Ženidba Ahmet-bega Vezirovića (Mostar)

Izvor: Викизворник


Ženidba Ahmet-bega Vezirovića (Mostar)

0001 Podranio mlad vezirski sine
0002 Na konaku u b’jelu Budimu;
0003 Na se trusko oblači od’jelo,
0004 Sve u srmi i u suhu zlatu,
0005 Jer se truski prigodio petak,
0006 Pa on spremi debela zekana.
0007 Ahmed beg se po Budimu šeta
0008 Ispod kule budimskog imama.
0009 Čudno čudo u avliji b’ješe.
0010 U avliji čudna pjevljanina,
0011 Kolo igra devet djevojaka.
0012 I pred njima imamova Fata.
0013 Djevojkama turski selam viknu,
0014 Sve mu cure selam prihvatiše,
0015 Na mednim ustim’ ostaviše,
0016 Ostaviše turskoga selama;
0017 Fata njemu leđa okrenula,
0018 Ne htjede mu prihvatiti selama.
0019 Govori joj mlad Vezioroviću:
0020 »O Fatijo našega imama,
0021 Zar mi ne bi bila vjerna ljuba,
0022 Ne htjede mi prihvatiti selama?« 
0023 Odgovara imamova Fata:
0024 »Ne bih tebi ni šćeneta dala,
0025 Kamo l’ bih ti bila vjerna ljuba!« 
0026 Onda veli vezirov Ahmede:
0027 »Jera l’jepa imamova Fato?« 
0028 Progovara imamova Fata:
0029 »Tvoj je babo, uč-tugli vezire,
0030 Ima pune četiri godine,
0031 Kako ti je svijet mijenio,
0032 Ostalo ti pet stotna kmeta,
0033 I trideset ćilitli dućana,
0034 I dva hana u b’jelu Budimu,
0035 Dv’je đemije na debelu moru;
0036 Sviju si ih beže poharčio,
0037 Vodajući pet stotin’ jarana,
0038 Poharčio gotovinu blago,
0039 Veće sada nigdje ništa nemaš,
0040 Potlje zečka konja od mejdana,
0041 I na sebi đuzel odijelo,
0042 I konake u b’jelu Budimu.
0043 Ne bih tebi ni kučeta dala,
0044 Kamo l’ bih ti lišce poklonila,
0045 Da ti budem vjerenica ljuba.« 
0046 Ahmed dobra okrenu zekana
0047 Do konaka staroga ćehaje,
0048 Kojino mu kod baba bijaše.
0049 Ugleda ga vezirski ćehaja,
0050 Pa povika sluge u konaku:
0051 »Protresite svilene jastuke,
0052 A terite mekane mindere,
0053 Nek popije kahvu na odžaku;« 
0054 A ćehaja sađe na sokake,
0055 Pod Ahmedom zeka uhvatio,
0056 »Đela, sine, u moje konake,
0057 Da s’ odmoriš i kahvu popiješ.« 
0058 Uvrati ga u mermer avliju,
0059 Sluge njemu konje prihvatiše,
0060 Ćehaja ga prihvati za ruku,
0061 U meko ga šilte posadiše,
0062 A dvori ih šezdeset delija,
0063 Kahvedžija kahvu iznosio.
0064 Kad su mrku kahvu potropili,
0065 U njeg’ gleda taj stari ćehaja,
0066 U njeg’ gleda te mu progovara:
0067 »Hej Ahmede, mlad Veziroviću
0068 Šta s’ u lišcu čehru izgubio?
