Ženidba Jakšića Dimitrija
Dvorbu dvori Jakšić Dimitrije,
U Mađaru gradu bijelome,
U onoga Bana Mađarina,
On ne dvori Bana Mađarina
Da izdvori konja za jašenje, 5
On ne dvori Bana Mađarina
Da izdvori nebrojeno blago,
Niti dvori Bana Mađarina
Da izdvori čohu nederanu,
Već on dvori Bana Mađarina, 10
Jer u Bana imade đevojka,
A na ime mlada Jefimija,
Još joj ne ima ni petnaest godina,
Pa joj Bane kavez načinio,
Na kavezu devetera vrata, 15
Na svakijem brava mjetačkina,
Na devetim brava dubrovačka.
Niko curi muško ne ulazi,
Nego jedna tanana robinja,
Ona nosi đevojci zairu. 20
Stoga Mitar Bana dvorijaše,
Ne bi l’ njemu ćercu obljubio.
Dvori Bana za sedam godina,
Pa ne bješe nju još ni vidio,
Kamo l’ da joj on obljubi lice. 25
To vrijeme za dugo ne bilo,
Podranio Bane Mađarine,
Podranio u lov u planinu,
Pa sve viče svoje nove sluge,
I Jakšića Dimitrija mlada: 30
„Dimitrije moja nova slugo,
Ti uzjaši tvojega Gavrana,
Pa zazvizni rte i ogare,
I ponesi sive sokolove
Da idemo u lov u planinu”. 35
U mlađega pogovora nije,
Već od zemlje na noge skočio,
Pa uzjaši široka Gavrana,
I povede rte i ogare,
I ponese sokolove sive. 40
I uzjaši Bane Mađarine,
On uzjaha su petstotin’ druga,
Ode Bane u lov u planinu,
Lov loviti u ladnoj planini.
Lov lovio tri bijela dana, 45
Na četvrti ljetni dan do podne,
Ništa nije Bane ulovio,
Sokoli mu utvu poćeraše,
Poćeraše utvu šestokrilu.
Pade utva u jezero crno, 50
A po suvu paše sokolovi.
Pa ni jedan nešće zaroniti.
Onda veli Bane Mađarine:
„Slugo moja Jakšić Dimitrija,
Ajde slugo do grada Mađara, 55
Donesi mi stare sokolove,
Sokolove stare norce moje
Da izrone utvu šestokrilu”.
To je Mitar jedva dočekao.
Pa oćera konja do Mađara, 60
Kad on dođe pod Banovu kulu,
Tu nalazi tananu sluškinju,
Baš sluškinju Bana Mađarina,
Pa joj Mitar Božju pomoć viče,
A ona mu zdravlje privatila: 65
„Budi zdravo Jakšić Dimitrija”!
Onda veli Jakšić Dimitrija:
„Anđelijo mlađana sluškinjo!
Ja bi tebi nješto besjedio
Da ja znadem da si vjere tvrde”! 70
Onda veli mlada Anđelija:
„Zbori Mitre koliko ti drago,
Tvrđa vjera neg’ studena stjena,
Prije bi se stjena rastopila,
Neg’ bi mlada vjeru pogazila”. 75
Onda reče Jakšić Dimitrija:
„O znadeš li mlada Anđelijo,
Što ja dvorim Bana Mađarina,
Ja ne dvorim da izdvorim blago,
A ni dobra konja za jahanja, 80
Pa ni onu čohu nederanu.
Već ja dvorim Bana Mađarina
Da obljubim mladu Jefimiju.
Ja ga dvorih za sedam godina,
Pa je jošte nisam ni vidio, 85
Kamo li ću curu obljubiti,
Nu čuješ li mlada Anđelijo,
Sastavi me s mladom Jefimijom,
Ja ću tebe dobro darovati,
Kakvim ću te darom darovati, 90
Tri bi puta na Ćabu otišla,
I na domu bogata ostala”!
Njemu veli mlada Anđelija:
„Ne mogu te s curom sastaviti,
Pre akšama ove noći mrkle, 95
Kad ponesem gospodsku večeru,
Onda Mitre za mnom pristanućeš,
Ja ću otvorit’ devetera vrata,
A kad bravi dubrovačkoj dođeš,
Ti za vrati Mitre ostanućeš, 100
Ja ću uljeć’ curi u odaju,
Kada bude ona večerati,
Ja ću tebi išaret učinit,
Onda Mitre trči u odaju”.
Kada to čuo Jakšić Dimitrija, 105
Jedva čeka da mu akšam dođe.
