Žalost Jova i Marije

Izvor: Викизворник


Žalost Jova i Marije

Svu noć sjala sjajna mjesečina,
Obasjala zelenu livadu,
Na livadi prostrta sadžada,
Na njoj sjedi Jovo i Marija,
Jovo piše crna murećepa, 5
Mara suče na jumaku zlata.
Nesta Jovu crna murećepa,
Nesta Mari sa jumaka zlata,
Pa govori plemenita Mara:
„Uzmi Jovo! knjigu grjehovnicu, 10
„Pa ti viđi, što ti knjiga kaže,
„Kakvi su ti najveći grjehovi?“
Uze Jovo knjigu grjehovnicu,
Pa on uči, što mu knjiga kaže:
Jedan grijeh: ti ne slušaš majku; 15
Drugi grijeh: reći pa odreći;
Treći grijeh: varati đevojku,
Ljubiti je pa je ostaviti.—
Govori mu prelijepa Mare:
„Grijeh kažeš, a o grjehu radiš, 20
„Ti ćeš mene Jovo! ostaviti.“
Jovo joj se kune i preklinje:
„Neću Maro! života mi moga,
„Nego ću se s tobom oženiti,
„Ali stobom al' zemljicom crnom.“ 25
U riječi u kojoj bijahu,
Kad evo ti dvije vjerne sluge:
„Hajde Jovo! dvoru bijelome,
„Pozdravlja te tvoja mila majka,
„U dvor ti je dovela đevojku, 30
„Našla za te sliku i priliku,
„Da je take ni u cara nema.“
Jetko njima Jovo govoraše:
„Hajd' otole dvije vjerne sluge!
„Srdit Jovo da vas ne okara.“ 35
Slug' odoše, a dođe mu majka:
- Hajde Jovo! doma da idemo,
„Udvor sam ti dovela đevojku.“
Jovo svojoj odgovara majci:
„Bogme neću, moja stara majko! 40
„Druge ljepše od ove ne tražim,
„Nego ovu al' zemljicu crnu.“
Raspdi se Jovanova majka,
Poče kleti, da od Boga nađe:
„Ako nećeš, moj Jovane sine! 45
„Aram tebi materina hrana.“
Prepade se čelebija Jovo,
Prepade se materine hrane,
Jadi poći, a gore ne poći,
Pa on ode svojom milom majkom. 50
Pisnu Mara kao zmija ljuta,
I zaplaka, do neba se čuje:
„Jaoh Jovo! moja rano ljuta!
„Okide mi srce u njedrima,
„Jao Jovo moje nesuđenje! 55
„Kako ćete Mara pregorjeti!
„Blago onoj, koja će te ljubit'!
„Ja za tobom čeznut' i uzdisat',
„Sve plačući tebe spominjati.“
Kad je Jovo dvoru dolazio,
I kad bilo večer po večeri. 60
I kad dođe vakat od ložnice,
Dvoje mlado u čardak svedoše.
Al' da vidiš čelebije Jova,
Ni što ije, ni što junak pije,
No uzdiše i suze proljeva. 65
Tješila ga ljuba nesuđena,
Tješila ga, te mu govorila:
„Što je Jovo! moje milovanje,
„Te ti roniš suze niz obraze?
„Al' ti nije po ćudi đevojka, 70
„Ali su me tebe omrazili,
„Ali su te čarom začarali?“
Progovara čelebija Jovo:
„Diž' đevojka! sa lišca duvaka,
„Da te vidim jednom za uvijek.“ 75
Diže cura duvak pozlaćeni,
Sinu lišce ka' na gori sunce,
Govori joj čelebija Jovo:
„Lijepa si, i ljepša od Mare,
„Visoka si, i viša od Mare, 80
„Okićena zlatom i biserom,
„Mnogo bolje nego moja Mara,
„Al' nijesi mome srcu draga,
„No ni tebe prevariti neću,
„Da me kuneš ka' što kune Mara. 85
„No đevojko! tako ti vjenčanja
„I tako te ono ne gubalo!
„Čuj me noćas prvom i pošljednjom,
„Ne daj glasa bez bijela dana,
„Nek se moja proveseli majka, 90
„Moja braća pjesnam' napjevaju,
„Mile seke kola naigraju.
„Dokle svane i ograne sunce,
„Pozdravićeš moju staru majku,
„Nek sakuplja momke neženjene, 95
„Neženjene mlade nosioce;
„Niz nosilja perčin raščešljajte,
„Štono mi ga uzgojila Mara,
„Tri je zlatna češlja salomila,
„Dok je mene perčin uzgojila; 100
„Pokrijte me spmali maramom,
