Ženidba Antuna Popovića

Vino piju tri kotarska bana,
Tri serdara sva tri od Kotara
Na bijeloj kuli Popovića,
Jedno mi je Popović Stojane,
A drugo je Cmiljanić serdare,
A treće je Mandušiću Vuče;
Šnjima pije sedam kapetana
I dvadeset i tri barjaktara,
Služi vino dijete Antune,
Mili sine Popović-Stojana.
Kad se Srbi vina iskitili,
Te im vince razabralo lice,
A rakija jeglen zametnula,
Pa pođoše Srbi besiditi
O dobrijem konjma i junacim’
I o starom vaktu i zemanu.
A da reče Popović Stojane:
"Ha banovi, moja braćo draga,
"Morete li znati, zapaziti,
"Kad mi bješe trideset godina,
"Jesam dosta jada učinio.
"Dobio sam trideset mejdana
"Sve dobrije iz Udbine glava,
"A iznio sedam đevojaka
"Iz Kanidže iz turske Udbine,
"Iženio kotarske serdare,
"Šest prodao, sedmu ostavio,
"Te je uzeh sebi za ljubovcu.
"Šnjom sam rđav porod porodio:
"Tri đevojke i jednoga sina.
"Sad ostarih, moja braćo draga,
"Ne mogu se držati đogina.
"Već ne žalim đe sam ostario,
"Nego žalim, moja braćo draga,
"Đe ne mogu oženiti sina
"Anta moga okle mene drago."
Tada reče trideset Srbova:
"Popoviću, od Kotara glavo,
"Evo ođe trideset Srbova,
"Sve glavara od vlaškog Kotara,
"U svakoga ima po đevojka,
"Nekog seja, nekog mila šćerca,
"Sad obiraj u kog tebe drago,
"Svaki će je tebe pokloniti,
"Daće ti je, ponijet’ se neće."
A kad čuo Popović Stojane,
Pa im slatku riječ besjedio:
"Fala vama, moja braćo draga,
"Fala vama na vaše đevojke.
"Ma Srbovi, moja braćo draga,
"Ja se jesam Bogu zaklinjao,
"Da Antuna oženiti neću
"Ni Srpkinjom lijepom đevojkom,
"Ni nevjestom iza živa muža,
"Ni tananom zadarskom Latinkom,
"No Antuna mislim oženiti
"Tamo ozdol iz turske Udbine
"Milom sejom buljubaše Muja.
"Jesam čuo, kažuju mi ljudi,
"Da je take u Turćiju nema,
"Da joj para do ćesara nema,
"A ljepote u sve sedam kralja,
"I do osmog cara čestitoga.
"Kad joj bješe sedam godinica,
"Tada Ajka u kavez panula,
"I od devet kosu zapuštila.
"Sad Ajkuni dvadeset godina,
"Pa đevojci prosci kidisali,
"Te je prose su četiri strane
"Sve birani krajičnici Turci,
"A đevojka neće nijednoga,
"To se čudo po svijetu čulo.
"Ajku mladu prose tri vezira:
"Memed paša sa grada Travnika,
"Alil-paša sa sred Nadolije,
"Osman paša sa dno Rumelije,
"A đevojka neće nijednoga,
"No se nada šinula je munja
"Da će biti carska sultanija.
"No Srbovi, moja braćo draga,
"Nije l’ majka rodila junaka,
"Al’ sestrica brata rođenoga
"Na čistome đevojačkom skutu,
"Muškijem ga opasala pasom,
"Junačkijem podviknula glasom,
"A sa mnom ga pridružila ođe,
"Da on pođe u Tursku Udbinu
"Biloj kuli buljubaše Muja,
"Da zaprosi u Muja Ajkunu
"Za Antuna za mojega sina,
"Dobro ću ga darivati darom:
"Bilu ću mu načiniti kulu
"Na obalu krajem mora slana,
"A pod kulu čitluk i baštinu,
"I na čitluk namjestiti ovce
"Da mu ide maslo sa kesima,
"I volove rajske ranitelje,
"I suviše lozu vinograda,
"Đe mu kopa stotinu motika,
"I daću mu hiljadu cekina,
"I suviše dvije puške male,
"Sve u srmu i u suvo zlato,
"I ako se nije oženio,
"Daću njemu Anđeliju šćercu,
"Da je take u Kotare nema."
A kad čulo trideset Srbova,
Sve u zemlju crnu pogledalo.
Neki gleda u vrh od opanka,
Neki broji puca niz dolamu.