0069 Ali si se vinom opojio,
0070 Ali te je glava zaboljela,
0071 Al’ te cure rezil učiniše?« 
0072 Odgovara mlad Veziroviću:
0073 »O ćehajo mog milog baba,
0074 Ja se n’jesam vinom opojio,
0075 Već me cure rezil učiniše.
0076 Od konaka uzjašem zekana,
0077 Ja se šetam placom i sokakom
0078 Do avlije budimskog imama;
0079 Kolo igra devet djevojaka,
0080 I pred njima imamova Fata.
0081 Ja djevojkam’ turski selam viknuh,
0082 Sve su cure selam prihvatile,
0083 Ne mednima ustim’ ostavile,
0084 Ne prihvati imamova Fata,
0085 Već je meni leđa okrenula.
0086 Ja joj velim sa svoga zekana:
0087  » »Što mi Fato ne primi selama,
0088 Zar mi vjerna ljuba ne bi bila?«« 
0089 A ona mi odgovara mlada:
0090  »»Ne bih tebi ni šćeneta dala,
0091 Jere popi pet stotin’ čiftluka,
0092 I trideset ćilitli dućana,
0093 I dva hana baš u sred Budima,
0094 Dv’je đemije na debelom moru.«« 
0095 Kad to čuo vezirski ćehaja,
0096 On Ahmeda za ruku uzima,
0097 Te ga vodi u svoju odaju,
0098 Pa otvori čekmeli sanduka,
0099 A izvadi pet stotin’ seneta
0100 Od njegovih kmeta i čifčija,
0101 Pa govori vezirovu sinu:
0102 »Ti si, sine, kmete prodavao,
0103 Prodavao, ja ih kupovao,
0104 Kad si nejak ostao do baba,
0105 Ja ih na te smico i namico,
0106 Svi su tvoji kmeti i čiftluci.« 
0107 A dade mu trideset hudžeta.
0108 Onda Ahmed na noge skočio,
0109 Pa ćehaju u bradu poljubi.
0110 »Et’ Ahmede, mlad vezirski sine,
0111 Ja kupovo na te sam smisao.« 
0112 Drugi mu je sanduk otvorio,
0113 U njem tovar madžarija nađe:
0114 »Nos’ Ahmede u svoje konake,
0115 A eto ti i tvoji seneti,
0116 A eto ti trideset hudžeta,
0117 A eno ti šezdeset momaka,
0118 Što je tvoga sve dvorilo baba,
0119 Tvoga baba budimskoga vezira,
0120 To su mlade njegove delije,
0121 Sviju sam ih, sine, održao,
0122 Ja ih n’jesam u čaršiju pušć’o,
0123 Veće svima ajluke davao: -
0124 I njegova Husa bajraktara,
0125 Sad j’ u mene Huso kahvedžija.
0126 Takog nema bijesnog junaka,
0127 Kao što je Huso kahvedžija,
0128 Nema njega u Unđerovini.
0129 Ako si se ženit naumio,
0130 Ti se prođi imamove Fate.
0131 Bio sam ti skoro u Novinu,
0132 Vidio sam zenđil-udovicu,
0133 To je bila age Novljanina,
0134 Novljanina to je vjerna ljuba,
0135 Pa je umro aga Novljanine,
0136 Ostala mu Zlatka jedinica,
0137 Više ništa od evlada nema.
0138 Skoro sam joj tri noći noćio,
0139 Zenđilnija j’ od baba vezira,
0140 U majke joj trista je čiftluka,
0141 A u šćeri kmeta pet stotina.
0142 Eno cure za tebe, Ahmede,
0143 Skoro sam te sine nahvalio.
0144 Već ti viči šezdeset delija,
0145 Nek spremaju ate i paripe,
0146 I pred njima bajraktara Husa.
0147 Ak’ isprosiš Zlatku plemenitu,
0148 I ako te ustavlja punica,
0149 Ustavi se u Novinu b’jelu,
0150 Ne brini se, sine u Budimu,
0151 Dedo će ti poslove sviđati,
0152 Tebi hile učiniti ne ću.« 
0153 Opremi se šezdeset delija,
0154 Opremi se Huso bajraktare
0155 Na alatu, konju pretilome.
0156 Kad su placom i sokakom bili
0157 Ispod kule budimskog imama,
0158 Ugleda ih Fata sa pendžera,
0159 Ona leti na t’jesne sokake,
0160 Pod Ahmedom konja uhvatila:
0161 »Hej Ahmede, budalasta glavo,
0162 Što će tebi Novkinja djevojka
0163 Od Novoga Zlatija djevojka,
0164 Kad djevojka svoje sreće nema,
0165 Jer djevojka sa Vlahom ašikuje,
0166 Iz Kotara s’ vlaškijem serdarem,
0167 Sa đidijom, Zakarić Ilijom.
0168 Sedam su je puta provodili
0169 Pod Bakonju, zelenu planinu,
0170 Na široko polje Zlatarevo,
0171 A studenom vrelu Šarganovu,
0172 Tu imade sedam mezarova,
0173 Djevojačkih sedam mušterija,
0174 Sve nesretne đuzel-đuvegije,
0175 Sve su oni tuden izginuli,
0176 A najposl’je Derviš begoviću,
0177 Nije takog u sandžaku bilo
0178 Tu su begu turbe načinili,
0179 Viš’ glave mu ružu usadili,
0180 Ispod noga kajnak mu izvire.
0181 Kad pogledaš poljem Zlatarevim,
0182 Rekao bi, plugom je orat.
0183 Nije pusto plugom podorato,
0184 Već sve taze grobljem potkopato,
0185 A Bakonja, zelena planina,
0186 Reko bi, sn’jegom je posuta;
0187 Nije, brate, snijegom posuto,
0188 Već se b’jele mnoge kosti tude,
0189 Mnoge kosti konjske i insanske,
0190 Sve nesretne Zlatije svatova.