„Koju mi je darovala Mara,
„Vezla ga je tri godine dana,
„Po jagluka slomila igala,
„A po oke zlata poharčila, 105
„Da je nosim a Mare spominjem;
„Nek me nose spred Marina dvora,
„Neka vidi perčin i maramu,
„Kad pogleda, nek mi se ne nada.
Pa poteže noža iz sindžira, 110
Posred srca sebe udario,
Mrtav pade na krilo đevojci,
Skrvavi joj svilu i kadifu,
Sva đevojka u krvi ogreznu:
Al' bi cura ruho pregorjela, 115
No ne može svoga gospodara.
Od krvi ga malo očistila,
Suze roni, u lice ga ljubi:
„Aoh Jovo! moje nesuđenje!
„Ni poljubi ni rukam' zagrli, 120
„Ajme Jovo! od istoka sunce!
„Brzo li mi zađe za oblake!
„Aoh Jovo! moj očinji vidu!
„Brže li mi oči iskapaše!
„Ajme Jovo! i srce i dušo! 125
„Šta će crna zemlja radovati?“
đevojka je roda gospodskoga,
Kad plakaše, za Boga hajaše,
Ne da glasa do bijela dana.
Kad ujutro bio dan osvanu, 130
Podranila Jovanova majka,
Starica se oko vratah šeće,
Ne bi l' kako ujagmila vrata,
Pa zavika krotko umiljato:
„Otvor' vrata, moj Jovane sine! 135
„Brzo li ti omilje đevojka?“
Pa je nogom u vrata udrila,
Ugazila u krv do koljena,
Snaha joj se smjerno poklonila,
Poljubi je u skut i u ruku, 140
I starici riječ besjedila:
„Pozdrav ti je učinio Jovo,
„Da sakupiš momke neženjene,
„Neženjene mlade nosioce,
„Niz nosilja perčin pomolite, 145
„Što mu ga je odgojila Mara,
„Pokrijte ga srmali maramom,
„Što mu ga je darovala Mara,
„Poneste ga spred Marina dvora.“
Skupi majka momke neženjene, 150
Niz nosilja perčin raščešljala,
Pokriše ga srmali maramom,
Proniješe spred Marina dvora.
Taman Mara na pendžeru bila,
Čim ga viđe, birdem ga poznade, 155
Suze roni, ovako govori:
„O Jovane, moje milovanje!
„Koliko se mene kunijaše,
„Da se nećeš s drugom oženiti!“
Dade joj se nešto pogledati, 160
Kad viđela, đeno nose Jova,
Kad mu viđe crnoga perčina,
I poznade zlaćena jagluka,
Pade Mara u meke dušeke,
Pa izvadi iz potaje noža, 165
Sama sebe u srce udrila,
I ne reče nego tri riječi:
Prvu reče: pričekaj me Jovo!
Drugu riječ: s Bogom mila majko:
Treću jedva: primi Bože dušu! 170
Kadto viđe stara Mare majka,
Izlazila na avlijnska vrata,
Pa dozivlje Mlade nosioce,
Nosioce Bogom zaklinjaše:
„Privatite Jovanovu dragu.“ 175
Nosioci za Boga primiše,
Prifatiše plemenitu Maru,
U jednu ih raku ukopaše,
Kao da su u mekoj postelji.
Premetnuše Jovanovu ruku 180
Preko bjela grla Marijina,
A Marinu prebijelu ruku
Ispod gojna grla Jovanova,
Nek se grle u zemljici crnoj,
Kad suđeno nebi u dušeku. 185
Više glave lozu usadiše,
Posred pasa ružu usadiše,
Podno noga vodu navrnuše:
Ko je gladan, neka grožđa ije,
Ko je rumen, neka ružu bere, 190
Ko je žedan, neka vode pije,
Sve za dušu Mare i Jovana.
Dvoje drago, laka vam zemljica!

[Uporedi 14, br. 342—345]



Reference[uredi]

Izvor[uredi]

Srpske narodne pjesme iz Hercegovine (ženske), za štampu ih priredio Vuk Stef. Karadžić, (Troškom narodnijeh prijatelja), u Beču, u nakladi Ane udove V. S. Karadžića, 1866., str. 1-7.

Srpske narodne pjesme, skupio ih i na svjet izdao Vuk Stefanović Karadžić, knjiga peta, u kojoj su različne ženske pjesme, državno izdanje, Biograd, Štamparija Kraljevine Srbije, 1896, str. 498-504.