A ne oće Vide barjaktare,
No Stojanu među oči crne.
Pa mu tadar riječ besjedio:
"Je l’ istina, silni Popoviću,
"Da ćeš dati što si obećao.
"Ja ću poći prositi đevojku
"U Turčina buljubaše Muja,
"Ja ću poći da ni doći neću."
A veli mu silan Popoviću:
"Sve ću dati, moj sokole sivi,
"U te sam se bogme i uzdao."
Tada Vidak na noge skočio,
Popoviću poljubio ruku,
A on njemu riječ za đevojku
Sve u žito stotinu cekina,
Zećir prsten vas od suva zlata,
A u njemu alem kamen dragi,
On mu valja stotinu cekina,
I suviše od zlata jabuku,
Čim će prosit’ na falu Ajkunu.
A kad Vidak privatio blago,
Pa otole đipi na dorina
Orakćena i opusaćena,
A pripasa svijetlo oružje,
Pa poćera sentom po ćenaru,
Poljem vučki, a gorom ajdučki,
Dokle siđe u tursku Udbinu
U Kladušu pod Mujovu kulu.
U lijepo doba dolazio,
Tek na nebo akšam i zvijezda,
Ugna konja u mermer-avliju,
Pa zavika grlom bijelijem:
"Otvor’ kulu, buljubaša Mujo!"
A veli mu gojeni Alile:
"Koji noćas buljubašu vičeš?
"Ođe nema buljubaše Muja,
"No eto ga na visokoj londži
"A đe pije vino i rakiju
"Su trideset aga udbinskije,
"Ajde tamo, silan seratlija,
"Da s’ napiješ vina bez dinara,
"Sad ću i ja tamo vama doći."
A kad čuo Vide barjaktare,
On obrnu svojega dorina,
Dok doćera pred kamenu londžu,
Tu o sebe razjao dorina,
Pa ga veza za slatku narandžu,
A on pođe na visoku londžu,
Te Turcima akšam veče viknu.
Turci su mu zdravljem privatili:
"Da si zdravo, vlaški barjaktare!"
Pomače se junak do junaka,
I Vidaku mjesto načiniše
Uz Turčina Muja buljubašu,
Dadoše mu čašu ožđeldiju.
Tu stadoše ladno piti vino,
Tada reče Vide barjaktare:
"Čulite me, age Udbinjani,
"Ja ne kažem, vi me ne pitate,
"Ja nijesam dojahao ovđe
"Da ispijam po Udbini vina,
"No sam čuo, kažuju nam ljudi,
"Da je dobra u Muja đevojka,
"Da je take u krajini nema,
"Pa sam došo prositi đevojku
"U Turčina buljubaše Muja
"A za sina Popović-Stojana,
"Za njegova za Antuna sina.
"Oba dobra iz dvije krajine,
"I s blagom se mogu udariti,
"A bolji vi neće zapanuti."
Pa se pogla jedan na drugoga,
Ta im riječ mila ne bijaše.
No šta reče buljubaša Mujo:
"Muč’, Vidače, psi mu j . . . . majku!
"Kunem ti se Bogom jedinijem
"I mojijem postom ramazanom,
"Noćas ću ti posijeći glavu."
A veli mu Vidak barjaktare:
"Muči, Mujo, nemoj jesti g . . . . ,
"Dok te molim, pokloni mi Ajku
"Za Antuna Stojanova sina,
"Ako mi je dobro dati nećeš,
"Boga mi te ni pitati neću."
Tada dođe gojeni Alile,
Te Turcima akšam veče viknu.
Sve mu age zdravljem odazvale,
I Alilu mjesto učinili
Do vlašića Vida barjaktara,
Dadoše mu ožđeldiju vina.
Kad se Ale nakitio vina,
Uze turski besiditi s Mujom,
Pitaše se za Vidaka Ale.
Sve mu Vidak turski razumije:
"A Boga mi, gojeni Alile,
"Došao sam u tursku Udbinu,
"Da mi Ale đevojaka date,
"Do tebe se jesam potežio,
"I do tvoje Ajkune đevojke."
Kad Alija riječ razumio,
I ovako Vidu besidio:
"A Vidače, silan kaurine,
"Ne može mi vjera podnijeti,
"Da đevojke u kaure davam.
"Već ako ćeš dat’ mi vjeru tvrdu,
"Da mi Ajku pokrstiti nećeš
"Pre neg’ dođe u vaše Kotare,
"Pa dovedi đevojaka tridest
"Za enđije po moju Ajkunu,
"I Anđušu Popović-Stojana,
"Sna zaovi ni jatora nema,
"Neka bude enđibaša Ajki."
