Evropa i srpsko pitanje 6

Izvor: Викизворник
EVROPA I SRPSKO PITANjE
Pisac: Vasilj Popović


VI. SAMOSTALNA SLOVENSKA OSLOBODITELjSKA AKCIJA 1875-1878.

Velike sile i srpska borba za oslobođenje.[uredi]

Slično talijanskom neuspelom pokušaju 1848—1849 da se po načelu Italia farà da se oslobodi i ujedini svojom narodnom snagom, poduzeli su Južni Sloveni za se takvu akciju 1875—1878. Već pokret Omladine Srpske bio je po ugledu na talijanski Macinijev pokret u sličnim idejama. Dok se po metodima i taktici srpske nacionalističke ideologije očekivalo oslobođenje i ujedinjenje hrišćanskih naroda osmanliske carevine od kombinovane narodne i državne diplomatske akcije, stavljao je osnivač srpskog socijalizma Svetozar Marković u svom delu Srbija na Istoku (1872), prilično deplasirano u macinijevskom a prerano u socijalističkom smislu, srpskom narodu kao zadaću na Istoku: podizanje revolucije koja bi se završila uništenjem svih država koje su tada smetale da se balkanski narodi sjedine kao slobodni ljudi i ravnopravni radnici u savez opština, županija ili država. On je, dakle, hteo balkansku federaciju, kao i neki nacionalni ideolozi, ali revolucionarnim demokratskim pokretom ozdo, kaošto je Macini hteo talijansku, samo je Marković tom cilju davao jači socijalni sadržaj.

Slovenski oslobodilački pokret 1875 došao je, zaista bunom iz naroda, ali su ga prihvatile srpske kneževine, pa zatim Rusija. U Turskoj je bila također nastala među inteligencijom struja „Mlada Turska“ koja je težila za modernizovanjem Turske, ali ti mladoturci su bili šovinističke nacionaliste. Sultan Abdul Azis (1861—1876) uveo je mnoge reforme, osobito posle posete pariske izložbe 1867. Ali, posle smrti reformnih vođa Fuad-paše i Ali-paše i posle pada francuskog uticaja prevlada u Turskoj staroturska reakcija protiv modernizovanja Turske i protiv prodiranja zapadne kulture i zapadnog kapitala.

Represivne mere Porte protiv slovenske propagande, agrarni i poreski tereti, nasilja i lična nesigurnost izazvali su vrenje među balkanskim hrišćanima, osobito u Bosni i Hercegovini. Ustanak u Hercegovini, a potom i u Bosni, otvorio je tešku trogodišnju istočnu krizu 1875—1878. Ustanici su tražili garantije protiv građanskih i agrarnih nasilja i protiv njihova ponavljanja i to garantije u obliku autonomije.

Porta obeća iradom od 2 oktobra 1875 reformu poreza i uprave i izdade naredbe protiv zloupotreba, na koje su se žalili ustanici evropskim konzulima. Zatim porta izdade 12 decembra 1875 ferman o reformama za celu carevinu.

Ustanici visu verovali već često puta obećavanim reformama, tražili su garantije i nisu prestajali s borbama. U Bosanskoj Krajini pojavio se princ Petar Karađorđević i borio se zimi 1875—1876 pod imenom Petar Mrkonjić. Javno mnenje u Crnoj Gori i Srbiji bilo je ratoborno. Liberali u Srbiji i Svetozar Miletić u Vojvodini, koji je najpre sumnjao da je Austrija dala inicijativu za bunu, odlučili su se za ratobornu politiku. Miletić je kroz „Zastavu“ kliknuo: Bratu brat, a Turčinu rat! Knez Nikola i ministar spoljnih poslova Srbije Jovan Ristić hteli su pomoću tog ustaničkog pokreta da od Porte dobiju teritorijalne ustupke. Ristić je nastojavao da diplomatskim putem dobije Bosnu kaošto je pre dobio gradove. Porta nije popuštala, a Srbija i Crna Gora nisu mogle napustiti voćstvo pokreta. Ustanak i ratoborno raspoloženje su bujali pa Ristić nije mogao ostvariti svoj plan da uđe u rat tek s Rusijom.

Trocarski savez razvio je živu diplomatsku akciju. Konzuli sila posredovali su bezuspešno među ustanicima i turskim vlastima. Nato Andraši predloži reformni plan 30 decembra 1875. Signatarne sile pariskog mira prihvatiše ga i predložiše Porti, a ona, uglavnom, prihvati. Opet su reforme ostavljene u unutrašnjoj kompetenciji Porte.