0191 Već odjaši u svoga zekana,
0192 Ja ću tebi pokloniti lišce,
0193 Pa me ljubi, kad god se probudiš.« 
0194 Tamam Ahmed nogu izvadio,
0195 Da odjaše zečka od mejdana,
0196 Ugleda ga Huso bajraktare:
0197 »Šta ćeš, Ahmo, crn ti obraz bio!« 
0198 Pa na njega natjera alata,
0199 A poteže iz čizme kandžiju,
0200 Kako ga je lako uhvatio,
0201 Nov mu ćurak puče na plećima,
0202 A zavika grlom i avazom:
0203 »Oh Fatijo ti jedna kahpio,
0204 Ah’ izvadim iz sagrije ćordu,
0205 Sinuće ti sa ramena glava.« 
0206 Potjera ih niz t’jesne sokake,
0207 A izvadi pletenu kandžiju,
0208 Osta Fata cv’jeleć na vratima.
0209 Kad su bili na Bakonj-planini,
0210 Kad pogleda mlad vezirski sine,
0211 Bi rekao, snj’jegom je posuta.
0212 Nije brate snijegom posuta,
0213 Već kostima konjskim i insanskim,
0214 Sve svatovi plemenite Zlate.
0215 Uzgledaše polje Zlatarevo,
0216 Bi rekao, plugom uzorato;
0217 Nije, kleto, plugom uzorati,
0218 Već sve kleto roblje pokopato.
0219 I ugleda vrelo Šarganovo,
0220 Tuden ima sedam mezarova,
0221 Tu je turbe Dervišbegovića,
0222 Na njem b’jelo turbe načinjeno.
0223 Tude viknu Huso na alatu:
0224 »De Ahmede, primaj abdest na se,
0225 Pa mrtvima spomeni jasine,
0226 Skin’, Ahmede, koplje džidovinu,
0227 Pa izmjeri ti zemljcu crnu,
0228 Gdje će crna tvoja pleća leći,
0229 Kad ti dođe serdar od Kotara,
0230 Kada doće Zakarić Ilija,
0231 Pa ti stane na dugu mejdanu,
0232 Neka znadeš zemlju izmjeriti,
0233 Tudena će tvoja pleća leći.« 
0234 Otalen su konje pojahali,
0235 I siđoše do turskog Novina.
0236 Ugleda ih zenđil-udovica,
0237 Svi su mladi momci poletjeli,
0238 Pa delije oni namirili,
0239 Namiriše njiha po aharim’
0240 A uzeše četiri momkinje,
0241 Prihvatiše vezirova sina,
0242 I sokola Husa bajraktara,
0243 U gornje ga metnuše odaje,
0244 Izađe im gospodska večera.
0245 Ne htje sofri tad vezirski sine:
0246 »Ja vam, brate, sad za zofru ne ću
0247 Dok ne dođe sofri sahibija.« 
0248 Iza vrata tu gleda gospoja,
0249 Ona Zlatki svojoj govorila:
0250 »Kojega bi Zlatka odabrala?« -
0251 »Moja mati, vezirksoga sina.« 
0252 »Moja Zlatko, ti ništa ne znadeš,
0253 Ferkliji je Huso bajraktare.« 
0254 Dok uniđe zenđil-udovica:
0255 »Bajrun, bajrun, mlad Veziroviću.« 
0256 »Ja ti, gospo, okusiti ne ću,
0257 Ak’ mi ne ćeš poklonit Zlatiju.« –
0258 »Ja ću tebi poklonit Zlatiju,
0259 Daj ti meni Husa bajraktara,
0260 Da idemo obje do Budima.« 
0261 Progovara mlad Veziroviću:
0262 »Hoćeš, Huso, moje d’jete drago?« –
0263 »Hoću, beže, mlad Veziroviću,
0264 I ja ću se mlađan oženiti,
0265 U Budimu nigdje ništa nemam,
0266 Pa se opet ustaviti ne ću,
0267 Da mi date Novina okolo.« 
0268 Udovica njemu govorila:
0269 »Hoću, Huso, moje srce živo,
0270 Ja ću ići do b’jela Budima,
0271 Piš’ Ahmede, knjigu šarovitu,
0272 Da je šaljem bijelom Budimu,
0273 Da je spremim starome ćahaji,
0274 Nek pokupi kitu i svatove,
0275 Ja ću čuvat bijela Novina,
0276 I čuvaću Zlatku plemenitu.« 
0277 Onda sjede besjedit Ahmede:
0278 »O punice zenđil-udovice,
0279 Koliko ću kupiti svatova?« 
0280 Progovara zenđil.udovica:
0281 »Kupi svata koliko ti drago,
0282 Svakoga ću tebi darovati.« 
0283 Onda veli mlad vezirski sine:
0284 »Oh punice, zenđil-udovice,
0285 Ko će tebi biti djever-baša?« –
0286 »Od Udbine Ćejvan dedo stari,
0287 Od Kladuše buljuk-baša Mujo.« 
0288 A djevojci majka govorila:
0289 »Koga ćeš ti metnug djeverov’ma?« –
0290 »Od Otoke agu Tokaliju,
0291 Od Kladuše Mujova Halila,
0292 To će meni biti djeverovi.« 
0293 Onda viknu mlad vezirski sine:
0294 «Tko će moju knigu odnijeti,
0295 Nije lako do Budima sići?« 
0296 Sve mu društvo nikom poniknulo,
0297 Ama ne htje Huso bajraktare,
0298 Već govori begu među oči:
0299 »Evo, beže, takoga junaka,
0300 Koji će ti do Budima saći,
0301 I ćehaji knjigu donijeti.« 
0302 Birdem Huso uzjaha alata,
0303 Pod Bakonju konja izgonio
0304 Na široko polje Zlatarevo,
0305 Kod studenog vrela Šarganova,
0306 Tuden Huso odjaha alata,
0307 Na se truski abdest udario,
0308 Tu je Huso podne doklanjao.
0309 Tamam Huso dovu učinio,
0310 Istom nešto iz jelika viknu:
0311 »Tursko momče kod dobra alata!
