Evo pjesme od Vojnića grada

Izvor: Викизворник


Evo pjesme od Vojnića grada

Evo pjesme od Vojnića grada
Koji nam se oslobodi sada.
Do početka četrdeset druge
Tu pašuju fašističke slute.
Pod krvavom fašističkom vladom 5
Srpski narod zacrniše jadom.
Al’ i njima stižu crni dani;
Skupljaju se hrabri partizani
Pod komandom novog Obilića,
Prvoborca Ćane Opačića. 10
Ćanica je dobro promislio,
Šest odreda junak sastavio,
Bataljon mu dve stotine broji.
Teška mis’o po glavi se roji
Jer dušmana pet stotina ima, 15
Nije lako udariti njima;
Jer je Vojnić kamena utvrda,
Al’ ga srećom opasala brda.
Ta su brda sada naša nada,
Naša straža na njima je sada. 20
Konja jaše Opačiću Ćane
I sa njime Oreščan Bogdane.
Dva junaka na konjima lete,
Svoje hrabre obilaze čete.
Ti junaci, vesela im mati, 25
Spremaju se Vojnić napadati.
Kad su vaku odluku donijeli,
Junaci su zasjedom počeli,
Cio Vojnić opasali bijeli
I busije tvrde zauzeli. 30
Posjedoše drumove i brda,
Da se biju, odluka je tvrda.
„Crna Lokva“ uhvatila tvrdo
Sav Kolarić i Hajdina brdo;
„Jurga“ drži položaj Krivaju 35
Jer tu borci svaki klanac znaju;
Crkvište je Tomašević Jove,
Do njeg’ borci iz sela Radonje;
Sa Burića Kosa je Debela,
Sav je donji Vojnić zaposjela. 40
Kad su Vojnić tako opasali,
Tri nedjelje čvrsto ga držali.
Domobrani predati se neće,
Al’ ne znaju što će i kuda će.
Iz zidova na sve strane biju 45
Al’ napolje izaći ne smiju.
Kad se koji iz zida pojavi,
Partizan ga sa zemljom sastavi.
Sada drugu muku doživiše:
Bez ljekara Bože ostadoše; 50
Ranjenici u bolnici leže,
K partizan’ma doktor im pobježe.
Sad da pričam baš u ovoj drami,
Pročitajte, pa sudite sami:
Otkako se razgorjela buna 55
Po selima gordoga Korduna,
Tu j’ naroda skoro sto hiljada,
Svakog dana na stotine strada,
A doktora ni jednoga nije
Da pomogne i rane previje. 60
Doktor Mićo u Petrovoj gori
On jedini ranjenike dvori.
I drug Brado iz španjolskog rata
Slastičar je, braćo, od zanata.
Ta dva druga bjehu naša dika, 65
Mila majka svakog ranjenika.
Ali, braćo, ne stigoše svuda,
Tu ne mogu praviti se čuda.
U Radonji bolesnika dosta
Što j’ dobjeglo iz Vrginamosta. 70
Promrzle im i noge i ruke,
Ko ne vidje, ne zna što su muke
Srmznuti im prsti otpadaju,
Plač i jauk po čitavom kraju.
Ljekari su sve seljačka bića, 75
A lijekovi Vase Pelagića.
Kompartija u gradove piše,
Moli, zove ljekara što više.
Al’ se, braćo, niko ne odziva,
Savjest spava, a nevolja živa. 80
Tad poruka ide ka Vojniću
Doktor Boži Milutinoviću.
Pismo nosi Trbojević Seka
Do doktora brata i čovjeka
Koji nam je i od pre pomaga’ 85
Kol’ko mu je dopuštala snaga.
A u pismu ovako mu piše:
„Čuj, doktore, ti ne čekaj više,
Nego dođi, muka je velika,
Ovdje čeka dosta bolesnika.“ 90
Kad je doktor pismo proučio,
Na narod se teško sažalio,
Njegovo se srce rasplakalo,
A to, braćo, ne bijaše malo.
Dječicu i ženu ostavio 95
Da bi našu muku ublažio.