Hercegovački vođi izjaviše da traže stvarnu, garantiranu nezavisnost i izraziše nade u Rusiju, Srbiju i Crnu Goru. Panslavisti u Rusiji, u čijem duhu je radio i ruski ambasador u Carigradu Ignjatijev, razvili su i u Rusiji i na Balkanu živu propagandu za rat. Slovenstvo je došlo u svoj period samostalne akcije.

Međutim izbi i u Bugarskoj aprilski ustanak 1876. Zverstva kojima odgovoriše Turci na taj ustanak izazvaše ogorčenje u celoj Evropi. Vođ engleske liberalne opozicije Gledston upotrebi te „bugarske užase“ kao jako oružje za agitaciju protiv turkofidskog torijevskog kabineta Dizraelija (lorda Bikonsfilda). Ali, strah od ruske ekspanzije prema engleskim mediteranskim vezama upućivao je englesku politiku protiv Rusije te je, krajem 1876, po rečima austriskog pretstavnika u Londonu, i Engleska, zemlja s najjačim nervnim sistemom, najzad postala nervozna.

U Turskoj je prevladala stranka nacionalnog otpora protiv stranog mešanja i protiv koncesija hrišćanima. Abdul Azis je zbačen i podignut na kratko vreme Murat V. Pošto Srbi nisu mogli da prime nikakvo predloženo palijativno rešenje svog pitanja u Turskoj koje su bez kompromisa stavili pred Evropu, zaratile su Srbija i Crna Gora na Tursku (18/30 juna 1876 godine).

Vrlo zanimljiva je bila diplomatska igra Engleske kojom je bacila jabuku razdora među sile trocarskog saveza, specijalno među Austro-Ugarsku i Rusiju, jer nije trpela da jedan tako moćan blok sila stoji iza ekspanzionističkih težnja Rusije na Bliskom I-stoku. Gorčakov je odmah od početka bosansko-hercegovačkog ustanka izneo i, celu prvu godinu do početka rata Srbije i Crne Gore protiv Turske, zastupao ideju da se nastala kriza reši davanjem autonomije Bosni i Hercegovini. Andraši je razvio odmah svestranu novinsku, propagandnu i diplomatsku kontraakciju protiv svake ideje o autonomiji tih pokrajina, jer bi takvo rešenje onemogućilo njegov plan. Taj plan sastojao se u tom da se palijativnim reformnim merama stvar što više razvlači dok se pokaže da Porta ne može svojom snagom umiriti niti reformirati te pokrajine, te da se pokaže potreba da to učini jedna hrišćanska evropska sila, a to je mogla da bude samo Austro-Ugarska. Za to vreme Andraši je nastojavao da ubedi evropsku diplomatiju i javnost da zbog verskih i socijalnih suprotnosti stanovništva nije mogućan miran razvitak Bosne i Hercegovine ni u autonomnoj upravi niti u zajedničkoj upravi sa Srbijom i Crnom Gorom.

Lord Derbi se pokazivao sklon ideji o autonomiji Bosne i Hercegovine i tim je podržavao kneza Gorčakova da ustraje na tom putu koji ga je udaljavao od Austro-Ugarske i potresao trocarski savez. Derbi je, i to u doba zamaha Gledstonovo liberalne humanitarnosti u Engleskoj, rskao da će rat pustiti krv Srbiji i Crnoj Gori i ublažiti neizgladivu suprotnost između srpskog i turskog stanovišta. A ustanici, ako pobede, ostvariće svoje želje. Ako Turci pobede i usled toga pojačaju tlačenje, nateraće tim velike sile da od sultana isposluju i za te provincije organički statut po primeru Krita. U isto vreme Derbi je pretstavljao Andrašiju da je teško pobijati popularnu ideju o oslobođenju hrišćana od turskog jarma i tim mu je pružao mamac da bi mogao s pomoću Engleske dobiti evropski mandat za okupaciju tih zemalja. U odlučnom momentu Derbi je odbio Gorčakovljevu ideju o autonomiji Bosne i Hercegovine i tim je naterao Rusiju da učini teške koncesije Austro-Ugarskoj u pogledu Bosne i Hercegovine, što će jaz između ta dva člana trocarskog saveza više produpsti nego zatrpati.