Brže akšam mrkla noćca dođe,
Kad evo ti mlađane sluškinje,
Ona nosi gospodsku večeru,
A za njome Mitar pristanuo. 110
Ona otvori devetera vrata.
Kad dođoše bravi dubrovačkoj,
U kamaru upade robinja,
A za vratma Mitar ostanuo,
Pa je malo vrata otvorio, 115
Te mi Mitar gleda u kamaru.
Kad robinja dođe gospojici,
Cura vako njojzi govoraše:
„Kučko jedna mlada Anđelijo,
Kučko jedna što si zadocnjela, 120
Ta vidiš li đe mi ćaće nejma,
A Jakšić se dvoru povratio”.
Uz obraz je silno udarila,
Kako mi je lako udarila,
Dva joj zdrava pokrenula zuba, 125
Četir’ mlaza krvi otvorila,
Robinja se uhvati za usta,
Cura sjede tada večerati,
A gleda je Jakšić Dimitrija,
Kako ti je lijepa djevojka, 130
Lice joj je kao žarko sunce,
A grijoce kao mjesečina,
Dva obraza dvje knjige tabaka,
Dvje obrve, dvije pijavice,
Dvoje oči, kapi murećefa, 135
Dvoji zubi, dva niza bisera,
Pletenice ture ibrišima,
Dva zolufa, uva kaigala zlata,
Jedno grlo, a tri su đerdana,
Jedna đovda, a tri su kavada, 140
Jedne ruke, troje belenzuke,
Jedan joj je kavad do zemljice,
Drugi zelen do zelene trave,
Treći maven da se za njom mame.
Što su na njoj tri đerdana bila, 145
Jedan joj je đerdan od merđana,
Drugi joj je đerdan od bisera,
A treći je od žuti cekina.
Koji joj je od krzli merđana,
Oni curi po gr'ocu staše; 150
Koji joj je od drobna bisera,
Oni curi po prsima staše,
Pa udara biser po biseru;
Koji joj je od žutice kina,
Oni curu nepod pasa tuče, 155
Sve o zlato, zlato udaraše,
To ne bješe ružno pogledati,
Kad je Mitar razgledao ljepo,
Tad u Mitru srce poigralo,
Stade zveka toka na prsima, 160
Uz vrata ij Mitar prislonio,
Kad večera lijepa đevojka,
Kad večera i napi se vina,
Tada ona besjedi sluškinji:
„O sluškinjo, mlada Anđelijo, 165
Ti se nemoj na me naljutiti,
Što sam tebe mlada udarila,
Ja ću tebe darovati mlada”.
Dade njojzi četiri dukata,
Eto dara nemoj se ljutiti, 170
U ruku je sluškinja poljubi:
„Hvala tebi moja gospojice,
Što ću sada tebe upitati,
Što se bojiš Jakšić Dimitrija
Da ti sada ovđe Mitar dođe, 175
Mi što bismo od života svoga”?
Njojzi veli lijepa đevojka:
„Ja bi njega nožem udarila,
Što mi ga je ćako dobavio,
Pa ja njega sakrivena držim”. 180
Onda veli tanana robinja:
„Gospojice da ti viđu noža”?
Đevojka je nož joj izvadila,
Kad se ona noža dobavila,
Pred vrata ga ona izbacila, 185
Tada ona vako govoraše:
„Pusta vrata što ste zatvorena”?
Kad to čuo Jakšić Dimitrija,
On utrča curi u odaju,
Njemu veli lijepa đevojka: 190
„Kud ćeš Mitre na zlo udario,
Sada si se s glavom rastavio”!
Do đevojke Mitar doletio,
Đevojka ga dočeka na ruke,
Pa se s njime za pleća jamila, 195
Pa se gone po kavez odaji,
Gonili se do dva puna sata,
Ona Mitru ljuto dodijala,
Jer je ona u kavezu rasla,
I od Mitra bolje snage bila. 200
Svega Mitra voda popanula,
Ona mlada ni abera neima.
Onda veli Jakšić Dimitrija:
„Oj, đevojko da te Bog ubije,
Vrlo ti si soja orjatskoga, 205
Nu pogledaj na demir pendžeru,
Već gotovo je ogranuti sunce,
Sad će doći Bane Mađarine,
Pogubiće i mene i tebe”!
Kad to čula lijepa đevojka, 210
Prevari se, ujede je guja.
Okrenu se gledat’ na pendžeru,
Tada klonu malo u krstima,
Njome Mitar o tle udario,
Pa je ljubi svu noć u odaji, 215
Poljubi je više od sto puta
Da ko broji i više bi bilo.