0312 Jesi l’ bio u turskom Novinu,
0313 Je li Ahmed Zlatu isprosio?
0314 Je li mu se udala punica,
0315 I za koga, tursko momče mlado?
0316 Koliko je svata naredila?
0317 Kog Zlatka metnu djever-bašom?
0318 Koga metnu zenđil-udovica?
0319 Koga metnu za svoga djevera?« 
0320 Odgovara Huso bajraktare:
0321 »Ja sam bio u turskom Novinu,
0322 Ahmed beg je Zlatku isprosio,
0323 I jest mu se punica udala
0324 Za deliju, Husa bajraktara,
0325 Naredila dvan’est hiljad’ svata.
0326 Djever-bašom Zlatka je metnula
0327 Iz Otoke agu Tokaliju,
0328 Sa Kladuše Mujova Halila.« 
0329 Na to onaj iz jelika viknu:
0330 »Mudra ti je, ubili je jadi!« 
0331 Još govori Huso bajraktare:
0332 »Udovica sebi za djevera
0333 Metnula je Ćejvan-agu starog,
0334 I metnula od Kladuše Muja.« 
0335 Opet viknu neko iz jelika:
0336 »Ja bogme, tursko momče mlado,
0337 Biće mesa orlu i gavranu.« 
0338 Onda veli Huso bajraktare:
0339 »Pravo sam ti danas kazivao,
0340 Sad ćeš meni po istini kazat,
0341 Ko to mene iz jelika viče?« 
0342 Iz jelika glas mu odgovara:
0343 »Viče tebe Zakarić Ilija
0344 Sa svojijeh trista stimadura.« 
0345 Onda viknu Huso od alata:
0346 »Oj Ilijo, kaurska đidijo,
0347 Ti iziđi iz gusta jelika.
0348 Što si Zlatki sreću zastavio,
0349 Da junački mejdan dijelimo,
0350 Da vidimo, čija je Zlatija.
0351 Ti si Zlatki sreću zastavio,
0352 Evo ima sedam godin’ dana.« 
0353 Progovara Zakarić Ilija:
0354 »Od mejdana sad nema vremena,
0355 Već mi kaži, tursko momče mlado,
0356 Otklen li si, od kojega grada?« 
0357 Odgovara Huso bajraktare:
0358 »Ja u glavi od b’jela Budima,
0359 Bajraktar sam budimskog vezira.« 
0360 A kad Vlaše ne htje mu izaći,
0361 Tri put Huso preskoči alata,
0362 Dok alatu pade u srijedu,
0363 Pa on ode ka Budimu gradu.
0364 To gledao Zakarić Ilija,
0365 A uz njega trista stimadura,
0366 Štimavaju brda i doline;
0367 To su vlaški bili stimaduri.
0368 A kad Huso do Budima sađe,
0369 Pa ćehaji knjigu pokučio,
0370 Upališe od boja topove,
0371 Rasturiše knjige šarovie.
0372 Kad izašla puna hefta dana,
0373 Stade jeka su četiri strane,
0374 Al eto ti od Kladuše Muja
0375 I uz Muja pet stotin’ svatova;
0376 U svatov’ma od Orašca Tale
0377 U rakam’ mu davulbazi tuku.
0378 Al eto ti Ćejvan-age starog
0379 S njime svata cijela hiljada,
0380 Dv’je Kozlice i dv’je Opuzlice,
0381 Herokapa i Zametnikavga,
0382 Al eto ti bega Musatj-bega,
0383 S njime svata do devet hiljada.
0384 Al’ eto ti Šestokrilovića,
0385 I uz njega Durutbegovića,
0386 Mehmed-bega Durutbegovića,
0387 A za njima Vlahinjić Alija,
0388 Što za njima zelen bajrak nosi,
0389 Na alatu svome od mejdana.
0390 Kad su svate tekmil učinili,
0391 Tamam svati konje uzjahaše,
0392 Ugleda ih lijepa Fatija,
0393 L’jepa Fata budimskog imama.
0394 Birdem ona knjigu načinila
0395 Na đidiju, Zakarić Iliju:
0396 »Čuj Ilija što ti knjiga piše!