Tajnim putem provodi ga Seka,
Jadni narod jedva ga dočeka.
Civilnu je bolnicu stvorio
I za svaki život se borio, 100
Danju, noću previjao rane,
On je teške provodio dane;
Tako spasi mnogo bolesnika,
Posta njima i ponos i dika.
Poslušajte što se desi sada, 105
Kada doktor izađe iz grada:
Kod dušmana panika zavlada.
Nečemu se bojnik dosjetio,
Na nešto se novo odlučio:
Ranjenike svoje pokupio, 110
U Karlovac bolnicu ih šalje,
Nije lako, al’ ne može dalje.
To bijaše ponajveće čudo
U to vrijeme krvavo i ludo
Kad ustaše po Kordunu klaše, 115
Ranjenike naše ubijaše.
Glas dopade Tomašević Jovi
Da povorka čudna drumom plovi;
Na zastavi crven krst se vije,
Kog Pavelić priznavao nije. 120
Pod barjakom ječe ranjenici,
Domobrani, Antini vojnici.
Al’ je Jovo viteško koljeno,
Kroz straže ih svoje provodio,
Još im junak propusnicu dao 125
Da im ne bi neko na put stao.
Jovica je učinio pravo,
Partizansko ime osvjetlao.
Neka čuje ustaša prokleti
Da s’ partizan ranjenom ne sveti. 130
A sad, braćo, ostavmo kolonu,
Vratimo se opet garnizonu
Kog nevolje neće da se mane:
Domobran’ma ponestalo hrane.
Avion im hranu donesao 135
I pakete po snijegu bacao.
Samo, braćo, što podalje pane,
To zapane naše partizane.
Partizani zovu domobrane
Da jalove borbe se okane, 140
Al’ su tvrdi, neće se predati,
Nego misle kako će bježati.
Čuju topa što s Bovića tuče,
Hoće banda da nam se izvuče;
Dvanaestog januara biše, 145
Ne mogoše izdržati više;
Jutrom rano u četiri sata
Na Vojniću otvoriše vrata,
Digoše se Hitlerove sluge
Da s’ domognu željezničke pruge: 150
Misle tamo partizana nema
Nego Moškov slavoluk im sprema.
Sada oni na juriš pođoše,
Partizanski obruč prolomiše;
Partizani s puta se skloniše, 155
Na Crkvište bandu propustiše.
Tu je bio Tomašević Jovo
Kog ne plaši puška ni olovo.
S njim je svega dvadeset junaka,
A u bande pet stotin’ vojnika. 160
Grmi, sijeva, daleko se čuje
I Petrova gora odjekuje.
Viče bojnik: „Napred! jer za noći
Mi moramo u Utinju doći!“
Drug Ćanica više pruge bio, 165
Tu je szoga štaba udario;
Dva kurira to je sve od štaba
Jer kod njega ne sjedi se džaba.
Kad glas stiže, dovati se krila
Konja bijela, brži nego vila, 170
Diže svoje sokolove ljute:
„Brže, braćo, presjecajte pute!“
Bjelac nosi, Ćane rukom maše,
Po selima diže roguljaše.
Kokirevo, Bukovica selo 175
Potrčaše na Utinja Vrelo.
Po Utinji i okolnoj strani
Već su ljude digli partizani.
Peko nosi koplje il’ sjekiru,
Il’ rogulje, il’ tešku ćuskiju, 180
Slobode se zaželjeli jako
Pa oružje grabi svakojako;
Svak je tako u borbu pošao
Ne bi li se puške dokopao,
Jer dok traje fašističkog vraga 185
Tu od puške nema većeg blaga.
Posjedoše klance i vrleti
Da pomognu partizanske čete.
Sto dvadeset partizana bilo,
Busiju je dobru uhvatilo. 190
Domobrani na nišan stigoše,
Partizani vatru otvoriše.
Čet’ri sata boj se bije ljuti,
Već su svuda presječeni puti.