Neposredno iza toga sklopiše na sastanku cara Aleksandra II i Franca Josifa I u Rajhštatu u Češkoj, 8 jula 1876, Gorčakov i Andraši tajni sporazum. Za slučaj turske pobede ugovoreno je da se održi status-kvo za Srbiju i Crnu Goru i Crnoj Gori da se prizna nezavisnost. Za slučaj turskog poraza Austro-Ugarska je izjavljivala da ne može dopustiti da Srbija zauzme anklav između Dalmacije, Hrvatske i Slavonije nego se Srbiji dopušta proširenje teritorije sa strane Drine u Bosni, u Novom Pazaru, u Staroj Srbiji i u pravcu Lima. Crna Gora bi dobila susedni deo Hercegovine i teritoriju prema Limu, te bi tom rekom bila podeljena između Srbije i Crne Gore teritorija koja ih je rastavljala. Ostatak Bosne i Hercegovine anektirala bi Austro-Ugarska. Rusija bi vratila granice otpre 1856 i proširila bi se u aziskoj Turskoj. Bugarska, Rumelija i Albanija mogle bi postati autonomne države. Tesaliju i Krit bi anektirala Grčka, a Carigrad s okolinom postao bi slobodan grad.

Tako je mala crna tačka u Hercegovini, kako ju je nazvao Bismark, porasla u velik oblak i pomutila vedro nebo evropske diplomatije. Bismark je gledao na istočnu krizu sa tačke gledišta ukoliko ona može uticati na odnose Nemačke prema Rusiji i Austro-Ugarskoj, inače je izjavljivao da sve ne vredi zdravih kostiju jednog pomeranskog grenadira. On je nastojavao da veže i Rusiju i Austro-Ugarsku za Nemačku i da tako Nemačkoj osigura zaleđe za slučaj francuskog revanša. On je rado gledao austro-ugarsku ekspanziju prema Balkanu, jer je tim Austro-Ugarska bila sve više upućena na Nemačku.

Pošto je Austro-Ugarska osigurala sebi vrlo povoljan položaj u rajhštatskom ugovoru, postala je nepopustljiva prema želji Rusa koji su hteli da za budući rat protiv Turske obuhvate u svoju operacionu bazu i Srbiju i Crnu Goru koje su već bile u ratu s Turskom. Čak, ona nije htela da prihvati ruski predlog da u isto vreme posedne Bosnu i Hercegovinu kad Rusija okupira Bugarsku. Austrija je tačno računala da će moći bez rata diplomatskim putem dobiti Bosnu i Hercegovinu kad Rusija okupira Bugarsku, a da se nasilnom okupacijom ne pridružuje ratu Rusije protiv Turske, sa svima njegovim neizvesnim zapletima. Računala je da će je u toj diplomatskoj otimačini pomoći Nemačka i Engleska, a da joj neće moći smetati Rusija, vezana rajhštatskim ugovorom, niti internacionalno oslabljena Francuska ni sama Italija. Najzad je Rusija, kad je naumila da zarati, morala da primi onoliko koliko joj je htela Austro-Ugarska ustupiti u peštanskoj vojnoj konvenciji od 15 januara 1877. Tom konvencijom osigurala je Rusija neutralnost Austrije u budućem ratu protiv Turske, a Austrija sebi pravo da izabere momenat i način vojne okupacije Bosne i Hercegovine, što se nije trebalo shvatiti ni kao solidarnost s ruskom okupacijom Bugarske ni kao neprijateljstvo tome. Isključene su ruska vojna akcija u Bosni, Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori i delu Hercegovine koji deli ove dve kneževine, a austro-ugarska u Rumuniji, Srbiji, Bugarskoj i Crnoj Gori.

Ubrzo je ova vojna konvencija upotpunjena političkom konvencijom. Njom su ograničene eventualne aneksije: austro-ugarska na Bosnu i Hercegovinu bez područja među Srbijom i Crnom Gorom, o kojem su obe sile rezervirale sporazum za moment kad se bude odlučivalo o tom području. U slučaju raspada Turske isključeno je obrazovanje jedne velike kompaktne slovenske države. Za naknadu mogle su Bugarska, Albanija i ostatak Rumelije biti uređeni u nezavisne države. Tesaliju, Epir i Krit mogla je anektirati Grčka, a Carigrad je mogao postati slobodan grad.

