Djevojka postala muško
Bio otac pa imo tri šćeri. Jedan put najstarija rekne ocu: „Babo, pokroj mi muško odijelo i kupi mi oružje pa da idem u svijet!“ Otac je svakojako odvraćo: „ti ženska glava, kud ćeš, kako ćeš, bolje je kod kuće“ — al djevojka neće ni da čuje, već opet svoje pa svoje. Najposlije joj otac pokroji muško odijelo, kupi joj oružje, ona se spremi i pođe u svijet. No otac odma se obuče u međeđu kožu, pa prijekijem putem iziđe na ćupriju, kud djevojka moraše proći. Kad djevojka stupi na ćupriju, a otac put nje, konj se prepane, pa trgne natrag, a djevojka još gore, vrati konja, pa bježi kući. Otac opet prijekim putem, dođe prije nje kući, skine kožu, pa se i nevješt čini. Kad evo ti djevojke, đe se vratila, otac se začudi pa je pita što se vratila. Ona mu kaže. kako se prepala od međeda, i nije jo više želja da ide u svijet. Otac joj rekne: „ja sam ti govorio za žensku glavu nije svijet.i Malo za tim rekne srednja šći ocu: „babo daj ti meni muško odijelo, konja i oružje, ja ću da idem u svijet!“ — Ma ti ženska glava, ti luđa, eto ova starija sestra tvoja, pa nije smjela . .. a kamo li ćeš ti? — i okreni, obrni, ona i ne sluša, već jednako svoje na svoje. Na pošljetku joj otac da muško odijelo, konja i oružje, te i ona pođe, no prođe kao i njena starija seetra. Malo za tim, najmlađa šći reče ocu : „babo daj ti meni muško odijelo konja i oružje, oću ja da idem u svijet.“ Otac je svakako odvraćo, no ništa ne pomaže, ona jednako svoje te svoje. Na pošljetku i njoj otac da odijelo, konja i oružje; ona se obuče, pa pođe. Otac opet obuče međeđu kožu, pa prijekim putem na ćupriju. Kad djevojka naiđe, a otac poleti put nje. Konj se poplaši, a djevojka obode konja, pa jurne naprijed, izvadi dugi nož pa uprav međedu. Otac opet potrči put konja, a djevojka zamahne nožem, te ga sjuri međedu u prsa. Otac drekiu pa pane. Djevojka opazi čovječiji glas, siđe s konja, kad tamo, a ono njen otac mrtav. Tu ga ona zakopa, pa pođe dalje. Idem, veli, neću se niđe zastaviti, dok se odašta ne prepanem. Idući tako uvati je mrak, te stigne u jedai han na konak. U onog handžije bio sin, koji služeći konakčiju, opazi da ima sise kao žensko, pa će reći ocu: „ama babo, onaj, što je kod nas na konaku, nije muško, već je žensko.“ „Kako žensko, vidiš da je nakav trgovac!“— odgovori mu otac — „ali evo probaćemo.“ „Ma nije babo, ja sam opazio, ima sise kao i žensko,“ — „Boš je to sine“ — reče otac — „ali evo probaćemo. U nas ima velika bašta, puna svakaka cvijeća, uvedi ga unutra, pa ako bude muško, sve će cvijeće pogaziti, ako li bude žensko uskinuće makar jedan cvijetak.“ Sin učini tako, no djevojka kad uniđe u bašču, u čizmama onako, trapa, trapa, svu je pregazi. ni jednog jeditog cvijetka ne ustrgne. „Eto vidiš da je muško“ reče otac sinu — no ovaj opet ne vjeruje. „A mi ćemo ga ustaviti još jednu noć nek noći, pa sjutra odvedi ga u našu tavnicu, u njoj imaju tri sužnja, pa ako je muško, unići će unutra, pa ih razgledati, ako li je žensko, odma će s vrata pobjeći. Sin tako učini, zastavi djevojku još jednu noć, a kad sjutra, on je odvede tavnici. Otvorivši vrata, djevojka pogledi unutra, kad tri zmijurine po tavnici se premeću. Djevojka ne samo da se nije prepala, nego siđe u tavnicu, uzme najveću zmiju, smota je u klupko pa pod kapu, uzjaše konja, pa pođe dalje. Idući kroz jednu planinu, zaluta, pa sjedne na jednu stijenu i stane plakati. U tom progovori ona zmija ispod kape: „Djevojko, ne boj se! ti ženska glava, ja ženska glava, pa smo zalutale; ustani, pa hajde ovijem i ovijem putem, pa ćeš doći mome ocu, moj je otac zmijinski car. Kad dođemo k njemu on će ti svašta za me davati, a ti nemoj ništa drugo uzeti, već konja od šest nogu. Djevojka se obraduje, pa skoči i idući tako, dođe do zmijskog cara. Zmija pisne, a car izleti napolje, pa upita djevojku: otkle joj njegova šći? Zmija pripovjedi kako je bila u tavnici, pa je djevojka izbavila. Tada reče zmijski car: „išti, šta ćeš da ti dam, što si mi šćer izbavio!“ Djevojka reče: „ako ćeš mi što dati, daj mi konja od šes nogu, drugo ništa neću.“ Car joj davo svašta drugo, samo to ne ali pa pošljetku popusti, te joj da konja od šes nogu.