Iz sveg glasa povikao Ćane, 195
Na predaju zove domobrane,
Al’ gadovi predati se neće,
Nego puca i napred se kreće;
Već su mnogi mrtvi i ranjeni,
Snijeg se svuda od krvi crveni. 200
Naše čete na juriš krenuše,
Domobrani tad se prepadoše.
Tu izlaza više ne bijaše:
Partizan’ma svi se predadoše,
Pet stotina vojske se predade, 205
Sve oružje u ruke nam dade.
Sad da vidiš sreće i veselja
Kad se naša ispunila želja,
Kad Ćanica poziva civile
Pa im dade nove karabine. 210
Ostavljaju koplja i rogulje,
Prava vojeka stvara se od rulje.
Od radosti, braćo, i miline
Novi borci ljube karabine;
Svaki ide čete komandiru 215
I prihvata vojnu disciplinu.
Domobrane ondje postrojiše,
U Vojnić ih sviju povratiše.
Ranjenika četrdeset bješe,
Partizani rane im previše, 220
Previše ih pa ih nahraniše
I u tople sobe ih smjestiše.
Kratko vrijeme u Vojniću bili,
Domobrane tu su postrojili,
Odvojili ustaše, žandare, 225
Okorjele te krvnike stare,
Jer posebno njima sud će biti,
A sve druge kući će pustiti.
Tu su, druže, naši komandanti
Koji će im govor održati. 230
Govorili Ćane i Manola,
Postrojena kolona slušala.
Našu borbu objasniše svima,
Đe je mjesto svim rodoljubima.
Zarobljene zovu domobrane 235
Da se jave sad u partizane.
Domobrani samo na to ćute,
Teške misli po glavi se mute.
Tad domobran jedan vako kaže:
„Vi ne znate za nevolje naše: 240
Ko vam priđe saznaće ustaše,
Šta će biti od dječice naše?
Ustaše će u logor ih slati,
Odakle se malo živih vrati.“
Kad to, braćo, čuli partizani, 245
Ustaše su na smrt osudili,
Domobrane kućama pustili
Neka svuda upoznaju ljude
Da pravedno partizani sude.
A sad čujte, moja braćo draga, 250
Đe je naša partizanska snaga,
Đe j’ pravilo partizanske časti:
Ranjenoga protivnika spas’ti.
Snijeg svuda i velika zima,
Ranjenika četrdeset ima. 255
Partizani pravi ljudi bili,
Saoncia dosta nabavili,
U Karlovac sve ih otpremaju
Nek se liječe i pravo kazuju,
Neka slave našu Kompartiju 260
Koja zove da se sjedinimo
I tuđina iz zemlje gonimo,
U ljubavi k’o braća živimo.
Sad da vidiš, pobratime mili,
Kad smo ovu bitku zadobili 265
I oružja mnogo osvojili,
Stvaraju se novi bataljoni,
Po Kordunu kreću u koloni.
Žarko sunce Kordun obasjalo,
Poslje plača sve je zapjevalo; 270
Pjeva selo i Petrova gora,
Pa i kamen zapjevati mora;
Sada pjeva i soko na grani,
Ništa više nije kao lani
Kada smo se goloruki krili, 275
Suze lili, grobove brojili,
Krv je tekla, mi nemoćni bili.
Sad mitraljez bije s naše strane,
Partizani dušmane tamane.
Iz krvnika sada krvca teče 280
I njegova majka sad leleče.
Sad fašista znade što je jao,
Žanje dušman što je posijao.
Narod kliče: „Mira biti neće
Dok fašista našom zemljom kreće! 285

Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg



Reference[uredi]

Izvor[uredi]

  • Narodne pjesme Korduna, sakupio i uredio Stanko Opačić-Ćanica, Zagreb: Prosvjeta, 1971, str. 322-330.