju,
"Te ti piši knjigu na koljeno,
"Te je pošlji silnu kaurinu:
""Kaurine, Bokčević-Šćepane,
""A što si se naturio, svinjo,
""Te mi prosiš šćercu za ljubovcu?
""Vjera moja, tvoja je đevojka,
""I hoću ti curu pokloniti,
""Kome ću je bolje pokloniti?
""Kupi svata koliko ti drago,
""Hajde šnjima kad je tebe drago.""
Pak dobavi blijedo Latinče,
Pa mu dade knjigu i jaziju,
Pa on momče na menzila spremi.
Ode momče pokraj mora sinjeg,
Brzo dođe u primorje ravno
Tankoj kuli Bokčević-Šćepana,
Ide njemu na bijelu kulu,
Đe ’no sjedi trides kapetana,
Među njima silan Bokčeviću.
Smjerno im se momče poklonilo,
I Šćepanu poljubilo ruku,
Iz njedara knjigu izvadilo,
Te je turi Šćepu na koljenu,
Izmiče se, stade ga dvoriti
Previtije ruku na prsima.
Kad to viđe silan Bokčeviću,
On je sitnu knjigu rasklopio,
Rasklopio te je proučio,
I ona mu vrlo mila bila,
I grohotom se na nju nasmijao.
Pa se turi rukom u njedarca,
Izvadio trideset dukata:
"Na to tebe, blijedo Latinče,
"Te ti hajde tamo u mehanu,
"Te se napij vinom u mehani,
"I još možeš kupiti opanke."
Otalen se momče povrnulo.
A da vidiš Bokčević-Šćepana,
Sve mislio na jednu smislio.
Pa on veli duljiati neće.
Pa dovati divit i hartiju,
I on sjede sitne knjige pisat’.
Pa je prvu knjigu napravio,
Napravio te je opravio,
Opravi je u zemlju Rusiju
A na ime Aleksandri kralju:
"Gospodaru, Aleksandru kralju,
"Eto tebe knjige i azije,
"Al’ ne čuješ, al’ ti ne kazuju
"Đe se ženim i veselje gradim,
"E sam skoro curu isprosio
"U Turčina dizdar-Asan-age,
"I ja kupim svate po đevojku,
"Te i tebe zovem u svatove,
"Da mi budeš svatska starešina.
"Pokupi mi hiljadu svatova,
"Ne ostavi Rudan-Kalajdžije
"I njegova brata Ignjatija
"Na brnjašu konju velikome."
Tu opravi, a još drugu piše,
Opravi je u Urumeliju
Baš na ruke Petru mladu kralju:
"Pobratime, kralju Rumelije,
"Eto tebe knjige i kalema,
"Pa ti viđi što ti sitna piše.
"Al’ ne čuješ, al’ ti ne kazuju
"Đe se ženim i veselje gradim?
"Jesam skoro curu isprosio
"A Turčina dizdar-Asan-age,
"Pa ja kupim svate po đevojku,
"A i tebe zovem u svatove
"Da me vjenčaš s Turkinjom đevojkom.
"Dovedi mi hiljadu svatova
"Oklopnika konja i junaka."
Tu opravi, a još treću piše,
Opravi je u zemlju Resavu,
A na ime od Resave kralju:
"Pobratime, od Resave kralje,
"Eto tebe knjige i jazije,
"Te ti vidi što ti sitna kaže.
"Ja se ženim i veselje gradim,
"I ja zovem tebe u svatove
"Da mi nosiš barjak u svatove
"Dovedi mi hiljadu svatova."
Kad je Šćepo knjige rasturio,
Onda sjede na bijeloj kuli,
Pa on stade kupiti svatove
Oko sebe po primorju ravnom,
Hiljadu je jošte sastavio.
Kad je Šćepo svate popisao,
Onda sio, malo počinuo,
Počinuo jedan mjesec dana.
Kade više zaminu zemana,
Dok se jeka bila pomolila,
Pomolila niz primorje ravno,
Al’ evo ti Aleksandre kralja
Na doratu konju velikome.
A kakav je Aleksandre kralje!
