Djevojka je boru govorila:
— Rasti bolje, moj zeleni bore!
Ne rasti mi granom u širinu,
već mi rasti vrhom u visinu,
da se popnem tebi na visine, 5
da ja gledam moru na širine,
vozi li se po moru đemija?
Sjedi li mi dragi na šiljtetu?
Igra li mu vidra na koljenu?
Pjeva li mu bulbul na perčinu? 10
Uzdiše li, pominje li dragu?
Ali, boj se, i ne haje za me!
Nešto joj se iz gorice javi:
— Grješno zboriš, lijepa djevojko!
I sinoć te dragi spominjaše 15
s jaranima rujno pijuć’ vino:
— Zdravo si mi, moja mila majko!
Ni u zdravlje moje, ni u tvoje,
već u moje lijepe djevojke!
Sait Orahovac: Sevdalinke, balade i romanse Bosne i Hercegovine. Sarajevo: "Svjetlost", 1968. (Biblioteka Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine), str. 714.