Međutim su nastale izvesne promene povoljne za Tursku. Bolesni Murat V bio je zbačen a na presto je podignut Abdul Hamid II (31 avg. 1876 — 27 aprila 1909). Srbi su pod vrhovnom komandom ruskog generala Černjajeva pobedili na Šumatovcu, ali su najzad bili poraženi na Đunisu. Nato je Rusija ultimatumom naterala Portu na primirje. Crna Gora je odnela pobede na Fundini i Vučjem Dolu.

Kad je carigradska pretkonferencija ambasadora, 12—20 decembra 1876, predložila da se izvrše reforme u Bosni i Hercegovini i Bugarskoj pod kontrolom evropske straže od šest hiljada ljudi, izbegao je Midhat-paša da prihvati taj plan tako što je svečano proglasio ustav 23 decembra 1876 za celu državu.

Ustav nije stvorio kod hrišćana i evropskih sila nikakve iluzije, a muslimani su bili protiv njega. Prvi parlament nazvan je Medžlis Evet-efendija (Veće Aminaša). Tvorac ustava Midhat-paša prognan je iz zemlje pre sastanka parlamenta. Parlament ]e radio samo godinu dana pa je suspendovan.

I pored ustava predložila je konferencija ambasadora Porti program reforama, ali ga je Porta odbila. Posredovanjem konferencije produženo je 1 januara 1877 primirje Srbiji i Crnoj Gori na dva meseca, a 1 marta 1877 sklopila je Srbija mir s Turskom na osnovu status-kvoa. S Crnom Gorom je produženo primirje do 12 aprila a najzad su odbijeni njeni uslovi za mir i Crna Gora je nastavila rat, podržana ubrzo i ulaskom Rusije u rat.

Rusko-turski rat.[uredi]

Ruska politika kolebala se dugo između ratobornosti carigradskog ambasadora Ignjatijeva i slavenofila s jedne i diplomatskih nastojanja kancelara Gorčakova s druge strane. Londonska konferencija sila preporuči Porti da sklopi mir i s Crnom Gorom, da demobiliše i da uvede reforme pod kontrolom sila. Porta je obećala reforme ali je odbila mešanje stranih sila. Rusija izjavi da smatra to odbijanje kao indirektnu objavu rata i posla vojsku u Moldaviju i Jermensku (24 aprila 1877), proglašavajući taj čin kao sredstvo da se izvrše zaključci sila. Engleska odmah izjavi da je ta akcija u protivnosti s ugovorima od 1856 i 1871 i da će ostati neutralna samo dotle dok ne dođu u opasnost engleski interesi: sueski kanal i posed Carigrada. Nato Rusija izjavi da neće u to dirati. Francuska, Italija i Austro-Ugarska izjavile su neutralnost bez ograde.

Rumunski knez Karol proglasi se samostalnim i objavi Turskoj rat. Tako su u ratu protiv Turske bile Crna Gora, Rusija i Rumunija, a od decembra 1877 ponovo i Srbija. Rusi osvojiše severnu Bugarsku, ali su tek posle petomesečne teške opsade mogli da nateraju na predaju Plevnu koju je utvrdio i branio Osman-paša, „Lav od Plevne“ (10 dec. 1877). Rusi su već pre pozvali i Srbe da ponovo zarate i oni su se spremali na to da prekinu mir od 1 marta 1877 pa su to i učinili 13 decembra 1877. Srpska vojska osvoji Pirot i Niš i prodre do Vranja, a crnogorska vojska je zauzela Nikšić, Bar i Ulcinj.

Kad su Rusi ušli u Jedrene i doprli do Čataldže, zauzela je Engleska odlučan stav svojom flotom kod Dardanela, te se Rusija požuri i sklopi primirje u Jedrenu 31 januara 1878, kojim je obuhvatila i Rumuniju, Srbiju i Crnu Goru. Neobaveštena o tom, Grčka otpoče neprijateljstva, ali ih ubrzo prekide. Engleska koja je pre branila Tursku protiv slovenske i protiv grče ekspanzije, poče sada da brani i grčke interese protiv slovenskih, smatrajući slovenske kao deo ruske ekspanzije na Balkanu.

Rusija je mislila da će moći iskoristiti svoju punu pobedu i protiv interesa Engleske, samo ako ostavi netaknute Moreuze, i protivno obavezi koju je uzela prema Austriji. Ona sklopi u tom smislu mir s Turskom u San-Stefanu, mestancu udaljenom dva sata hoda od Carigrada, 3 marta 1878.