0397 T s’ vodio dvije banovine,
0398 A sad vodi četri’ banovine,
0399 Pa pos’jeci mlad Vezirovića,
0400 A uhvati zenđil-udovicu,
0401 Pokloni je svoj dajidži dragom,
0402 Svom dajidži Gavran-kapetanu,
0403 Svedi vojsku do našeg’ Budima,
0404 Lako ćeš mi Budim prihvatiti,
0405 Jer u njemu poglavice nema,
0406 A ja ću ti uskočiti mlada,
0407 Baš u tvoju ravnu Dalmaciju.
0408 Ja ću sići do ravna Kotara,
0409 Ja ću tebi biti nevjestica,
0410 Za tvog brata mlađega Tadiju.« 
0411 Kad su svati konje uzjahali,
0412 Putujući, konake čineći,
0413 Niz četr’est klanaca udariše,
0414 Kad su bili vrelu Šarganovu,
0415 Tu su Turci konje zastavili,
0416 I šehitim’ kuran proučili
0417 Kod onoga vrela Šarganova.
0418 Kud god išli, do Novina sišli.
0419 U Novinu tri noći noćiše,
0420 Tale huče u davulbaz tuče:
0421 »Jenđi-bule, moje seke drage,
0422 Opremite lijepu Zlatiju!« 
0423 Opremiše zenđil.udovicu,
0424 Zaklaše joj pet stotin’ kurbana,
0425 Upališe dvanaest topova,
0426 Na zenđilu turskome Novinu,
0427 Pred njim idu dvije efendije,
0428 Tedžbireći niz polje iđahu,
0429 A kad bili lugu pod planinu
0430 Onda beže zastavi goluba,
0431 Onda beže sa goluba viknu:
0432 »Nije l’ majka rodila junaka,
0433 Ja l’ sestrica brata odgojila,
0434 Ko ć’ izaći vrelu na kamenje,
0435 Da znademo kol’ko ima Vlaha,
0436 Jesu l’ Vlasi pred svate izašli.« 
0437 Al’ ga niko poslušat ne htjede.
0438 Tad povika budalasti Tale:
0439 »Crn vam obraz, naši Krajišnici,
0440 Vi boljega nemate junaka,
0441 Od meneka, budalastog Tala.« 
0442 Daulbazom o tle udario,
0443 A prihvati debela kulaša,
0444 Tale goni vrelu studenome.
0445 Kad je bio na c’jelom sahatu
0446 Tale s’ penje na najvišu jelu.
0447 Kad ugleda polje Zlatarevo,
0448 Šavka kapa, ko pod nebom čavka,
0449 Bojno koplje, kao jelovina,
0450 Zakrilili po polju bajraci,
0451 K’o po nebu svi mrki oblaci.
0452 Da iz neba poleti jabuka,
0453 Ne bi pala na zemljicu crnu,
0454 Već na konja ili na junaka.
0455 Dvanaest se popelo čadora,
0456 Kod čadora dvanaest topova,
0457 Topove su Vlasi napunili.
0458 Dobar mrkalj pred jednim čadorom,
0459 To je mrkalj Podgojilovića,
0460 Ilija ga, đida, zadobio,
0461 Zadobio na dugu mejdanu.
0462 Onda Tale niz jeliku trka,
0463 Do kulaša konja dolazio,
0464 »Jalah« reče pretišće kulaša,
0465 U turske je svate doleteo,
0466 Onda Tale bega doviknuo:
0467 »Beg Mustaj-beg, kuće ne vidio!
0468 Kao što je ni vidjeti ne ćeš,
0469 Ima Vlaha četr’est hiljada
0470 Po širokom polju Zlatarevu,
0471 Po širokoj Bakonji planini.« 
0472 Onda viknu beg Mustaj-beg lički:
0473 »Čujete l’ me dvan’est poglavica,
0474 Što ćemo mi od života svoga?« 
0475 Govori mu dvan’est poglavica:
0476 »Ti si starij’, ti si pametniji,
0477 Ti nam tertib po planini metni.« 
0478 Onda beže sitnu knjigu piše,
0479 Pa je šalje Zakarić Iliji:
0480 »O Ilija, ti ukloni društvo,
0481 Da provede beg Mustaj-beg lički,
0482 Da provede kitu i svatove,
0483 Ne zavađaj cara i ćesara.« 
0484 Niko nesm’je knjige pronijeti,
0485 Osim skoči aga Tokalija,
0486 Pa uzjaha debela zekina,
0487 Pa kad soko u planinu zađe,
0488 Do čadora Zakarić Ilije,
0489 Pred čadora natjera zelenka,
0490 Pa povika grlom i avazom:
0491 »O Ilija, kaurska đidijo!
