Ženidba Đurđa Smederevca

Kad se ženi Smederevac Đuro,
Na daleko zaprosi đevojku,
U lijepu gradu Dubrovniku,
U onoga kralja Mijaila,
Po imenu Jerinu đevojku.
Đuro prosi, kralje mu je daje.
Dok isprosi lnjepu đevojku,
Stroši Đuro tri tovara blaga,
Dok dariva svasti i punice,
On potroši hiljadu dukata.
Kada stade svadbu ugovarat',
Onda kralje govorio Đuru:
"Čuješ mene, Smederevče Đuro!
"Kada dođeš Smederevu tvome,
"Te ti staneš kupiti svatove,
"Ti ne zovi Srba u svatove,
"Jer su Srbi teške pijanice,
"A u kavzi ljute kavgadžije,
"Opiće se, zametnuće kavgu,
"Ne ćeš kavzi dževap učiniti,
"A kamo li odvesti đevojku;
"Već ti zovi Grke i Bugare,
"Kupi svata, koliko ti drago,
"Po đevojku, kad je tebe drago."
Kad to začu Smederevac Đuro,
Oprema se dvoru bijelome,
Pa on ode Smederevu gradu,
U putu ga sitna knjiga stiže
Od Jerine lijepe đevojke.
,Čuješ mene, Smederevče Đuro!
"Kad :ti dođeš b'jelu Smederevu,
"Te ti staneš kupiti svatove,
"Ti ne slušaj starca baba moga:
"Ti ne zovi Grka ni Bugara,
"Ne ćeš izić' ni iznijet' glave
"Iz našega grada Dubrovnika,
"Ja nekmoli izvesti đevojke;
"Veće zovi Srbe u svatove:
"Kuma kumi Debelić-Novaka.
"A prikumka Novaković-Gruja,
"Starog svata Sibinjanin-Janka,
"A đevera Kraljevića Marka,
"A čauša Relju Krilaticu,
"A vojvodu Obilić-Miloša,
"Barjaktara Toplicu Milana,
"A privenca Kosančić-Ivana,
"A ostale koje tebe drago;
"Kupi, Đuro, hiljadu svatova,
"Pa ti hajde, kada tebe drago"
Kada Đuro knjigu razgledao,
Ne bješe mu milo nikoliko,
On u misli Smederevu dođe.
Daleko ga mati ugledala,
Malo bliže pred njeg' išetala,
Ruke šire, u lice se ljube,
Đuro majku u bijelu ruku,
Uzeše se za bijele ruke
I odoše na bijelu kulu,
Pa sjedoše za sovru gotovu.
Pita majka Smederevca Đura:
"A moj sine, Smederevče Đuro!
"Jesi li mi putovao mirno?
"Jesi l' mene snahu isprosio,
"Mene snahu, tebe vjernu ljubu?"
Veli njojzi Smederevac Đuro:
"Oj Boga mi, moja stara majko!
"Ja sam tebe putovao mirno,
"I tebe sam snahu isprosio,
"Tebe snahu, mene vjernu ljubu,
"U lijepu gradu Dubrovniku
"U onoga kralja Mijaila,
"Po imenu Jerinu đevojku.
"Dok isprosih Jerinu đevojku,
"Ja potroših tri tovara blaga,
"Dok darivah svasti i punice,
"Ja potroših hiljadu dukata;
"A kad stadoh svadbu ugovarat',
"Onda mene kralju besjedio,
"Kada stanem kupiti svatove,
"Da ne zovem Srba u svatove:
""U piću su teške pijanice,
""A u kavzi ljute kavgadžije,
""Opiće se, zametnuće kavgu.
""Ne ćeš kavzi sevap učiniti,
""A kamo li odvesti đevojku;
""Veće zovi Grke i Bugare,
""Pa ih kupi koliko ti drago,
""Po đevojku, kada tebe drago.""
"Ja otale pođoh, stara majko!
"U putu me sitna knjiga stiže
"Od Jerine od moje đevojke:
""Čuješ mene, Smederevče Đuro!