Još pre sklapanja mira obavestila je srpska vlada preko svog redovnog zastupnika pukovnika Đ. Katardžije pa i po vanrednom poslaniku Lešjaninu rusku vrhovnu komandu o svojim zahtevima. Ona je tražila za Srbiju: Vidin i Staru Srbiju ili Kosovski vilajet do ušća Strume sa Solunom i primorjem i do Lom-Palanke i Drima. U kakvom nesrazmeru su stajali ovi zahtevi s ruskim namerama vidi se iz toga što je knez Milan jedva spasao krvlju oslobođeni Niš poručivši u ruski glavni stan da „srpska vojska neće ostaviti Niš pa sve da je ruska vojska i napadne“.

San-stefanskim mirom dobivala je Crna Gora nezavisnost i teritorijalno1 proširenje s gradovima: Nikšićem, Gackom, Spužem, Podgoricom, Žabljakom i Barom. Srbiji je također priznata nezavisnost i neznatno je proširena, uglavnom prema Novom Pazaru i Mitrovici, ali bez tih gradova, zatim sa severnom polovinom niškog sandžaka koji je osvojila. Lavovski deo je dodeljen vasalnoj velikoj Bugarskoj u ruskoj interesnoj sferi: Bugarska severno i Istočna Rumelija južno od Balkana do pred vrata Jedrena, veći deo Makedonije s lukom Kavalom do pred vrata Soluna i do Ohridskog jezera i deo Stare Srbije i čak srpske ratne tekovine: Pirot i Vranje. U ovoj oblasti išla je teritorija san-stefanske Bugarske zapadnom granicom kaza: vranjske, kumanovske, tetovske i ohridske na ušće Vardara, Strume i Meste. Stvaranjem Velike Bugarske mislila je Rusija da je do blizu Carigrada uklonila sve zapreke da može jednom docnije u zgodnijem času poduzeti pohod na Carigrad. Rusija je, između ostalog, ponovo dobila deo rumunske Besarabije koji je izgubila 1856, a Rumunija je dobila Dobrudžu i nezavisnost. Bosna i Hercegovina trebalo je da dobiju autonomiju u smislu predloga carigradske ambasadorske konferencije, modificiranu u sporazumu s Austro-Ugarskom. Prekinuta je teritorijalna veza prestonice sa preostalim joj zapadnim oblastima. Garantovana joj je, doduše, ta veza preko vasalne bugarske teritorije, ali u slučaju ponovnog rata s Rusijom mogla je da Turska bude ograničena samo na istočno-tračku oblast oko Carigrada i tako ostavljena na milost i nemilost Rusije.

Na srpske proteste zbog ovakvog prikraćivanja u korist Velike Bugarske odgovorio je pomoćnik ruskog ministra spoljašnjih poslova srpskom zastupniku u Petrogradu Protiću da u prvom redu stoje ruski interesi pa iza njih a često i usporedo s njima bugarski, a najposle srpski interesi. Rusija je želela da dobije za Bugarsku Pirot, pa čak i Niš i Vranje, a da Srbi dobiju krajeve u Novom Pazaru, koje bi još morali da osvajaju od Turaka.

San-stefanski ugovor izazvao je proteste Engleske, Austro-Ugarske, Rumunije, Srbije i Grčke. Engleska i Austrija nisu dopuštale Rusiji da, protivno interesima drugih sila i primljenim tajnim obavezama rešava na svoju ruku istočno pitanje. Engleska nije dopuštala da se Turska tako osakati da Carigrad i Moreuzi budu prvom prilikom plen ruskog osvajača. Lord Derbi je izjavljivao da nijedna promena obaveza od 1856 i 1871 neće vredeti bez pristanka sila koje su učestvovale u tim ugovorima.

Ni Austrija nije mogla mirno primiti san-stefanski ugovor jer je bio u protivnosti s ruskim obavezama iz budimpeštanskih konvencija.

Naivno je bilo mišljenje ruske diplomatije da će pri onakvoj zaostalosti svoje ubojne snage moći iscrpsti sve koristi od svojih sporazuma i obaveza prema drugim silama a da će moći izigrati te sile i ne dati im ugovorene kompenzacije niti se obazirati na njihove interese i međunarodne ugovore. Andraši je odlučno stavio austrisku alternativu: sukob ili konferencija.