E je kralje ljuto ostario,
Sijeda mu i glava i brada,
U glavu mu zuba đavoljega,
Sve mu vjetar na škrbine puva,
Te mu bradu na plamene tura;
Ima njemu sto i dvades ljeta.
Na njemu je divna đeisija,
A o bedri sablja okovana;
I za njime Rudan Kalajdžija,
Za Rudanom momče Ignjatija
Na brnjašu konju velikome,
Golo kopje nosi u rukama,
Šnjim se tura momče pod oblake,
U gole ga dočekuje ruke;
A za njima hiljadu svatova.
A ta sila u primorje side
Pod bijelu Bokčevića kulu.
I tu svati konje razjahuju,
Razjahuju te ih razlađuju,
Privezaše konje tavlenike,
Prikučiše ječma i sijena.
Oni penju bijele šatore,
Pred šatore vatre naložiše,
A uz vatre kave pristaviše;
Svatovi se tabor učiniše.
Malo vrime za dugo ne bilo,
Al’ evo ti od Rumenca kralja
Na đogatu kako gorskoj vili,
I on vodi hiljadu svatova,
Oklopnika konja i junaka.
I ta sila u primorje side
Pod bijelu Bokčevića kulu,
I tu svati konje razjahuju,
Razjahuju pa ih razlađuju,
Pa vezaše konje tavljenike,
Prikučiše ječma i sijena,
Oni penju bijele čadore,
Pred čadore vatre naložiše,
A uz vatre kave pristaviše.
Malo potrg za dugo ne bilo,
Dok evo ti od Resave kralja
Na gavranu konju velikome,
Krstaš ga je barjak poklopio,
I on vodi hiljadu svatova.
I ta sila u primorje side,
Te se svati tabor učiniše,
Pa se srga serat i krajina.
Još je Šćepo svate okupio,
Okupio hiljadu svatova,
Te sastavi četiri hiljade,
Te ih rani za neđelju dana,
Dok se ladna napojili vina,
A konji se ječma nazobali.
Kad s’ namiri ta neđelja dana,
Podvikuju svatovski čauši,
A sve viče čauš do čauša:
"Azuralaj, kićeni svatovi!
"O šta zemam od tog i vrijeme,
"Da idemo, da se ne docnimo."
Kad to začu silan Bokčeviću,
On je sluge mnoge okupio,
Te je mnoge sovre postavio,
A za sovre svati zasjednuli,
Oni piju vino i rakiju,
I ostalu svaku đakoniju.
Kad se ladna napojiše vina,
U tom viču svatovski čauši,
A sve viče čauš do čauša:
"Azuralaj, kićeni svatovi!
"O šta zeman od tog i vrijeme,
"Kratki danci, a glibavi danci,
"Da idemo, da se ne docnimo.
"A ti ču li, naše desno krilo,
"Desno krilo, silan Bokčeviću,
"Ti opremaj sebe i đogina."
Kad to začu silan Bokčeviću,
On istrča na bijelu kulu,
Ter se svlači, ter se preoblači:
I obuče bijelu košulju
Od bijele pripredene svile,
Po košulji meku pamukliju,
A po njojzi oklop udario,
Na malom ga prstu zaklopio;
A po njemu udari dolamu,
Po dolami puca s obje strane,
Svako puce po po litre zlata,
A što mu je puce pod groce,
Ono teži čistu litru zlata,
Na vrhu mu alem kamen dragi,
A što vidi svatovati šnjime
U po noći kad mjeseca nema,
Kak’ u podne kad ogrije sunce;
Još mu bješe puce zaburmato,
U njem’ nosi čašu i rakiju,
Te šnjim pije na jutru rakiju;
Po dolami toke udario,
Toke male od oke četiri,
Po tokama jelek udario,
Popunana dragijem kamenjem,
Pak se sjaju kao jarko sunce;
A na glavu kapu i čelenku,
Za njom su mu sedam čelenaka,
Tri su vitli a četir’ čekrkli,
Vitli pište kako zmije ljute,
A čekrkli na čekrku vrte,
Još u njima pera pet stotina,
Kad delija uzmajuje glavom,
Sve ga pera po plećima tuku
Nasatice među lopatice;
A na noge kopče i čakšire,
Više mu je pod koljeno zlata
Nego čoje poviše koljena;
Pa s’ opasa svilenom kanicom,
A po njemu zlatajli svilajom;
Zanj zađede dvije zlatke male,
Sve u srmu pa su pozlaćene,
U njih nema gvožđa ni drveta
Sem dva luka od čelika ljuta
I mazije što mu vatru daju,
Dva kremena dva kamena draga,
Među njima perić od biljura;
Pa dovati ćemerliju krivu,
Pripasa je sebe o bedricu,
A velikog ćurka prigrnuo,
A na noge čizme i kavčine.