A kad začu Vide barjaktare,
Tu s Alilom vjeru uvatio
Da Ajkunu pokrstiti neće
Pre neg’ dođe u vlaške Kotare.
Tada Vidak izvadi jabuku,
Ona pusta sva od suva zlata,
I uza nju zećir prsten zlatan,
I u žito stotinu cekina,
Pa isprosi Ajku u Alila.
Šnjim uglavi svata pet stotina
Da mu dođu do petnaest dana.
To rekoše, svadbu uglaviše,
Gospodskim se darom darovaše:
Svome zetu dijete Antunu
Dade Ale srmajli jagluka,
I suviše dvije puške male,
Sve u srmu i u suvo zlato,
I Vidaku gaće od meleza.
Tada Vidak na noge skočio,
Te poklopi gotova dorina,
A Turci ga divno ispratili.
A kad Vidak u Kotare dođe,
Sve glavare na dvorove nađe,
Svijem Vidak božju pomoć viknu,
Srbovi mu zdravljem odazvali,
I čašu mu ožđeldiju dali,
Pitaju ga tamo za đevojku.
Sve im Vidak po istini kaže,
Dade Antu udbinjske darove.
I po tome svate okupili,
Taman, braćo, svata pet stotina:
Za prv’jenca stara Radivoja,
Barjaktara Janivić-Komlena,
Starog svata Cmiljanić-Iliju,
A vojvodu malog Mačivuna.
Za đevera Vida barjaktara,
Da nazori trideset enđija.
I Antuna vodi u svatove.
Pa otole svati odlaziše,
Pucajući i lubardajući,
Dokle zdravo u Udbinu sišli
U Kladušu pod Mujovu kulu.
Tu ih Turci dočekaše divno,
Primiše im konje i oružje,
Dobre konje u tople podrume,
A svatove na nove arove,
A enđije i mlade serdare
Povedoše na kulu Mujovu.
Tu svatovim’ na konaku divno,
Dosta vina i dosta duvana,
Paripima ječma i sijena.
Tu su bili dok ogranu sunce.
A kad svanu i ogranu sunce,
Pa zavika gojeni Alile:
"A Vidače, dragi prijatelju,
"Kamo tebi trideset enđija,
"Nek ulaze u kavez Ajkuni,
"Da joj šiju svilene marame."
Tada usta tridest đevojaka,
A pred njima gojeni Alile
U odaju Ajkuni đevojki.
Na noge ih mlada dočekala,
Anđi mi se smjerno poklonila,
A Anđa je k sebi privatila,
Pa je desnom rukom prekrstila.
Uplete joj trista madžarlija,
I tri krsta od suvoga zlata.
To Alilu dobro žao bilo,
Pa Anđuši riječ besidio:
"Krsti, Anđo, i kako ti drago,
"Ja ću danas tebe poturčiti,
"Od Boga ti tvrdu vjeru davam."
Pa otole u svatove pođe,
Pa Vidaku riječ besidio:
"Crn ti obraz, Vide barjaktare,
"Kamo vjera, vjera ga ubila!
"Što pokrsti Ajkunu đevojku?"
To mu reče, đipi na malina,
Pa otište dolje niz Udbinu,
Dok doćera u Orašje ravno
A do kule budaline Tala,
Pa ujaka po imenu viknu:
"A đe si mi, budalina stari,
"Pokupi mi trista Orašana,
"Šnjima ajde u udbinske luge,
"Da ispratiš svate Popovića."
To mu reče, otište malina,
Dokle dođe u Kovače tvrde
B’jeloj kuli Kovačine Rama,
Te kažuje pobratimu Ramu:
"Ajde tamo, dragi pobratime,
"Pokupi mi tri stotin’ Turaka
"Po Kovaču i oko Kovača,
"Ajde šnjima udbinskome lugu,
"Da ispratiš svate Popovića."
To mu reče, obrnu malina,
Biloj kuli Ograšić-Alila,
Pa Alila pobratima viknu,
Sve mu s prve do potonje kaže:
"No pokupi trista Udbinjana,
"Ajde šnjima lugu udbinskome,
"Da ispratiš svate Popovića."
Pa otole obrnu malina,
Dokle dođe kuli u Kladušu,
Kad krenulo svata pet stotina
I uzelo gospodske darove,
I poveli Ajkunu đevojku.
Tu ih Alil divno ispratio.