Bismark je podvlačio da Nemačka nema direktnih interesa na Istoku i da hoće samo da igra ulogu poštena posrednika. Ali, pokazalo se da je on, ipak, odlučio da pomogne svim silama Austriju, koju će već iduće godine dobiti kao saveznicu. Rusija je morala pristati na saziv kongresa pa je po njenoj želji Bismark 4 marta predložio sastanak kongresa u Berlinu.

Najzad se tako našao izlaz iz krize da se sazove kongres sila u Berlin, na kom će se revidirati san-stefanski mir.

Pre nego je otpočela drugi rat, Srbija je doznala od Rusije, a i direktno od Austrije da ne sme poduzimati operacije preko Drine i Lima, jer je to sfera austriskih interesa. Tako je Srbija morala uputiti i svoje vojne operacije i teritorijalne aspiracije na jug prema Staroj Srbiji, gde se sukobila s ruskim težnjama koje su išle za tim da što više prošire granice Bugarske. Srbija je morala tražiti diplomatsku pomoć za svoje proširenje, koje je, po svojoj vojnoj i diplomatskoj situaciji, mogla provoditi samo prema jugu. Ta situacija ju je upućivala na Austriju. To je bilo od presudnog značaja za novu orientaciju Srbije u spoljnoj situaciji.

San-stefanski mir je bio jedna dokaz više za prepotenciju a s tim i za nesposobnost starovremske slovenofilske diplomatije. Pored dobrih rezultata oslobodilačkog dela Bugarske, mir je stvorio dva velika dalekosežna zla na slovenskom jugu: razvio je kod Bugara neosnovane pretensije, koje su ostale izvor krvavih razračunavanja sa Srbima i Grcima, i odgurnuo je dinastiju Obrenovića u austrofilske vode.

Berlinski kongres i srpsko pitanje[uredi]

Već pre sastanka kongresa u Berlinu sporazumela se Rusija s Engleskom o osnovnim linijama revizije san-stefanskog ugovora. Engleska je, također, sklopila tajni sporazum s Portom, u kome se obavezala da će štititi turske posede u Aziji, a za naknadu je dobila ostrvo Kipar.

Diplomatska situacija na Kongresu bila je takva da se glavna borba imala voditi između Engleske i Austrije s jedne i Rusije s druge strane. Pređašnjim sporazumima već je bila stvorena odluka o glavnim pozicijama, a borba se imala voditi o primeni i o pojedinostima obaveza. Po budipeštanskim konvencijama Rusija je bila priznala Austro-Ugarskoj pravo na Bosnu i Hercegovinu, a donekle i na Novopazarski Sandžak. U spomenutom sporazumu s Rusijom Engleska je dopuštala da zapadna granica Bugarske dopre do Novog Pazara, ali je udaljavala Rusiju i Bugarsku od Moreuza i od Egejskog Mora. Srbiju je ostavljala sudbini koja joj dođe od austriske sfere.

Srbiji je mogla pomoći samo Austro-Ugarska koja nije pristala na Veliku Bugarsku ni onda kad joj je Rusija ponudila preko Ignjatijeva da anektira Bosnu i Hercegovinu i da Srbiju veže carinskim savezom u svoju sferu. Austro-Ugarska nije htela da nikakav svoj dobitak dovodi u interesnu povezanost sa diplomatski potisnutom Rusijom.

Knez Milan je poslao preko Beča u Berlin ministra spoljnih poslova Jovana Ristića da prilikom kongresa radi za srpske interese. Ristić je u Beču predao kneževo pismo grafu Andrašiju. Tim pismom i usmenim saopštenjima Ristićevim izražavana je prijateljska orientacija Srbije prema susednoj monarhiji i tražena je diplomatska pomoć da Srbija dobije garantiranu nezavisnost i teritorijalno povećanje. Andraši je pristao na nezavisnost i povećanje Srbije u oblasti istočno od Novog Pazara i Mitrovice, ali bez strane garantije koja bi Austriji bila nezgodna na njenim granicama. U zamenu graf Andraši je tražio da Srbija sklopi s Austro-Ugarskom trgovinski ugovor, ne tražeći ni carinski savez ni vojnu konvenciju, zatim obavezu da će Srbija izgraditi železničku prugu Beograd—Niš s vezama na Pirot i Vranje. Ristić je u tom smislu potpisao s grafom Andrašijem u Berlinu konvenciju od 8 jula (26 juna) 1878. Na osnovu tog sporazuma Andraši je pomogao Srbiji u svemu što je dobila preko granica san-stefanskog mira, osobito Pirot koji je Rusija tražila za Bugarsku i Vranje koje je Turska za se zahtevala. O pitanju carinskog saveza rečeno je u konvenciji da će se proučiti pa da će se zaključiti ako se nađe da je to korisno po strane koje ugovaraju.