Pa pošeta niz bijelu kulu,
Pa na mlađe srklet učinio,
Sluge su mu izveli đogina,
Izvedoše na mećit-avliju,
Timar čine debela đogina
Mlakom vodom i raki sapunom,
U sunđer mu vodu pokupiše,
Previ ćebe, turi tatariju,
Tatariju sedlo osmajliju,
Pripuči mu bakračije zlatne,
A po sedlu turi risovinu,
A najozgor rešmu pozlaćenu,
Poteže mu na toku kolane,
Sva četiri jedan po drugome,
Još i petu imbrišim kanicu,
Što mu đoga od kolana čuva,
Na đogata rakti udario
Popunane dragijem kamenjem,
Zauzdaše uzdom pozlaćenom
Potpunana dragijem kamenjem,
Pak se sjaje kao jarko sunce,
I vode ga četiri Madžara,
Te ga vode po mećit-avliji.
U to doba silan Bokčeviću,
I on side na mećit-avliju,
A mlađi mu priveli đogina,
Privedoše do mermer-kamena,
Prekrsti se, posjede đogina,
Išćera ga na avlijska vrata,
Evo ni ga u polje široko.
Kad ga zgleda kita i svatovi,
Među sobom svati govorili:
"Mili Bože, na svemu ti fala!
"Da divnoga konja i junaka."
Otle pođe kita i svatovi.
A da vidiš Bokčević-Šćepana,
On naćera debela đogina,
I svatove svoje ustavio,
A na sluge srklet učinio,
Otvoriše tri ardova vina,
Te su vinom svate ispratili,
Pa odoše kićeni svatovi,
Pjevajući i puške mećući,
I odoše tatom širokijem.
Kud gođ išli u Krajinu sišli,
Dočeka ih dizdar Asan aga,
Te je mnoge jalte pokupio,
Te on sreta kitu i svatove.
U svatove jalte izniješe,
Da razredi kitu i svatove.
A da vidiš Aleksandre kralja,
On naćera debela dorina,
I on viče grlom i avazom:
"Stan’ polako, slatki prijatelju,
"Ja s’ ne davam svatim’ razređivat’."
Pa obrnu hata velikoga,
A za njime svati navalili,
I sidoše na polje široko.
Tu svatovi konje razjahuju,
Razjahuju, te ih razlađuju;
Preko polja jasli napraviše,
A za jasli konje povezaše,
Prikučiše đetelinu travu;
Oni penju bijele čadore,
Pred čadore vatru naložiše,
A uz vatru kavu pristaviše,
Svatovi se tabor učiniše.
Tu svatovi nojcu zanoćiše,
Dok u jutro jutro osvanulo,
Dok s’ otvori na gradu kapija,
A na vrata Turčin ispanuo,
Evo im ga u polje široko
Do čadora Bokčević-Šćepana,
Pa Šćepanu dobro jutro viče.
 A Šćepan mu ljepše odaziva:
"Dobro dojte, dva Turčina mlada,
"Od’te amo pod čadora moga
"Da pijete crvenike vina."
A Turci su njemu besjedili:
"A naš zete, silan Bokčeviću,
"Bilo nam je i na domu vina.
"Pozdrav ti je dizdar-Asan-age
"Da ti ideš na bijelu kulu,
"Da daruješ tvoju zaručnicu."
Pa s’ otole Turci povrnuše,
A tu osta Bokčević Šćepane.
A Šćepanu milo ne bijaše,
I s toga se mjesta pomicaše,
A u crnu zemlju pogledaše,
A gleda ga Rudan Kalajdžija,
Pa je njemu Rudan dolazio:
"Krilo naše, silan Bokčeviću,
"Daj ti mene tvoju đeisiju,
"I daj mene svijetlo oružje,
"Hoću poći darivat’ đevojku."
