Žalobitna pjesma

Petar Kočić

Žalobitna pjesma Pisac: Petar Kočić

Žalobitna pjesma

   S dana na dan sve se više, a življe osjećao ledeni zadah jesenskog vremena. Vazduh je udarao na vlagu, i studenije i oštrije šumio kroz uske prozorčiće na ćelijama Crne kuće. I nebo nije više čisto i svijetlo ni zasićeno vrelim i oporim dahom sunčane žege, i ono se nešto smirilo i namrštilo kao da će od ljutine proplakati zlobnim i pakosnim suzama.

   Zlovoljan i umoran, popeo sam se bio na jednu apseničku klupicu i naslonio na otvor zamazanog prozorčića da kroz ledene i gvozdene šipke udahnem malo osvježavnog vazduha što obilno strujaše sa naših mrkih i natmurenih planina iznad Banje Luke.

   Razgledao sam tako i razmišljao.

   Bašče i njive oko Crne kuće gole su već i prazne; na voćkama polomljene grane sa opaljenim i sasušenim lišćem, bez roda i ploda, sa bolnim i tužnim izgledom. Po putovima i prolazima žuti se satrvena slama i krupno, rasuto zrnevlje, a nepokošena kukuruzovina povija se pod studenim vjetrom, katkad zašušti i kao da prigušeno zacvili.

   Razgledajući i razmišljajući tako, osluškivao sam sa zastalim dahom kako sve kroz uzburkano i uznemireno vrijeme drhće i sluti ranu jesen.

   Već se i ptice selice spremaju na put, i njihov piskavi cvrkut žalobitno se razliježe oko Crne kuće. Neumorno cvrkućući, oblijeću, padaju sad pod krov, i opet se dižu i zbunjeno i pometeno lete kao da ne znaju ni same kuda će.

   Najednom, visoko iznad moje ćelije, u drugom boju, jeknu poznata robijaška pjesma:

                                                   Svaka ptica lastavica
                                                   Leti širom veselo,
                                                   A ja tužan u tavnici
                                                   Pjevam pjesmu žalosnu.

   To pjeva o n, Milan istražnik, koji već dugo čami u istražnom zatvoru. Znam njegovo meko i srebrno grlo, njegov zvonki i drhtavi glas koji se, pun bolne čežnje, često puta, zanosno i neobuzdano razliježe kroz mračne ćelije i studene zidine tavničke. Kad on, Milan, tu rogobatnu, suvu robijašku pjesmu zapjeva, sve nenadno zadrhće, mrtvilo tavničko iščezne, oči se pune suzama i nešto svijetlo i toplo prostruji kroz učmale duše.

                                                   A ja tužan u tavnici
                                                   Pjevam pjesmu žalosnu

ponovi mladi istražnik, i njegove bolne riječi prihvatiše svi: i okorjeli razbojnici krvlju ljudskom uprskanih ruku; i prepredene varalice što se vječito smiju i podsmjehivaju, i žene i bivše djevojke u ženskom odjeljenju, i vojnici na straži; i sam stari kerkermajstor promrmlja nešto što liči na pjesmu; i njegov mali sinčić, istom što je prohodao, prihvaća pjesmu i, ozbiljan, pun djetinje bezazlenosti, pjeva:

                                                   A ja tuzan u tajici
                                                   Pejam pesmu zajosnu.

   Pjeva, onako za sebe, i hoda onako po avliji, zanesen i ponesen Milanovom čudnovatom pjesmom.

   Kad god Milan tu pjesmu zapjeva, svi se apsenici kao preobraze, postanu meki i padnu u tugu i neku bolnu sjetu. I lice Smaje Dugajlije, što se hvali Crnom kućom i kaže da boljoj kući nije nazvao boga, i njegovo se lice malo preobrazi, umekša, i oči mu se življe zasvijetle.

   – Ne bi trebalo da piva tu pismu. Mlogo je žalobitna, a i onako je dosta žalosti u ovoj kući, – veli Smajo, i tek tada osjeti gdje je i na kom je mjestu.

   Milan i dalje pjeva u punom zanosu, a Crna kuća prihvaća pjesmu i sva vrije od uzbuđenog pjevanja. I stari kerkermajstor, čovjek namrgođena zvanična lica, a dobra srca, zaboravio je na svoju dužnost! Milanova pjesma pjeva sudbinu jednog osuđenika na smrt, i sve što se više približuje kraju sjetnija je i tužnija:

                                                   Sve subota po subota
                                                   Mene vode vješal'ma;
                                                   Ah, ne plači, sejo draga.
                                                   Majko, majko, ne plači!

   Pošljednje riječi, pjevane neizmjernom tugom i u grozničavom zanosu, istrgoše iz Milanovih usta neobuzdani apsenički glasovi, i tad se cijela Crna kuća zatrese, zaljulja iz temelja.

   Kerkermajstor se nenadno zblanu i istrča na avliju.

   – Mir! – gromovito jeknu krupna, zvanična glasina kao plotun pušaka, i Crna kuća se sledeni, skameni.

Napomene

Objavljena takođe u Politici, dvije godine kasnije V1/1909, br. 2134, sa sjećanjem na isti zatvor i isto vrijeme, iako ispod teksta stoji: Banja Luka, 1909.

Izvori

• Petar Kočić: SABRANA DJELA I-IV, Ars libri • Besjeda • TIA Janus i Projekat Rastko biblioteka srpske kulture na Internetu, april 2002.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Petar Kočić, umro 1916, pre 108 godina.