Na Bismarkov poziv sastao se kongres u Berlinu i svršio je svoje poslove za mesec dana 13 juna do 13 jula 1878.

Na Berlinskom kongresu pod Bismarkovim pretsedništvom bile su zastupljene velike sile i Turska. Rusija je bila protivna da rumunski punomoćnik učestvuje na kongresu. Dosledno nisu mogli učestvovati ni srpski. Rumunski i grčki pretstavnik saslušani su samo o njihovim specijalnim željama. Engleska je čak predlagala da se Grčka primi kao član kongresa samo da bi bili što jače zastupljeni grčki interesi protiv slovenskih. Srbijin izaslanik Ristić i crnogorski delegati Božo Petrović pretsednik senata, i Stanko Radonić, bivši ministar spoljnih poslova, mogli su raditi samo izvan kongresa kod pretstavnika pojedinih sila. Nije doveo do uspeha Ristićev zahtev da ga kongres sasluša o srpskim željama nego je samo predao o tom memoar.

Rusija je bila bugarofilska, Engleska grkofilska, Nemačka je pomagala Austriju da se širi na Balkanu. Austrija je težila za Bosnom i Hercegovinom i bila je protiv širenja Srbije u njenoj interesnoj sferi kao i protiv obrazovanja jedne velike slovenske države na Balkanu, jer bi ana privlačila nemirne Slovene Austro-Ugarske. Francuska je zbog posledica nesrećnog rata od 1870—1871 izbegavala u ovoj celoj krizi svaki zaplet i svako jače angažovanje, jer nije mogla istupati s jačim autoritetom, ali je prijateljski pomagala Srbiju gde je god mogla. Italija se pokazivala dobro raspoložena prema Srbiji, ali se uopšte držala prilično povučeno i bez snažnijeg uticaja. Za vreme kongresa upućivao je drugi ruski pretstavnik graf Šuvalov Ristića da se sporazume s Austro-Ugarskom i da ništa ne preduzima protivno njenoj volji. On i Žomini tešili su Ristića da će to stanje ostati privremeno i da će se Rusija morati razračunati s Austro-Ugarskom najdalje za 15 godina. Ta obećanja, posle učinjenih ruskih obaveza prema Austro-Ugarskoj, vredela su isto toliko koliko će vredeti i pri kraju tog predviđenog roka, dvanaest godina docnije, prilikom posete kralja Aleksandra Obrenović u Rusiji (1890), uveravanja koja je davao car Aleksandar III Ristiću i Pašiću: da Rusija neće nikada dozvoliti aneksiju Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj. Tada na Berlinskom kongresu Ristić se žalio Šuvalovu, Žominiju i generalu Bobrikovu: Prizor je žalostan za nas da vidimo Rusiju u borbi s Austrijom protiv nas. Na kongresu je sužena teritorija Bugarske i podeljena je na dva dela: na tributarnu kneževinu Bugarsku i na autonomnu provinciju Istočnu Rumeliju. Na Kritu je trebalo da Porta izvrši organički pravilnik, a Grčkoj da ispravi granice u Tesaliji i Epiru.

Za Bosnu i Hercegovinu je, po engleskom predlogu, zaključeno da ih okupira i njima upravlja Austro-Ugarska, da se ne bi „ponovo pojavila prevlast slovenske ;rase koja je malo sklona da bude pravedna prema drugima“, a u Novopazarskom Sandžaku da drži garnizone. Crnoj Gori je priznata nezavisnost. Bar s obalom pripojen je Crnoj Gori, a Špič Dalmaciji. Ulcinj je ostavljen Turskoj. Crnogorska obala je neutralizovana i Austro-Ugarskoj je ostavljeno vršenje pomorske i sanitarne policije. Crna Gora je dalje dobila Plav, Gusinje, Kolašin, Nikšić i Podgoricu. Kneževini Srbiji priznata je nezavisnost i teritorija joj je proširena s pirotskim, niškim, vranjskim i topličkim okrugom.