I pjevci veće zapjevaše,
I gotovo zora udariti.
Tada Mitar na noge skočio, 220
Pa je Mitar vako besjedio:
„Što ću junak od života svoga,
Sad će doći Bane Mađarine,
Pa će mene ovđe pogubiti”.
Tada veli lijepa đevojka: 225
„Ajde bolan Jakšić Dimitrije,
Ajde jami sokolove sive,
Pred tobom će otić’ robinjica,
Do na vrata od grada Mađara.
Neka viče kapidžije mlade. 230
Kapidžije otvorite vrata,
Ide Mitar Banu u planinu,
On mu nosi sokolove sive,
Kad otvore vrata kapidžije,
Kad izađeš Mitre iz kapije, 235
Nemoj ići Banu u planinu,
Već ti bježi Mitre u Srbiju.
U Srbiju šeher Mitrovicu,
Ama nemoj mene ostaviti,
Ti se brže po mene poteži”. 240
Mitar jami sokolove sive,
Pa s robinjom ode na kapiju,
Sve robinja kapidžijam’ viče:
„Kapidžije otvorte kapiju,
Ide Mitar Banu u planinu, 245
On mu nosi sokolove sive”.
Kapidžije vrata otvoriše.
Kad iz vrata Mitar izlazio,
On ne ide Banu u planinu,
Već pobježe šeher Biogradu, 250
U Srbiju šeher Mitrovici,
Brže Mitar Biogradu dođe,
I tu Dunav vodu prebrodio,
Brže Mitar Mitrovici dođe.
I odma ga knjiga dostignula, 255
Od onoga Bana Mađarina:
„Jadan bio Jakšić Dimitrije,
Što si meni ćercu obljubio,
Jer je nisi u mene prosio,
I meni bi Mitre drago bilo 260
Da junaka stečem prijatelja.
Kupi svate, ajde po đevojku,
Kupi svata koliko ti drago,
A ne vodi mladije vojvoda:
Ti ne vodi Kraljevića Marka, 265
Niti vodi Relju Bošnjanina,
Niti vodi Miloš’ Obilića,
Niti vodi Kršikape Pere,
Niti vodi husara Lazara,
Niti vodi vojvode Bogdana, 270
Jer su oni teške kavgadžije,
A u piću velje pijanice,
Hoće boj’ se zametnuti kavgu,
Pa ne’š lasno odvesti đevojke”.
Istom Mitar knjigu proučio, 275
Dok evo ti knjige od đevojke,
U knjizi ga ovako pozdravlja:
„Čuješ bolan Jakšić Dimitrije,
Ti ne slušaj knjige babinove,
Već ti vodi junake svatove, 280
Vod’ đevera Marka Kraljevića,
Đeverbašu Kršikapu Pera,
Barjaktara Relju Bošnjanina,
A čauša Miloš Obilića,
Taman kuma husara Lazara, 285
Starog svata vojvodu Bogdana,
A ne vodi nikog od Jakšića.
Kada budeš do grada Mađara,
Izlaziće mlađani Mađari,
Pa će zvati na konak u grada, 290
Vi ne id’te na konak u grada,
Ispred grada budte na konaku.
Dolaziće vino i zaira,
Niti jedte, niti vino pijte,
Jer vami je otrovano vino, 295
A ja ću vam ručak opremiti.
Kad ti dođe Kraljeviću Marko,
Ovu ćeš mu moju knjigu dati,
Pa nek Marko upravlja svatima”.
Odma Mitar sede knjige pisat’, 300
Prvog zove Marka u svatove,
A drugoga Relju Bošnjanina,
A trećega Miloš Obilića,
Četvrtoga Kršikapu Pera,
A petoga husara Lazara, 305
A šestoga vojvodu Bogdana.
I to vreme zadugo ne bilo.
Svi se svati Mitru iskupiše,
Pa ij Mitar sviju dočekuje,
Kad uvečer za večerom bilo, 310
Tada veli Kraljeviću Marko:
„Čuli mene Jakšiću Šćepane,
Evo ženiš brata Mitra svoga,
I evo si svate sastavio
Da gledamo ko će zašto biti, 315
Ja ću biti đever uz đevojku,
Evo drugi Petar Kršikapa,
A barjaktar Relja Bošnjanine,
A čauš mi Miloš Obiliću,
Eto kuma husara Lazara, 320
Stari svate vojvoda Bogdane,
Neće ići niko od Jakšića”.
Onda veli Jakšiću Šćepane:
„Neću Marko jabane đevera,
Neka idu do dva moja sina, 325
Jedno Jovan, a drugo Nikola”.