""Kad ti dođeš b'jelu Smederevu,
""Te ti staneš kupiti svatove,
""Ti ne slušaj starca baba moga:
""Ti ne zovi Grka ni Bugara,
""Ne ćeš izić' ni iznijet' glave
""Iz našega grada Dubrovnika,
""Ja nekmoli izvesti đevojke:
""Veće zovi Srbe u svatove:
""Kuma kumi Debelić-Novaka,
""A prikumka Novakova Gruja,
""Starog svata Sibinjanin-Janka,
""A đevera Kraljevića Marka,
""A čauša Relju Krilaticu,
""A vojvodu Obilić-Miloša,
""Barjaktara Toplicu Milana,
""A privenca Kosančić-Ivana,
""A ostale koje tebe drago;
""Kupi, Đuro, hiljadu svatova,
""Pa ti hajde, kada tebe drago." "
"Sad me sjetuj, moja stara majko!
"Al' ću slušat' kralja tasta moga,
"Al* Jerinu lijepu đevojku?"
Veli njemu ostarila majka:
"O moj sinko, Smederevče Đuro!
"Latini su varalice stare,
"Hoće tebe, sinko, prevariti;
"Ti ne slušaj kralja tasta svoga,
"Već poslušaj Jerinu đevojku,
"Pa ti zovi Srbe u svatove
"Ako tebe bude do nevolje,
"Oni će ti biti u nevolji."
Kad to začu Smederevac Đuro,
Sjede pisat' knjige po koljenu,
Rasturi ih na četiri strane,
Pa počinu nekoliko dana,
Al' evo ti Sgaroga Novaka
I sa njime dijete Gruica;
Malo za tim postajalo vreme,
Ali eto od Sibinja Janka,
Vodi Janko stotinu svatova;
Ode Janko na bijelu kulu,
Pomoli se niz poljice Marko,
A za Markom Relja od Pazara,
A za Reljom vojvoda Milošu,
Za Milošem Toplica Milane,
Za Milanom Kosančić Ivane.
Sastaše se Srpske vojevode
I hiljadu kićenih svatova.
Lijepo ih dočekao Đuro,
Pa je njima tiho besjedio:
"Braćo moja, hiljada svatova!
"Ja ne idem sada Dubrovniku,
"Veće šaljem pobratima Marka;
"Lijepo mi poslušajte Marka
"I mog kuma Starinu Novaka."
Odatle se svati podigoše,
Dubrovniku putovaše mirno.
Kad su došli Dubrovniku gradu,
Ondaj reče Kraljeviću Marko:
"Braćo moja, hiljada svatova!
"Sada ćemo na kapije doći,
"Valja proći, moja braćo draga!
"Sedamdeset i sedam kapija,
"Dok se dođe pod bijelu kulu,
"Pod kulom su sovre postavljene,
"Na sovrama vino i rakija
"I ostale svake đakonije;
"Oko sovri sluge i sluškinje,
"Da primaju konje i oružje:
"Konje dajte, oružja ne dajte,
"Pod oružjem za sovre sjedajte,
"Prek' oružja mrko vino pijte;
"Kada dođe Dubrovački kralju,
"Vi šutite, ja ću govoriti."
U riječi pod kulu padoše.
Sluge njima konje privatiše,
A sluškinje svijetlo oružje;
Konje daše, oružje ne daju,
Pod oružjem za sovre sjedaju,
Prek' oružja mrko piju vino.
Al' eto ti Dubrovačkog kralja,
Pa je njima tiho govorio:
"O moj kume, Starina Novače!
"I do sad su svati dolazili,
"Pod oružjem nisu pili vina."
Novak ćuti, ništa ne govori,
Progovori Kraljeviću Marko:
"Prijatelju, Dubrovački kralju!
"Ovaki je adet u Srbalja:
"Prek' oružja piju mrko vino,
"Pod oružjem i sanak borave."
Kralj se vrati i ode na kulu.
Tu su noćcu tavnu prenoćili,
Kad u jutru jutro osvanulo,
Al' povika s bedena Latinče:
"Čuješ kume, Debelić-Novače!
"Eto gore na bijeloj kuli,
"Onđe ima dvoje Latinčadi,
"Zovu tebe na mejdan junački,
"Valja njima na mejdan izići,
"Pa odvesti Jerinu đevojku."