Djevojka ostavi svog konja, uzjaše na ovoga, pa pođe dalje. Idući putem zapne joj nešto za glavu, ona pogleda gore, kad čovjek obješen; brže trgne nož i prekine konopac, a čovjek padne dole, kad, —još živ. Sad on kaže djevojci, da je pokro manastir, pa su ga za to i objesili — i kaže joj sve, đe je šta ostavio, da ide veli, pa se more obogatiti. Djevojka se krene dalje, kad siđe s one planine, a ono dole krasan manastir. Upitaju je kaluđeri, kojimje putem došla, a ona kaže; — onda je zapitaju, da li je viđela u putu kakva obješena. Djevojka reče, da nije, pa zapita: „šta je počinio, te ste ga objesili?“ a oni kažu kako je pokro manastir. Djevojka reče kaluđerima: „šta bi vi dali onome, ko bi vam sve pokradeno iznašo?“ A oni rekoše: „na pola.“ Tada im djevojka sve nađe što je bilo pokradeno, no nešćede ništa uzeti, do jedan stari petrahilj. Odatle se krene dalje. Kad pred veče, dođe u jedan grad, a ono ljudi na kolima i tovarima prtljaju iz njega. Kad viđeše ljudi, đe nepoznat čovjek ide u grad, rekoše: „Kuda ćeš tamo, kad evo vidiš, đe mi prtljamo iz grada, niko ne smije u njemu noćiti, jer ko zanoći, živ ne osviće. Noću veli, dolaze u ovaj grad anatemnjaci, pa svakoga, koga zateku, ubiju.“ — Djevejka reče: „ja sam i pošao, da se prepanet oda šta,“ pa okrenu upravu u grad.
Kad dođe u grad, uđe u jednu kuću da prenoći, a to je bio baš carski dvor. Kad oke po noći, stane tutanj kola i konja — dolaze đavoli. Car đavolski uvijek je odsjedao u carski dvor. Stane tutanj po dvoru, a djevojka ustane, nije mogla više spavati, a petrahilj namjesti kod sebe. Na jedan put se otvore vrata, đavo ugleda djevojku, pa ode, te javi caru.
Car rekne, da je uvati. Đavo pođe, no kad poleti djevojci, a ona mahne petrahiljom, te đavola nestane. On ode, pa kaže caru, kako ne more ništa onome, što je u sobi. Car pošlje trojicu, no i oni prođu, kao i prvi.