Kad to začu silan Bokčeviću,
Ama njemu vrlo milo bilo,
Pa mu svlači divnu đeisiju,
Te oblači Rudan-Kalajdžiju,
I pripasa svijetlo oružje,
A skendrli ćurak prigrnuo,
Pa pošeta uz polje široko.
Al’ ga gleda dizdar Asan aga
Sa čardaka i bijele kule,
Pa dobavi četiri dželata,
Dželatima bio besidio:
"Braćo moja, četiri dželata,
"Kad vi dođe silan kaurine,
"Udrite mu posijec’te glavu."
Još se Turčin uvjerovat’ neće,
Do natoči zlatnu kupu vina,
Ono vino dobro otrovao,
Unese ga curi u odaju,
Pa đevojci bio govorio:
"Šćeri moja, Ajkuna đevojko!
"Eto tebi zlatne kupe vina.
"Ako dođe silan kaurine,
"Nek s’ napije, psi mu j . . . . majku."
Otalen se Turčin povrnuo.
U to doba Rudan Kalajdžija,
I on dođe pod bijelu kulu,
Pak pošeta uz bijelu kulu
Uz gospocke sitne basamake.
Kad ispade gore na odaju,
Dočekaše četiri dželata
Da Rudanu posijeku glavu.
Al’ da vidiš Rudan-Kalajdžije,
On je živa Boga spomenuo,
Dok mu sijnu ćemerlija kriva,
Te dželatim’ posiječe glave,
Pa dovati glave za perčine,
Te ih sturi dolje na avliju,
Pa upade curi u odaju.
Dočeka ga prikladna đevojka,
A pred njime na noge skočila,
I desnu mu poljubila ruku,
I svileno šilte pomaknula,
Te on sio, malo počinuo,
A uz duvar pleći privalio,
Dok ugleda zlatnu kupu vina,
U đevojke zaiskao vino:
"Zaručnice, lijepa đevojko,
"Dovati mi zlatnu kupu vina."
Devojka mu tiho besjedila:
"Id’ otole, neznana delijo,
"Ja nijesam tvoja zaručnica,
"Ti nijesi Bokčević Šćepane.
"Jes Šćepovo svijetlo oružje
"I njegova divna đeisija."
Al’ govori Rudan Kalajdžija:
"O đevojko, nikog ti do Boga,
"Okle znadeš Bokčević-Šćepana,
"Te poznaješ svijetlo oružje."
A đevojka tiho progovara;
"O Boga mi, neznana delijo,
"Evo ima tri godine dana,
"Bija jednom uranila mlada
"Da donesem vode sa bunara,
"Kad evo ti seratlije mlade
"Na đogatu kao gorskoj vili,
"Povisoko kalpak ustaknuo,
"A za pasom svijetlo oružje,
"Dođe mene na vodu čatrnju,
"A u mene vode zaiskao.
"Dodadoh mu vode u maštrave,
"Kad se napij vode iz maštrave,
"Tada mene Šćepo govorio:
""O Boga ti, lijepa đevojko,
""Ta imaš li ikoga od roda?"
"Izludi me, uvjede me guja,
"Ja sam njemu pravo kazivala,
"Da ja imam moga mila baba,
"Mila baba dizdar-Asan-agu.
"Tadaj mi se Šćepo zatekao
"Da se hoće oženiti mnome,
"Jal’ se junak oženiti neće,
"Veće zemljom i zelenom travom.
"Već ču li me, seratlijo mlada,
"Ako te je Šćepo opravio,
"Nemoj piti zlatnu kupu vina,
"E je vino ono otrovano,
"No ga proli niz bijelu kulu."
Kad to začu Rudan Kalajdžija,
On se skoči na noge lagane,
Po dovati zlatnu kupu vina,
Te je proli niz bijelu kulu,
Pa dariva Turkinju đevojku.
Otlen’ ode Rudan Kalajdžija,
Ode Rudan dolje u svatove.
U to doba dizdar Asanaga,
I on dođe curi na odaju,
Pa je šćeri svojoj govorio:
"Šćeri moja, Ajkuna đevojko,
"Kamo tebi silan kaurine?