Kad to začu Starina Novače,
On pogleda na Gruicu svoga,
A Gruica ne šće ni na koga,
Veće skoči na noge lagune,
Pa on ode uz bijelu kulu,
Kad iziđe na kulu tananu,
Srete njega dvoje Latinčadi
S dvije oštre sablje u rukama,
Na Gruicu juriš učiniše,
Pade Grujo po zemljici crnoj,
Manu rukom i mačem zelenim,
Od dvojice načini četari,
Pa on pođe niz bijelu kulu,
Javi mu se Jerina đevojka:
"Stani malo, dijete Grujice"
Pa mu baci jabuku od zlata:
"Naj to tebe, dijete Gruica:
"Ako tebe do nevolje bude,
"Neka znadeš, đe Jerina sjedi."
Siđe Grujo Starini Novaku
I donese glave od Latina.
Istom Grujo sjede za trpezu,
A povika s bedena Latinče:
"Čuješ kume, Starina Novače!
"Eto dolje pod bijelom kulom,
"Tu imaju tri konja viteza,
"U sedlima do tri bojna koplja,
"Vrhovi im nebu okrenuti,
"Da preskočiš tri konja viteza,
"Pa da vodiš Jerinu đevojku.
Kad to začu Starina Novače,
On pogleda Kraljevića Marka,
Marko gleda od Sibinja Janka,
Janko gleda Relju Bošnjanina,
Relja skoči na noge lagune,
Pa on ode pod bijelu kulu,
I preskoči tri konja viteza
I na njima do tri koplja bojna,
Pa poteže sablju okovanu,
Oko konja dvanaest katana,
Sve dvanaest Relja pogubio,
Pa uzima tri konja viteza,
Odvede ih Starini Novaku.
Istom Relja sjede za trpezu,
Ali viče s bedena Latinče:
"Hajde kume, Starina Novače'
"Te strijeljaj na kuli jabuku."
Gleda Novak vojvodu Miloša,
Miloš skoči na noge lagune,
Uze str'jelu za zlatnu tetivu,
Ustrijeli na kuli jabuku,
Pa donese Starini Novaku.
Ražljuti se Kraljeviću Marko,
Pa govori Starini Novaku:
"Da ja znadem, đe sjedi Jerina,
"Ja ih ne bih više ni molio."
Veli njemu dijete Gruica:
"Hajde za mnom, Kraljeviću Marko.
"Viđeo sam, đe sjedi Jerina."
Iziđoše na kulu tananu,
I nađoše Jerinu đevojku,
Svedoše je niz tananu kulu,
Al' povika s bedena Latinče:
"Čuješ kume, Starina Novače!
"Pred vama je sada zatvoreno
"Sedamdeset i sedam kapija."
Progovori Kraljeviću Marko.
"Daj mi, Grujo, Šarca od mejdana,
"Na njemu su ključi od kapija."
Grujo njemu dovede Šarina;
Kad se Marko dovati Šarina,
Pa poteže tešku topuzinu,
Koliko se Marko ražljutio,
Kako^vrata koja udaraše,
Na četiri pole odlijeću,
Dok on dođe na gradsku kapiju,
Tvrda bješe, da je Bog ubije!
Kad udara teškom topuzinom,
Sva se ljulja iz temelja kula,
I prosu se iz kule kamenje;
Al' povika Dubrovački kralju
(Na kuli se onoj dogodio):
"Nemoj više udarati, Marko."
Pa doleće i donese ključe,
I otvori od kapije vrata.
Stade Marko kapiji na vrata,
Broji svojih hiljadu svatova,
Svatovi mu na broj iziđoše.
Onda reče Kraljeviću Marko:
"Hodi amo, prijatelju kralju,
"Hodi kralju, da se darujemo,
"Darujemo, i da s' oprostimo,
"Što je koji učinio kvara."
Dođe njemu Dubrovački kralju,
On mišljaše i očekivaše,
Da će njega darivati Marko;
Manu Marko topuzinom teškom,
Mrtav kralje pade na kapiju,
A otide hiljada svatova,
Prav' odoše Smederevu gradu,
Kad su došli gradu Smederevu,
Lijepo ih Đuro dočekao,
I drža ih petnaest danaka;
Ode Đuro s Jerinom na kulu,
A ostali svaki dvoru svome.

Izvor

Milan Strašek, "Junačke pjesme hrvatske i srpske“, Zagreb, 1925.