0492 Naj ev’ tebi knjigu šarovitu.« 
0493 Ilija je knjigu proučio,
0494 Pa je odmah drugu načinio,
0495 Dodade je agi Tokaliji,
0496 A aga je snese Mustaj-begu,
0497 Beg je uči, a suze proljeva,
0498 Pa govori oko sebe društvu:
0499 »Hoće Ile lijepu Zlatiju,
0500 I on išće mladu udovicu,
0501 Udovicu, Zlatijinu majku,
0502 I on išće četiri djevera,
0503 Jedno agu, gazi Ćejvan-agu,
0504 Drugo, brate, buljuk-bašu Muja,
0505 I Mujova debela đogina,
0506 I on išće Mujova Halilal,
0507 I Zlatino ruho svekoliko.« 
0508 Onda beže Mustaj-beže viknu:
0509 »Buljuk-baše moja djeco draga,
0510 Da idemo natrag do Novina,
0511 Do Novina svate povratiti,
0512 Ondje ćemo lađu nalaziti,
0513 Niz Dunav se vodu otisnuti;
0514 Izginuće naši Krajišnici,
0515 Nije lako četr’est hiljada,
0516 Što imade tu na polju Vlaha.« 
0517 Svi su tomu kajil Turci bili,
0518 Da se vrate do Dunava hladna,
0519 Al ne htjede Huso bajraktare:
0520 »Ja ti ne ću do dunava, Liko,
0521 Crn ti obraz na obadva sv’jeta,
0522 Što mi plašiš naše Krajišnike,
0523 Ja ću danas pred njiha izaći,
0524 Sa Ilijom mejdan pod’jeliti,
0525 Pa što meni Bog i sreća dade.« 
0526 A poljubi mlad Vezirovića,
0527 Poljubi ga u bijelu ruku,
0528 Te se s begom tude halalio,
0529 Za njim Tale uzjaha kulaša.
0530 Kad su bili pred vlaškim čadorom,
0531 Huso svoju zagrnuo ruku,
0532 Deblja mu je u mišici ruka,
0533 Ne’ Latinka u svilenu pasu,
0534 Sjaju mu se toke na prsima,
0535 Sjaje mu se toke kroz brkove,
0536 Baš k’o mjesec kroz jelove grane.
0537 Kad je dobar alat ugledao,
0538 Ugledao vlašku regimentu,
0539 Rabun dragi, što mu alat radi!
0540 Po dva koplja u nebesa skače,
0541 Po četiri tamo i ovamo!
0542 Tako dođe Huso do čadora,
0543 Do čadora Zakarić Ilije,
0544 Pa povika Huso bajraktare:
0545 »Ustan Ile, da mejdan d’jelimo!« 
0546 Kada Ilija ugledao Husa,
0547 Njegove se uzdrhtale ruke,
0548 I bijele noge do koljena,
0549 Dok povika mlađega Tadiju:
0550 »Ja nijesam za duga mejdana,
0551 Meneka je zaboljela glava,
0552 Hajd’,uzjaši dobroga vranina,
0553 Dobra vranca Ibra bajraktara,
0554 Bajraktara Podgojilovića.« 
0555 Dok Tadija na noge skočio,
0556 A Tale mu iz grla povika:
0557 »Stan’ Tadijo, crni Kaurine,
0558 Kod tebe je danas bila tude!« 
0559 Pa Tadiju rukom pretiskiva
0560 Po rebrima s obadvije strane,
0561 Onda Tale grlom podvikiva:
0562 »O Ilija, crn ti obraz bio!
0563 Šta će tebi dvanaest topova,
0564 Napunjeno polju okrenuto,
0565 A kod njiha dvanaest topdžija,
0566 U ruci im gavnje i fitilji.
0567 Kada Huso izađe na polje,
0568 Na široko polje Zlatarevo,
0569 Ti ćeš Husa s topim’ raznijeti.
0570 Huso, brate, istjeraj alata
0571 Na široko polje Zlatarevo,
0572 Ja ću tebi tope pričuvati,
0573 Da ti Vlasi hilu ne učine.« 
0574 Ode H uso na polje široko,
0575 A sa njima Zakarić Tadija,
0576 Bježi Huso pod planinu sada,
0577 Viče njega Zakarić Tadija:
0578 »Bježi meni pod Mrčaj-planinu,
0579 Ja ću tebi do našeg čadora,
0580 Ne o rane, već u mrtve glave!
0581 Nemoj reći, da tin’jesam kaz’o!« 
0582 Bježi Huso na dobru alatu,
0583 A za njime Tadija trčaše
0584 Na svojemu vrancu od mejdana,
0585 Brži alat bješe od vranina.
0586 Dok Tadija natrag pobjegnuo,
0587 Dok zavika nešto sa Mrčaja:
0588 »Pobježi ti Zakarić Tadija,
0589 Na debelu konju od mejdana.« 
0590 Gotov Vlaše do čadora saći,
0591 Tako Tale iza glasa viknu:
0592 »Udri Huso osahle ti ruke!