"Kamo li ti četiri dželata?
"Kamo li ti zlatna kupa vina?"
A đevojka tiho besidila:
"O Boga mi, da moj mio babo,
"Ođe dođe silan kaurine,
«Pa pos’ječe četiri dželata,
"Pa upade mene u odaju,
"U mene je zaiskao vino,
"I dadoh mu zlatnu kupu vina,
"Ono popi, ni brka ne skvasi,
"Pa on ode dolje u svatove,
"Čini mi se hoće umrijeti."
Kad to začu dizdar Asan aga,
On izleće gradu na bedemu,
Te on viče u vlašku ordiju,
A na ime Aleksandru kralju:
"Odi, kralju, na bijelu kulu
"Da daruješ Turkinju đevojku,
"Jer je adet taki u Turaka."
Kad to začu Aleksandre kralje,
On dozivlje svoju vjernu slugu,
Vjerna slugu Rudan-Kalajdžiju:
"Hajde, slugo, te daruj đevojku."
A to Rudan jedva dočekao,
Pa se otlen Rudan podignuo,
A skenderli ćurak prigrnuo.
A da vidiš, rodila ga majka!
Kako ti se kurva prikučila,
I bi reko, bi se opkladio,
Da mu ima sto i dvades ljeta.
A gleda ga dizdar Asan aga
Sa čardaka i bijele kule,
Pa ovako Turčin govorio:
"Viđi kurve Aleksandre kralja,
"Kako ti se starac prikučio,
"Pa on ide darivat’ Turkinje."
Pa dobavi trideset Turaka:
"Braćo Turci, ako Boga znate,
"Evo dođe Aleksandre kralja,
"Udrite mu, posijec’te glavu."
Al’ se Turčin uvjerovat’ neće,
Do natuče zlatnu kupu vina,
Ono vino dobro otrovao,
Unese ga curi u odaju,
Pa se natrag Turčin povrnuo.
U to doba Rudan Kalajdžija,
I on banu pod bijelu kulu,
Pa pošeta na bijelu kulu
Uz gospocke sitne basamake.
Dok izleće gorje na odaju,
Dočekaše janičari Turci
Da Rudanu posijeku glavu,
Al’ se ne da Rudan Kalajdžija,
Već se kurva dobro ispravio,
A milosnog Boga spomenuo;
A dok sijnu ćemerlija kriva,
A u Turke zagon učinio,
Sedam osam posiječe glava,
Ono vele što je ostanulo,
Naćera ih niz bijelu kulu.
Pa dovate glave za perčine,
Te ih sturi dolje na avliju,
Pa upade curi na odaju.
Dočeka ga lijepa đevojka,
Te se smerno pred njim poklonila,
Svileno mu šilte pomaknula,
On je sio malo počinuo,
U đevojke vino zaiskao.
Đevojka mu tiho govorila:
"O đevere, Rudan-Kalajdžija,
"Nemoj piti zlatne kupe vina,
"Jer je vino bolan otrovano,
"Do ga proli niz bijelu kulu."
Kad to začu Rudan Kalajdžija,
On se skoči na noge lagane,
Pa dovati zlatnu kupu vina,
Te je proli niz bijelu kulu,
Pa dariva Turkinju đevojku,
Pa se vrnu Rudan Kalajdžija,
Te on ode dolje u svatove.
U to doba dizdar Asan aga,
Te upade curi u odaju,
Pa je šćeri svojoj govorio:
"Šćeri moja, šinula te guja,
"Kamo tebe silan kaurine?
"Kamo li ti trideset Turaka?
"Kamo li ti zlatna kupa vina?"
A đevojka jadna govoraše:
"A ne luduj, ta moj mio babo,
"Ođe dođe silan kaurine,
"On poteže sablju iz sagrije,
"A u Turke juriš učinio,
"Isiječe janičare Turke,
"Pa upade mene u odaju,
"A u mene vino zaiskao,
"I dadoh mu zlatnu kupu vinu,
"Ono popi ni grla ne skvasi,
"Pa on ode dolje u svatove;
"Čini mi se hoće umrijeti,
"Hoće, babo, života mi tvoga."