Rumuniji je priznata nezavisnost i data joj je Dobrudža, a Rusiji je vraćen deo Besarabije između Pruta i Kilije, koji joj je bio otrgnut pariskim mirom 1856. Zabranjeno je podizanje tvrđava i plovidba ratnih brodova na Dunavu od Đerdapa do ušća. Otstranjenje zapreka plovidbi kod Đerdapa povereno je Austro-Ugarskoj s pravom da diže takse za pokriće troškova oko toga. Zadržana je Evropska Dunavska Komisija.

U završnom govoru istaknuo je Bismark da je kongres stekao velikih zasluga za Evropu i da će istorija odati pravdu u svakom slučaju njegovim namerama i delu, a punomoćnici će biti svesni da su dali i osigurali Evropi veliku blagodat tako teško ugroženog mira. Pri povratku oduševljeno dočekan u Londonu, lord Bikonsfild je rekao čuvene reči: Donosimo mir s čašću.

Berlinski kongres je u krajnjoj liniji registrovao rezultate rusko-engleskog dvoboja na Bliskom Istoku, dvoboja koji se nije završio potpunom pobedom ili porazom jedne strane. Rusija je ponovo kažnjena za nesavremenu povredu nacionalnog načela. Najviši međunarodni značaj Berlinskog kongresa leži u tom što je Evropa, ponovo i definitivno, suzbila Rusiju da ne rešava vekovno istočno pitanje kao neko specijalno svoje pitanje, bez obzira na interese drugih sila. S tim u vezi uskraćena je Makedonija Bugarskoj kao ruskom eksponentu. Definitivno je udarena osnovica za zasebno državno razvijanje Bugarske, a ruskom politikom dat je povod za njeno suparništvo sa Srbijom. Rusiji je i ovaj, poslednji put, dokazano da ne može po svojoj volji imperijalistički deliti Balkan. Tim je indirektno potisnuta Rusija na rešavanje balkanskih pitanja po nacionalnom načelu, a to je bilo u korist Srba.

Berlinski kongres povredio je također nacionalno načelo, poverivši Austro-Ugarskoj okupaciju Bosne i Hercegovine. Sem toga, održao je jedan anahronizam u Evropi tim što je spasao Tursku od rasula vrativši joj kontinuitet teritorije i što je pomogao da se na Balkanu ponovo počne širiti drugi anahronizam: habzburška vlast i preko nje imperijalistički germanski Drang nach Osten. Ta dva anahronizma morala su kad-tad ugroziti mir Evrope, kojim su se tako ponosili Bismark i Bikonsfild. Misao o austriskom prodiranju prema Solunu za protutežu ruskom zauzimanju Carigrada izrekao je jedan austriski diplomata već 1850, u jednom memorandumu, a proširio ju je jedan austriski ministar jednim govorom. Zbog toga što je doneo ova rešenja protivna duhu vremena i što je sprečio savremene srpske želje za nacionalnim oslobođenjem i ujedinjenjem Berlinski kongres je ostavio kvasac za buduće ratove, premda je za duže vreme doneo mir među evropskim velikim silama. U svom istovremenom delu Brunsvik je primetio da je berlinski ugovor „proizvod transakcije između straha Engleza od napretka Slovena i straha svih drugih od rata koji je pretio“.

Ali, nacionalno načelo je osnaženo tim što je priznata nezavisnost Srbije, Crne Gore i Rumunije. Srbiji je ostalo da se u dva pravca bori za pobedu nacionalnog načela protiv dve velike države. Taj položaj joj je odredio ulogu vođa u oslobodilačkoj akciji južnih Slovena i u rešavanju balkanskog dela istočnog pitanja i habzburškog pitanja po načelu narodnosti. Berlinski kongres uskratio joj je Bosnu i Hercegovinu, ali joj je spasao Makedoniju i Staru Srbiju i ostavio mogućnost Srbiji da postane jugoslovenski Piemont. Berlinski ugovor osigurao joj je ratne tekovine koje joj je oduzimao san-stefanski ugovor. Mala srpska lađa otkačila se silom prilika od teškog i nespretnog ruskog broda i snalazila se dosta vešto na uzburkanom moru evropske diplomatije.

Kako je Rusija morala povući pouke i dovesti u sklad svoju balkansku politiku s politikom zapadnih sila, tako je i Engleska s vremenom morala uvideti da joj je ovaj Bikosfildov „častan mir“, u duhu Palmerstonove i Kaningove politike, doneo mesto ruskog germansko prodiranje prema Istoku. Tako su te obe sile osetile potrebu da se udruže protiv nemačkog imperijalizma kako na Istoku tako i inače u svetu.