Puče puška iza Carigrada,
I pogodi bega, Jovan-bega;
Kako ga je lahko udarila,
Mrtav Jovo na zemljicu pade,
Kako pade, više ne ustade. 5
Žalilo ga malo n veliko,
I dijete od sedam godina.
Žalila ga majka i sestrica,
A najviše ljuba vjerenica:
Za godinu lica ne umila, 10
A za drugu kose ne češljala. —
Kad nastala četvrta godina,
Od žalosti kose odrezala,
Poslala ih milim dajidžama.
Dajidže, su kose ožalili, 15
Dajinice, biserom kitile:
Metnule ih gradu na bedeme,
Neka vidi malo i veliko,
Neka vidi, ko god tuda prođe. —
Kad prolazi malo i veliko, 20
Tad govori malo i veliko:
„Bože mili, velike žalosti,
Ove kose u devletu rasle,
U veliku jadu odrezane:
Il’ je majka sina izgubila, 25
Il’ sestrpca brata jedinoga,
Ili ljuba dobra gospodara!“ —
Al’ govori nešto iz oblaka:
„Nit’ je majka sina izgubila,
Nit’ sestrica brata jedinoga 30
Veće ljuba svoga gospodara —
Gospodara, bega Jovan-bega.“
