Žabljak
Zavezi se tankom lađom
Niz Rijeku Crnojevu,
Plovom plovi — svrći pogled
I na desnu i na l’jevu
Po glavicam timorastim,
Što se tud i onud nižu;
Ka’ misirske piramide
Jedna s’ iznad druge dižu :
Te su vječni spomenici
Mnogim vrlim sokolima,
Što padoše — zadajući
Trista jada dušmanima ....
Što padoše — da dom spasu,
Čast i prava svoja sveta,
Da ih ne tre i ne pleše
Zlotvornička noga kleta. —
Pa kad stigneš baš na ušće,
Baci pogled k planinama,
Koje no su dičan v’jenac
L’jepim zetskim ravninama;
U oči ti odmah pane
Jedan vršak u nizini,
Sam o sebi — ka’ bez majke
Siroče se tebi čini. —
Na vršku mu — pitaš — šta je?
Je li labud bjelji sn’jega
Raširio pusta krila,
Da uživa miljak s njeg’a?...
Ah! to nije labud-tica,
Nego Žabljak grad bijeli,
Što nad svojom sudbom ljuto
Još od davne dobi cv’jeli;
Za svojijem gospodarom
Glasovitim Ivan-begom
Cv’jeli tužan, jer robuje,
Jer pod turskom čami stegom. —
Vaj! kad li će časak stići,
Svoj da bude uza svoga,
Da ne grezne u nemani
Nasilnika poganoga!
Neg’ da bude labud b’jeli,
Na krajini dika stara:
Pod upravom i obranom
Crne gore Gospodara! —