Ženidba Janković Stojana
Vince piju trideset Senjana,
Baš u kuli Janković Stojana.
Šinu vince u bijelo lice,
A rakija govor zametnula.
Svaki hvali sebe i oružje,
Kako ima za pojasom sv'jetlo,
I na jasla ata od megdana.
Stole muči, ništa ne govori,
Mrke svoje oborio brke,
Niz ilike do malih pušaka,
Te pokrio pušci tepeluke;
Sjaje mu se toke kroz brkove,
Kako mjesec kroz jelove grane,
Kad obasja od petnaest dana.
Još govore butum svi serdari:
"Jankoviću, naša poglavice,
Šta ti mučiš, ništa ne govoriš?"
Al' govori Janković Stojane:
"Boga vama, trideset Senjana,
Kol'ko vas je mojijeh drugova,
Svakoga sam s ljubom sastavio,
Svakom ljuba uz koljeno sjedi,
Svaka čedo na koljenu njiše.
Ja sam zaša u peti desetak,
Pa se bojim oženit se neću."
Još govore trideset Senjana:
"Jankoviću, naša poglavice,
Dokle jeste u Kotor Kotara,
I njiovi' pošteni' sestara,
I ti ćeš se oženiti, Stole!
Biraj, Stole, koju tebi drago!"
Al' govori Janković Stojane:
"Da sam vjeru Bogu jedinome
Da ja neću kakve Kotorkinje,
Niti hoću koje Kaurkinje,
Već ja hoću Turkinju djevojku,
A djevojku iz Bunića grada:
Glavom Fatu bunićkog dizdara.
No, koji će od vas junak biti,
Da on pođe sa mnom po djevojku?"
Svi junaci nikom ponikoše,
I u crnu zemlju pogledaše,
Kako raste trava djetelina,
Kako trava na zavojke raste,
Kano dojke u mlade devojke.
Kad to viđe Janković Stojane,
Skoči Stole na noge lagane,
Pa on ide kuli na bedeme,
Pa otvara zlaćane sanduke,
Pa on vadi bijelu košulju:
Više zlata neg bijela platna!
Nju mi Stole često ne oblači,
U godinu tri put manastiru.
Za pas meće devet daniskinja,
Sve u suho zavijene zlato;
Pa on vadi zelenu dolamu,
Na dolami trideset putaca -
Svako valja šezdeset dukata!
Koje mu blizu do gr'oca,
I to mu se na burmu otklapa -
U tom nosi za ručak rakiju;
Pa on vadi kapu kubakliju,
Na kapi je do šezdeset pera -
Pera kažu otkud vjetar puše.
Na vr' kape noja tice krilo,
Na čekrk se kreće i okreće.
Preko sebe dugajliju meće -
Dugačka je dvadeset pedalja,
Ima na njoj šezdeset limova.
Pa se turi dori na ramena,
Pa odjezdi preko polja ravna,
Kano zv'jezda preko neba sjajna.
Ponajbolje Stole uvardao
Kada Turci proroku klanjaju,
A djevojke u kolu igraju.
Božju pomoć naziva im Stole.
Odgovara lijepa djevojka,
Što je kolo visom nadvisila,
A ljepotom sve je začinila:
"Da si zdravo, neznana delijo!"
Nju mi pita Janković Stojane:
"Je li testir meni poigrati,
Svoga konja malo odmoriti?"
"Testir tebi, neznana delijo,
Testir tebi, al' prilike nije.
Ako spaze Bunićani Turci,
Ni živ glave iznijeti nećeš!"
No to Stole ništa i ne sluša,
Pa on sađe u kolo igrati.
Uhvati se do Fate djevojke,
Desnom nogom očepljuje mladu,
Dugačkijem poškakljuje brkom,
I desnijem okom namiguje.
Kad se Stojan triput okrenuo,
Ozdo ide jedno Ture mlado -
Rukom miče, a plećima kreće:
"Bunićani, žalosna vam majka,
Što će vama kaurin u kolu?"
Al' govori Janković Stojane:
"Od' otale jedno Ture mlado,
Što si s' tako pobunilo jako,
Kanda s' pilo silovito vino!"
"Ne budali, Janković Stojane,
Kad ja tebe u glavu poznajem.
Znadeš vr'jeme kad smo pili vino,
Kod javora među dva jablana,
Kod brekinje niže Osredine,
Gdje Zrmanja u more pol'jeće."
Kada začu Janković Stojane
Da ga Turčin u glavu poznaje,
On potrže brijetkinju ćordu,
Da Turetu odsiječe glavu.
Trči Ture niz kaldrme donje,
Pa potrže do dva dževerdara,
Da ubije Janković Stojana -
Jedan slaga, drugi ne upali.
Stole stiže - ods'ječe mu glavu.
Povrati se tragom unatraga,
Ali nikog u kolu ne ima -
Samo čeka Fatima djevojka.
On je meće za se na dorina.
Tri puta je opasao pasom,
Četvrti put od sablje kajasom,
Da je ne bi vjetar odbacio;
Pa odjezdi preko polja ravna,
Kano zv'jezda preko neba sjajna.
Za njim trči Bunićki dizdare:
"Stani, kurvo, Janković Stojane,
Ne vodi mi lijepe djevojke!"
Stade Stojan nasred polja ravna,
Pa on pita lijepu djevojku:
"Je li testir da t' pogine babo?"
Ona zemlji oči oborila.
Stole skida dugajliju svoju,
Pa prinese crnom oku svome:
Puška pali, a Osman se svali.
Ode Stole svome b'jelom dvoru,
I odvede Fatimu djevojku,
Pa je krsti i privjenča za se.
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