Sad se uputi sam car i tma s njim pa polete put djevojke, no ona mahne petrahiljem, te se nekako petrahilj namakne caru na vrat, i djevojka ga uvati. Car zapomaže, da ga pusti, no djevojka reče: „neću te pustiti, dok mi za sahat ne napraviš sedamdeset i sedam ćuprija“ — „E, pusti me, da viknem!“ Djevojka malo popusti petrahilj, a on vikne: „Pravite sedamdeset i sedam ćuprija, ako ne načinite, sviju ću vas povješati.“ Sad se započe klepet, čekići tuku, ništa se ne zna, dok za sahat, a ono sve gotovo. Tada car zaviče da ga pusti. Djevojka mu reče: „neću te pustiti, dok mi ne napraviš sedamdeset i sedam mlinova za sahat.“ Đavolski car zaviče na svoje: Pravte sedamdeset i sedam mlinova, ako ne načinite, objesiću vas o toj i o toj ćupriji.“ Stane klepet, huka, buka, lupa, i za sahat sve bude gotovo. Stane car moliti da ga pusti, a djevojka mu reče: „neću će pustiti, dok se svi ne iselite sedamdeset i sedam konaka daleko od ovog grada i dok mi se ne obećaš, da se u nj nećete nikad više vrnuti.“ Car zaviče na svoje: „Selte se sedamdeset i sedam konaka daleko od ovog grada, ako se za sahat ne iselite, objesiću vas o toj i o toj ćupriji.“
Opet stade tutanj kola i konja, lupa vika, dok umuknu. Tada zamoli đavolski car, da ga već pusti. Djevojka ga pusti, mahne petrahiljem, vičući: „nalet te bilo sedamdeset i sedam konaka od ovoga grada.“
Sjutra dan, stanu opet ljudi u grad prtljati, kad dođu stanu se čuditi ćuprijama i mlinovima. Car onoga grada i carstva, dođe u svoj dvor.
Kad evo jednog sluge, kaže caru da jednoj odaji neko ima. Car zapovjedi da ga zovnu k njemu. Djevojka dođe i kaže caru sve, šta se dogodilo. Car se obraduje pa reče djevojci: „Ti bezbeli nećeš nikud više odavle, nego ću ti ja dati svoju šćer, pa se oženi i živi kod mene.“ Djevojka kaže, da ne more nikako ostati, jer je veli pošla da se đe prepane, pa đe se prepane onđe će ostati.
Car, kad to čuje i vidi da ne more stranca nikako zaustaviti, a on namisli da ga prepane. Naredi svome aščiji da zgotovi ručak, pa pod jednim sahanom da bude živa čavka poklopljena, i kad dođe red na nju, da aščija namigne na cara, da zna. Aščija zgotovi ručak, kako mu je car zapovjedio. Kad stanu ručati pa dođe do onog sahana, đe je bila čavka, aščija namigne na cara. Car rekne djevojci, da počinje dalje, njemu se veli ono jelo što jeđahu plaho dopada, pa hoće još malo da pojede. Djevojka otvori sahan a ono skoči čavka, pa njoj za oči kljuc kljuc, a djevojka vrisne i skoči. Na to se car nasmije i reče: „to sam ja i šćeo, jesi li se sad prepo?“ „Jesam“ — reče djevojka. — E, sad moraš ovde ostati.
Car odma učini svadbu uda svoju šćer za djevojku. Kad je bilo u đerdeku, a đevojka zabode nož, pa rekne carevoj šćeri: „ako mi priđeš odma ću te nožem ubiti.“ Djevojka se tuži materi, a mati caru. Car se zabrine, ne zna šta će, žao mu mladoženju pogubiti. Vijećao je o tom sa svojim velikim vezirima, a ovi mu kažu, kako ima daleko neđe, jezero, u tom jezeru zmija i u zubima njenim kutija, pošlji mladoženju, neka donese onu kutiju, ko god je tamo otišo nije se natrag vratio.
Car odma zovne mladoženju, i kaže mu što je i kako je, da mu onu kutiju mora donijeti. Mladoženja se sneveseli, dođe svome konju od šest nogu, pa ga stane opremati. Konj mu progovori: hajde, ići ćemo, pa kad dođemo tamo, ja ću zaroniti u jezero, pa, ako bude zmija zaspala, oteću joj kutiju iz zuba, a ti brže k meni, te ćemo pobjeći, ako li bude budna oboje ćemo poginuti.“ Mladoženja se odatle krene i dođe do jezera, sjaše s konja. a konj zapliva u jezero i srećom zastane aždahu, đe spava, otme joj kutiju iz zuba, pa bjež natrag. Mladoženja čim ga ugleda prileti, uzjaše pa niz polje. Aždaha se probudi, pa za njima, trči, trči, ne mogne ih nikako stići. Onda aždaha prokune djevojku; da bog da, ako bilo muško postalo žensko, a ako bilo žensko nostalo muško. Od djevojke tada postade muško, dođe caru, donese mu kutiju i srećno poživi sa carevom šćeri.
N. T. K Sarajlija.
Izvor[uredi]
Bosanska vila, godina I, broj 1, Sarajevo, 16. decembar 1885, str. 9-11