Kad to začu dizdar Asan aga
A đe laže, a kune se krivo,
Pa izleže gradu na bedema,
Opet viče u srpsku ordiju
A na ime od Urmenca kralja:
"Odi, kralje, na bijelu kulu
"Da daruješ tvoju milu kumu."
Kad to začu Urumelac kralje,
Ama kralju milo ne bijaše,
A s togaj se mjesta pomicaše.
A gleda ga Rudan Kalajdžija,
Pa je njemu Rudan besjedio:
"Gospodaru, Urumenče kralju,
"Daj ti mene tvoju đeisiju,
"I daj mene svijetlo oružje,
"Hoću poći darivat’ đevojku."
Ali njemu besjedio kralje:
"Ta ne luduj, Rudan-Kalajdžija,
"Ne dam tebe svijetla oružja,
"Zar ne mogu učinit’ junaštvo
"Koje si ga more učinio."
Pa se skoči u čadoru svome,
Pa pripasa svilaj i oružje,
A skenderli ćurak prigrnuo,
Pa pošeta uz polje široko,
A za njime svati pristanuli.
Ozire se Urumenac kralje:
"Vratite se, kićeni svatovi,
"Ako sijne ćemerlija kriva,
"Od svijeh ću jade napraviti."
Vratiše se kićeni svatovi.
Potlen ode Urumenac kralje,
A gleda ga dizdar Asan aga,
Pa je opet Turke naredio,
Naredio trideset Turaka,
Pa je njima bio besjedio:
"Braćo Turci, ako Boga znate!
"Udrite mu, posijec’te glavu."
Još se Turčin uvjerovat’ neće,
Neg’ natoči zlatnu kupu vina,
Ono vino bolje otrovao,
Unese ga curi u odaju,
Pa se natrag turčin povrnuo.
U to doba Urumenac kralje,
I on dođe pod bijelu kulu,
A pošeta na bijelu kulu,
Golu sablju nosi u rukama.
Kad izleće Petar na odaju,
A u Turke juriš učinio,
Po odaji naćerao Turke,
Isiječe trideset Turaka,
Pa upade curi u odaju,
Dočeka ga Turkinja đevojka,
Te se smjerno pred njim poklonila,
Svileno mu šilte pomaknula,
On je sio, malko počinuo,
U đevojke vino zaiskao,
A đevojka njemu govorila:
"O moj kume, Urumenac-kralje,
"Nemoj piti zlatne kupe vina,
"E je vino ono otrovano,
"No ga turi niz bijelu kulu."
Kad to začu Urumenac kralju,
U jednu na noge skočio,
Pa dovati zlatnu kupu vina,
Uždi šnjome pod bijelu kulu,
Razbi kupu, a prolije vino,
Pa dariva Turkinju đevojku,
Dovati je za bijelu ruku,
I ne šće je Petre ostaviti,
Povede je niz bijelu kulu.
Kad je bio na gracku kapiju,
Kad kapiju zatisnuli Turci.
Kad to viđe Urumenac kralje,
Al’ se kralje vrlo prepanuo,
Svome srcu gaireta dava,
A na vrata juriš učinio,
Ne ostavlja lijepe đevojke.
Dok ispade pred gracku kapiju,
Odsiječe sedamnaest glava.
Kad pogleda s desna na lijevo,
Dok ugleda slatka prijatelja,
Prijatelja dizdar-Asan-agu,
Jednom skoči, a drugom priskoči,
Te ga sabljom malo dovatio
Na dovatu po bijelu vratu,
Začudi se i gora i trava,
Kud se đede sa dizdara glava?
I pogubi mila prijatelja,
I otide dolje u svatove,
I povede Turkinju đevojku.
A kad side dolje u ordiju,
On povika Bokčević-Šćepana:
"O moj kume, Bokčević-Šćepane,
"Od’ privati svoju zaručnicu."
Šćepan viče Rudan-Kalajdžiju,
Rudan zovnu četiri đevera,
Privatiše lijepu đevojku,
U tom viču svatovski čauši:
"Azuralaj, kićeni svatovi,
"O šta zeman od tog i vrijeme,
"Da idemo da se ne docnimo."
Otlen pođe kita i svatovi
Pjevajući a puške mećući,
I odoše uz tursku krajinu.