Onda veli Kraljeviću Marko:
„Oj, aferim Jakšiću Šćepane,
Teško li ti breme s mene snimi,
Ja se neću ničijem misliti, 330
Nekakvu mi zar ti pilu nađe,
Neka idu do dva tvoja sina,
I nek budu dva đevera mlada,
Ama ćeš se ti kajat’ Šćepane,
Jera djeca za đeverstva nisu”! 335
Brže svanu i ogranu sunce,
Sve uzjaši i malo i veliko,
Svi svatovi drumom polaziše,
Kud god išli do Mađara došli,
U mađarsko polje ulaziše, 340
Brzo došli pred Mađara Grada.
Tu izlaze vitezi Mađari,
Pa ij zovu na konak u grada.
Nikom neda Kraljeviću Marko.
Ispred grada konak učiniše, 345
Razapeše bjele čadorove.
Kad je akšam noćca dolazila,
Sve dolazi vino i zaira,
Nikom neda okusiti Marko,
Već iz grada one nagonjaše, 350
Kako koji čašu ispijaše,
Preko glave mrtav prevaljuje se.
Kad to viđe Kraljeviću Marko,
Sve prolio vino i zairu,
Kad bijaše noći po akšamu, 355
Zazvaše ij na prsten đevojci.
Marko šalje dva Jakšića mlada,
Na Marka se djeca obaziru,
Oni rone suze od očiju,
Pa su oni Marku besjedili: 360
„Kraljeviću od Boga ti teško,
Jer nas posla na prsten đevojci,
Ni jednog nas kuća vidit’ neće,
Niti će nas mati pričekati”.
Onda veli Kraljeviću Marko: 365
„Oj, ajdete dva Jakšića mlada,
Ne smje Ban vam pile učiniti,
Ko će drugi u đevere poći,
Babo vas je doma izabirao.
Bolji od vas u svatima nejma”. 370
Pa odoše dva Jakšića mlada,
Kad dođoše na kulu djevojci,
I djevojci Božju pomoć viču,
Djevojka im zdravlje prihvatila:
„Budte zdravo dva đevera moja, 375
Dva Jakšića žalosna vam majka,
A ko vas je amo opremio,
Kraljeviću da te Bog ubije,
Kolika sam tebi govorila
Da ne vodiš nikog od Jakšića. 380
Otiša’ je moj nesrećni babo,
Da sakče dva gvozdena ražnja
Da ispeče dva Jakšića mlada,
Da on šalje ručak svatovima.
A ja reko ručak opremiti”. 385
U toj rječi u kojoj su bili,
Kad evo ti od Mađara Bana.
A za njime trideset srdara,
Ban pred njima ražnjem zametnu se.
Kad to viđe lijepa đevojka, 390
Jovana je ona zaklonila,
Pa ovako Banu besjedila:
„A moj ćako od Mađara Bane,
Pokloni mi Jakšića Jovana”,
A Ban na nju silu udario, 395
Pa ote joj mladoga Jovana.
Oba svede pod bijelu kulu,
Pa ij oba na ražanj natače,
Među dvije vatre ij pripeče,
Pa ij peče dok oba ispeče, 400
Na tepsije sve iskresa meso,
Te on šalje ručak svatovima.
Kad je njima ručak dolazio,
No, najprvi sjede Kraljeviću,
A do njega Relja Bošnjanine, 405
A do Relje Miloš Obiliću,
Do Miloša Kršikapa Pero,
A do Pere husare Lazare,
Do Lazara vojvoda Bogdane,
A oblapor Kraljeviću Marko, 410
On oblapor na pečeno meso,
Pa najprvi jami Kraljeviću,
I Marko je vako besjedio:
„Bože mili na svemu ti hvala,
Kakva je ovo ovca uvodnica, 415
Jal’ je ovo krava jalovica”!
Drugi jami Relja Bošnjanine.
Kako jami odma ispljunuo,
A od zemlje na noge skočio:
„Zlo ti jutro Kraljeviću Marko, 420
Ovo nije ovca uvodnica,
Već je meso od naši Jakšića,
Jer udara vinom i duvanom”.
Onda Marko na noge skočio,
Zagrnu se ćurkom naopako: 425
„Sad će biti, reče, naopako”!
Pa odoše konje uzjahivat,
I obarat’ bjele čadorove.
Kad viđeše Mađari iz grada,
Oni odma zatvoriše vrata, 430
Pa digoše na čekrk ćupriju.