0593 Udri Vlaha u pleći junačke.« 
0594 Džilitnu se Huso na Tadiju,
0595 Kako ga je lako udario,
0596 Kroz njega je džilit proletio,
0597 U crnu se zemlju zarovio,
0598 Vlaše pade, ni Jezus ne dade,
0599 A ustade zakarić Ilija,
0600 I uz njega braće šesterica.
0601 Dok ustade sedam Vučkovića,
0602 Dok ustade sedam Jankovića,
0603 Dok ustade devet Vitkovića,
0604 I pred njima Gogo Vitkoviću,
0605 Dvades’t na njih puče džeferdara,
0606 Peko njeg se dimi poljubiše.
0607 A kad vidje od Orašca Tale,
0608 Da se pusta zametnula kavga,
0609 Da mu Vlasi hilu učiniše,
0610 Tale trže krivu palošinu,
0611 Pa posječe dvanaest topčija,
0612 A zavika Husa bajraktara:
0613 »Huso, brate, čuvaj svoje glave,
0614 Ta vidiš li, da smo poginuli.« 
0615 Doklen Tale upali topove,
0616 Doka jeda stade od topova,
0617 Dođe jeka do turskih svatova,
0618 A zakuka zenđil-udovica:
0619 »Mustaj-beže, ako Boga znadeš,
0620 Izgiboše do dva kahrimana!« 
0621 Beg Mustaj-beg na goluba frci,
0622 A za njime dvan’est buljuk-baša,
0623 Na planini svate iskupiše.
0624 Dok zavika beg Mustaj-beg lički:
0625 »Jurun braćo, moji bajraktari!« 
0626 Bajraktari svih šeset udriše,
0627 A na vlašku vatru i topove,
0628 Trides’t ih je odmah poginulo.
0629 Onda viknu beg Mustaj-beg lički:
0630 »A spahije, hljeba vam careva,
0631 I tako vam sandžak i šerifa,
0632 Nemojte mi kvara učiniti,
0633 Danas kvara od druga mejdana.« 
0634 Tad zavika ga Mumun-aga:
0635 »Juriš, braćo, moja družbo draga,
0636 Džentu se otvoriše vrata,
0637 Blago onom svakome junaku,
0638 Koj’ pogine danas na mejdanu!
0639 Poletješe niz polje hurije,
0640 One lete jagmiti šehite.« 
0641 A kad čuše age Krajišnici,
0642 Ilaknuše, Boga spomenuše,
0643 Pa na vlaške glide udariše;
0644 Kad se dvije vatre poljubiše,
0645 Grmi, sjeva, krv se prolijeva,
0646 Na razboje konji prolijeću,
0647 A na njima binjedžija nema.
0648 Pala tama od neba do tala,
0649 Niti vidiš konja, ni junaka,
0650 Ni brat brata poznati nemore,
0651 Kamo li će Turčin dušmanina.
0652 Po čemu se mogu poznavati:
0653 Turci vele »Jalah i Alija!,
0654 Vlasi vele »Jezus i Marija!« 
0655 Ne će njima pomoći Marija,
0656 Gdje dolazi Mujo i Alija.
0657 Kad četvrti danak nastupio,
0658 Puška im se saćin učinila,
0659 I još puste pozvekuju ćorde,
0660 A izašlo sedam ihtijara,
0661 Dragom Bogu sedžbe učiniše:
0662 »Daj nam Bože od Drine vedrine,
0663 Sa Bakonje vjetra žestokoga,
0664 Da rastjera maglu po Zlataru,
0665 Nek moremo očima vidjeti,
0666 Ko li gine, ko li zadobiva!
0667 Ak’ je turska dobila Krajinu,
0668 Da idemo kupiti šehite,
0669 Ako li je dobio Ilija,
0670 Da gledamo glavi selamenta!« 
0671 Bog im dade, magbul dova bješe,
0672 Te rastjera maglu i dimove
0673 Po onome polju Zlatarevu;
0674 Sve je polje krvi poplivalo.
0675 Kada im se magla rasturila,
0676 Mujo hoda, a đogata voda,
0677 A sve gleda brata i malina.
0678 Gdje je Halil bio kod Zlatije,
0679 Tudem ima troja kola mesa,
0680 Mujo svoga pritišće đogina,
0681 Pođe tražit’ svog brata Halila.
0682 Kad je Mujo bio u bogazu,
0683 Stotinu je tude naš’ glava,
0684 A sve redom leše premetaše,
0685 Nigdje leša od Halila nema.
0686 Nešto njemu oči utekoše,
0687 Utekoše u tanke jelike,
0688 Kad to malin u tankom jeliku.
0689 L’jepa Zlata age Novljanina
0690 Po jeliki bere mahovinu,
0691 Pa Halilu rane zatiskiva.
0692 Ugleda ga od Kladuše Mujo:
0693 »Moreš brate, rane preboljeti?« 
0694 »lako bih ti rane prebolio,
0695 Al ne mogu age Tokalije,
0696 Jer kako sam uzjaho malina,
0697 Ja ne vidjeh boljega junaka,
0698 Jer sve viče aga Tokalija,
0699 Viče ga za tri puna dana:
0700  »»Ne boj mi se Hrnjičin Halile,
0701 Dok je tebi age Tokalije!«« 
0702 Velika je sila osvojila,
0703 Jutros su me Vlasi dočekali,
0704 Dočekaše devet Vučkovića,