Kad su svati pod planinu bili,
A da vidiš lijepe đevojke,
Đeveru je svome govorila:
"O đevere, Rudan-Kalajdžija,
"Jesi l’ čuo, jesi l’ razumio,
"Đe je babo okupio vojsku,
"Okupio sedam pašaluka,
"Opravio vojsku na planinu,
"I šnjom hoće na vas udariti,
"I od vas će jade napraviti
"Da se priča u potonje vreme."
Kad to začu Rudan Kalajdžija,
I on viče Bokčević-Šćepana:
"O Šćepane, zlo ti jutro bilo!
"Ol’ ne čuješ, ol’ ti ne kazuju,
"Đe su Turci vojsku okupili,
"Izveli je gorje na planinu,
"Hoće vojska naske dočekati,
"I od nas će jade napraviti.
"Veće pođi, Šćepo, uz planinu,
"Te uvodi klance i bogaze,
"Te ti čuvaj svate od Turaka.
"Ako nećeš kalauzit’, Šćepo,
"A ti dođi čuvat’ zaručnicu,
"Ja ću ići uz planinu, Šćepo,
"Te uvodit’ klance i bugaze,
"I čuvati svate od Turaka."
Kad to začu Bokčević Šćepane,
A Šćepana iđede sramota;
On ne čuva svoje zaručnice,
Već naćera debela đogina
Kroz svatove tamo i ovamo,
Te izbira konje i junake,
Pet stotina konja i junaka.
Pa poćera Šćepo uz planinu,
Dok izleće gorje pod planinu,
Dok busija turska dočekala.
Oklopnici konje naćeraše,
Sa busije Turke pokrenuše,
Išćeraše gorje na planinu.
Kad izišli gorje na planinu,
Tu ih velik logor dočekao.
Ala banda otvori se kavga,
Te se dvije sile udariše,
Te se bile vojske i ćerale,
I biše se ljetni dan do podne.
Pade tama od neba do zemlje
Od brzoga praha i olova
I od pare konjske i junačke,
Ni brat brata poznat’ ne mogaše,
A kamo li Turčin kaurina.
Mili Bože, na svemu ti fala!
Velika se krka učinila,
I po polju poduprila krvca,
A po krvi ječe ranjenici.
Kad pogleda lijepa đevojka,
Išćerala hata četvrtaka,
Samom Bogu podizaše ruke:
"Daj mi, Bože, vihor iz oblaka,
"Da rašćera tamu po poljani,
"Da ja viđu čija gine vojska,
"Čija l’ gine čija l’ zadobiva."
Molila se, i umolila se,
Bog joj pušti vihar iz oblaka,
Te rašćera tamu po poljani.
Kad pogleda i tamo i amo,
Niđe viđet’ nikoga ne more
Do po polju krvcu prolivenu,
A po krvci ječe ranjenici,
Ranjenici i ubodenici.
Od Turaka niđe niko nema,
Od svatova niđe niko nema.
U sebe je cura pomislila,
Mili Bože, na svemu ti fala!
Sade što ću od života svoga?
Dade joj se nešto pogledati,
Pogledati ozdol uz planinu,
Kad se dobar dundar pomolio,
A bre bliže, da vidimo ko je.
Dok se blizu bilo primaknulo,
Kad evo ti Aleksandre kralja
Na doratu hatu velikome,
Krvave mu ruke do ramena,
A krvava sablja do balčaka.
On izide curi na planinu,
I dovede sve svoje glavare,
I na tevter udarili vojsku,
Kad im nema tri stotine svata,
To je njima svega poginulo.
Od Turaka oka ne uteklo,
Ni da kažu kako im je bilo.
Otle pođu kićeni svatovi
Pjevajući a puške mećući,
I siđoše u primorje ravno
U bijeloj Bokčevića kuli.
Tu su svati tabor učinili,
Tu siđeše za petnaes dana.
Kade više zaminu zemana,
A da vidiš Bokčević-Šćepana,
Uze Ajku za bijelu ruku,
Odvede je sjajnu manastiru,
Pokrsti je, i znamenova je,
I vjenčaše Šćepa i đevojku.
Svadba bila, pa i razvrgla se.