Kad to viđe Kraljeviću Marko,
On uzjaha na konja Šarina,
Naćera ga poljem i mejdanom,
Pa na domet vrata dogonio, 435
I poteže pero buzdovana,
Pa pogodi na gradu kapiju,
Unutra mu topuz uletio.
Kad to viđe Kraljeviću Marko,
On naćera poljem širokijem, 440
Pa preskoči jendek i bedeme,
U gradu se Marko ustavio.
Na vrati je pet stotin’ stražana,
Te na Marka oni nasrnuše,
On se golem obranjuje đordom, 445
Na jednoga Marko zamahuje,
Sa trojice odlijeću glave.
Kad to viđe Relja Bošnjanine,
On poklopi Golubana svoga,
Pa naćera poljem i mejdanom, 450
Pa preskoči jendek i bedeme;
A za njime Miloš Obiliću,
Pa naćera Miloš na dorinu,
Te preskoči jendek i bedeme;
A za njime Kršikapa Pero, 455
Na njegovu široku dorinu,
Pa i Pero na grad nagonio,
Pa preskoči jendek i bedeme,
U gradu se Pero ustavio.
Raskrivi se Kršikapa Pero, 460
Raskrivi se ka’ da se pomami:
„Đe si Marko, đe li si Miloše,
Đe li pobre Relja Bošnjanine”!
Za britke se sablje uhvatiše,
Svi stražani s grada pobjegoše, 465
Oni gradska vrata otvoriše,
I spustiše na čekrk ćupriju.
Tada svati u grad navališe
Da je kome bilo pogledati,
Šta li oni po Mađaru rade, 470
Sve pod sablju muško okrenuše,
Pa da vidiš Kršikape Pera,
Đe doćera bijesna dorina,
Do avlije Bana Mađarina,
Kad na avliju naćera dorina, 475
On poteže gluvu topuzinu,
Te u vrata njome udaraše,
Sve od vrata cjepanice skaču,
U avliju naćera dorina,
Na golema vrata udario, 480
Na leđima vrata podavire,
Iz temelja vrata izvaljuje,
Pa izvali devetera vrata.
Kad izađe gore u odaju,
Al’ tu sjedi Bane Mađarine, 485
Spored njime dva jedinka sina,
Oni sjede ladno piju vino,
Među njima mlada Jefimija,
Ona njima rujno vino služi,
A obara suze od očiju, 490
Njoj govori Bane Mađarine:
„Kučko jedna, mlada Jefimijo,
Zar ti žališ dva Jakšića mlada
Da i Mitra noge ne odniješe,
I od njeg’ bi vako učinio”! 495
U to doba Kršikapa Pero,
On ispade njima u odaju,
Na njemu se toke zasijaše.
Kad ga viđe Bane Mađarine,
On ti skoči na noge lagane 500
Da prihvati sablju s čiviluka,
Al’ ne dade Kršikapa Pero,
Zaleti se preko odaje Pero,
U prsi ga čizmom udario,
Kako ti ga lako udario, 505
On nauznak pade na tavanu,
Naopako saveza mu ruke,
Uhvati mu dva bliznaca sina,
Pa ij oba na ražanj natuče,
Među dvije vatre pripario, 510
Pa on peče dok oba ispeče.
Onda od nji sve iskresa mesa,
Pa zalaže Bana Mađarina.
Kad ga sita napitao mesa,
On poteže sablju okovanu, 515
Pa ovako Banu besjedio:
„Je li kakvo od sinova meso,
Ka je nami od naši Jakšića”?
Manu sabljom i desnicom rukom,
Pa on Banu otsiječe glavu, 520
A jamio mladu Jefimiju,
Pa je vodi Pero u svatove.
Otole se svati podigoše,
Pa odoše dvoru bijelomu.
Kad su došli do Mitrova dvora, 525
Dočeka ij ljuba Šćepanova,
Sve je svate redom nabrojila,
A nema joj dva njezina sina:
„Bogom brate Kraljeviću Marko,
Kamo meni do dva moja sina”? 530
Marko na to njojzi govoraše:
„Ostali su u Mađaru s Banom,
Kad on ćeri u poode dođe,
Onda će ti i sinovi doći”.
Majka im se jadu dosjetila, 535
Pa zakuka kano kukavica,
Kuka plače, fajde ne imade,
Koga nije da kruva ne jede,
Ko ostade vesela mu majka.
Tada mi se Mitar oženio, 540
Srbin uze mladu Mađaricu,
Vjenča curu sebi za ljubovcu,
Pa je ljubi kad god se probudi,
A kad spava i ne znade za nju.
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