Dok svatovi uz lužinu bili,
Kad evo ti iz prijeka Tala
Na njegovu pretilu kulašu,
Dogna konja Vidu barjaktaru,
Pa mu riječ besjedio Tale:
"Divna ćurka, ljepše kabanice,
"S ćurka bih ti izgubio glavu,
"S kabanice zametnuo kavgu."
A reče mu Vide barjaktare:
"Ajd otole, vsi mu j . . . . majku,
"Danas ću ti posijeći glavu."
A kad čuo budalina Tale,
On poćera njegova kulaša,
Do prv’jenca Radivoja starca,
Pa starome besidio Radu:
"Divna ćurka, ljepše kabanice,
"S toga bih ti izgubio glavu."
Stari Rade ništa ne zboraše,
Dok na Radu nestanulo glave,
Ugrabi mu ćurak i kalpake.
Ala banda zavrže se kavga,
Tursko puče hiljada pušaka,
Tu pogubi tri stotin’ svatova,
On’ ostalo gorom rašćeraše.
Pobiše se praom i olovom,
Tama pade po udbinskom lugu,
Ne vidi se konja ni junaka,
Tu drug druga poznat’ ne mogaše.
A pobježe Anto na prijeko,
Dok u Turke momak ogreznuo,
Tu poznade gojena Alila,
Drži barjak Komlen-barjaktara,
Na barjaku Komlenovu glavu,
A kod njega đevojaka tridest
I njegova nesretna Ajkuna,
Grli Anđu Stojanovu šćercu.
A kad viđe dijete Antune,
Momak viknu, a đogata tiknu,
A plamenu potegao đordu,
Tu posječe četrest Turaka,
A Alila uvatio živa,
Sveza njemu naopako ruke,
Priveza ga za đogina svoga,
I povede tridest đevojaka,
I uteče u Kozar planinu.
Tu ostavi svezana Alila,
I kod njega tridest đevojaka,
I Ajkunu seju Mustavinu,
Pa otide Anto niz planinu,
Dokle siđe na udorac prvi,
Kad tu nađe svata tri stotine,
Na đavoljem ruse glave nema.
Tu Antuna suze propanule,
A poćera naprijed đogina,
Dok susrete Cmiljanić-Iliju,
Nosi glavu sedlu na jabuku,
Bijahu ga rane dopanule,
O konju mu sedamnaest glava,
On uteče gore uz planinu.
I šnjim Anto ni zboriti ne šće,
No poćera dolje po naprijed,
Kad evo ti tri mlada serdara,
Đe no idu jedan za drugijem,
Ponajprvi Mandušiću Vuče,
A za njime mladi Mačivune,
A za njime Vuka Cmiljanića,
Svakoga su rane dopanule,
Svaki nosi na jabuku glavu,
Na svakome po petnaest rana,
Sobom nose šezdeset turskije,
I odoše gore uz planinu.
Anto pođe poljem udbinskijem,
Dok opazi konja i junaka,
Đe prećera poljem zelenijem,
To bijaše Vide barjaktare,
Dok doćera u turske tabore,
Tada viknu, a dorata tiknu,
A plamenu potegao đordu,
U Turke je juriš učinio,
Tu stotinu glava posiječe,
Pa pobježe preko polja Vide,
I srete ga dijete Antune.
Tu debele konje odsjedoše,
Pita Vidak Anta za svatove,
I on mu je riječ besidio:
"Nema, Vide, svata đavoljega."
U tu riječ koju besiđahu,
Dok zavika Kostreš arambaša:
"A đe ste mi, kotarski serdari!"
Za Kostrešom četerest ajduka,
Pa jednako Turcim’ udariše,
Tu ih, braćo, trista posjekoše.
I uteče Vide i Antune,
Dovedoše đevojaka tridest,
I Ajkunu lijepu đevojku,
A Alila doma opremiše.
Kad izađe Vide i Antune
Na zelenu na Kozar planinu,
Tu nađoše dve stotine svata,
I u njima ranjene serdare.
Kad viđoše Vida i Antuna
A đe vode đevojaka tridest,
I Ajkunu buljubaše Muja,
I suviše trista turskih glava,
Toliko ih mrtvo ostanulo,
Tu su svati šenluk učinili,
I velike pjesme zapjevali,
I odoše Popovića kuli,
Pokrstiše Ajkunu đevojku,
Ime su joj izabrali divno,
Od Ajkune Antunova Anđa,
Privjenčaše vraga za đavola.
Teško tome koga doma nema.