0705 Meneka su, brate, opkolili.
0706 Dok povezah devet Vučkovića,
0707 Ja izgubih agu Tokaliju.« 
0708 Onda Mujo iza grla viče:
0709 »Možeš, brate, uzjahat’ malina?« –
0710 »Mogu, Mujo, brate od matere!« 
0711 Mujo diže lijepu Zlatiju,
0712 A pokri je krmzi kabanicom,
0713 Te je baci buljuk-baša Mujo
0714 Debelome malinu na sapi.
0715 Ode Halil vrelu studenome,
0716 Gdje se kupe kićeni svatovi.
0717 Mujo ode brdu uz planinu,
0718 U drugi je klanac ulazio,
0719 Nigdje nema age Tokalije;
0720 Dok ugleda agu pod jelikom,
0721 Aga puši iz lule duhana,
0722 A kad mu je blizu dolazio,
0723 Oko age stotina lešina,
0724 Aga drži zečka za dizgine.
0725 K njemu dođe od Kladuše Mujo:
0726 »Jesi l’, aga, zadobio rana?« 
0727 »N’jesam, brate, buljuk-baša Mujo,
0728 Al je rana jedna na srdašcu,
0729 Jer sam pobra izgubio svoga,
0730 Svoga pobra, Mujova Halila,
0731 I Zlatiju age Novljanina.« 
0732 A zavika Mujo od đogina:
0733 »N’jesi brata, aga, izgubio,
0734 Ja sam naš’ svog brata Halila,
0735 I Zlatiju age Novljanina,
0736 Otišli su vrelu Šarganovu,
0737 Na Halilu rane su četiri,
0738 Čuvajući agine Zlatije.« 
0739 Govori mu aga Tokalija:
0740 »Mujo, brate, pod jelike sađi,
0741 Tuden ima devet Vitkovića
0742 Svezanijeh ruku naopako,
0743 Te sam, brate, Vlahe povezao.« 
0744 Mujo sađe pod jelu zelenu,
0745 On posječe devet Vitkovića.
0746 Kad posječe devet Vitkovića,
0747 Mujo sađe vrelu Šarganovu,
0748 Al’ se turski kopaju šehiti:
0749 Tri hiljade skupili šehita,
0750 A hiljada ima ranjenika.
0751 Neobično tuden pogledati,
0752 Jer se polje krvi ispunilo,
0753 Leš do leša, parip do paripa,
0754 Tude čitav baš sahat imade,
0755 Sahat ima preko polja ravna.
0756 Al’ im nema dva najbolja druga:
0757 Nema njima od Orašca Tala,
0758 I nema im Husa bajraktara,
0759 Đuvegije zenđil-udovice,
0760 Ona im se od družene javlja:
0761 »Ko god nađe Husa bajraktara,
0762 Evo njemu hiljadu dukata!« 
0763 Mujo skoči do đogata svoga:
0764 »Ja ću tvoga potražiti Husa,
0765 Raz hatora hiljade dukata.
0766 Mujo konje goni u Bakonju,
0767 Kad selMujo u dolinu svali,
0768 A ugleda u dolini Tala,
0769 Gdje tovari trides’t sejisana,
0770 Čuva Tale ruho djevojačko.
0771 Mujo Talu turski selam viče,
0772 Na njeg Tale oči ispriječi:
0773 »Nije meni do tvoga selama,
0774 Već je meni do moga belaja,
0775 Čuvajući ruho djevojačko:
0776 Ne daju se konji tovarti,
0777 Da Bog da ih baš poklali vuci.« 
0778 Govori mu Mujo od Kladuše:
0779 »Dragi brate, od Orašca Tale,
0780 Eda našeg Husa bajraktara?« 
0781 »Da Bog da ti nikad ne došao!
0782 Ne bi l’ moja bila udovica.« 
0783 Na to mu se nasmijao Mujo.
0784 Istom puška puče niz planinu,
0785 Al’ eto ti Husa bajraktara,
0786 I on goni sve šest Zakarića,
0787 Svezanijeh ruku naopako,
0788 Pocrnio k’o pod nebom čavka,
0789 Na njem nema dv’je pare od’jela,
0790 Sve mu živa vatra odnijela.
0791 Mujo ruke svoje raskrilio,
0792 Te je svoga Husa poljubio:
0793 »Hej aferim, sokolovo krilo,
0794 Kad si nama obraz osvjetlao!« 
0795 Kada Huso vrelu salazio,
0796 Tu je našo kićene svatove,
0797 Tuden su se bili iskupili.
0798 Šakom d’jeli zenđi-udovica,
0799 Šakom d’jeli oko sebe blago,
0800 Kad ugleda Husa bajraktara.
0801 Otalen su svati uzjahali,
0802 Cvijeleći, iduć, uz planinu,
0803 Uz planinu ječe ranjenici,
0804 Jer je svaki nešto ostavio,
0805 Neko brata, a neko rođaka.
0806 Tud su vrlo svati izginuli,
0807 Nije šala, tri pune hiljade,
0808 A hiljadu ima ranjenika.
0809 To su svati do Budima sašli,
0810 Oženiše vezirova sina,
0811 I njegova Husa bajraktara. –
0812 Davno bilo, sad se spominjalo,
0813 Kono Đurđev danak u godini.



Izvor[uredi]

Narodne pjesme muslimana u Bosni i Hercegovini, sabrao Kosta Herman 1888-1889, knjiga II, drugo izdanje, Sarajevo 1933. str. 353-373