Prođoh kroz goru, ne znam kroz koju;
Sretoh đevojku, ne znam ni koju;
Stah joj na nogu, ne znam na koju;
Reče đevojka: „Nuto đidije,
„Nuto đidije, što ne miruje! 5
„Valja mu dati muke velike;
„Muke velike, jarnje pečeno,
„Jagnje pečeno, noža ne dati,
„Neka đidija zubim' poteže,
„Neka se muči, dok se nauči. 10
„Valja mu dati još više muke,
„Još više muke, vina barjelo,
„Vina barjelo, čaše ne dati,
„Neka đidija barjelom pije,
„Neka se muči, dok se nauči. 15
„Valja mu dati muke najviše,
„Muke najviše, mladu đevojku,
„Mladu đevojku, jorgan ne dati,
„Neka je đidija sobom pokriva.“
Srpske narodne pjesme, skupio ih i na svjet izdao Vuk Stefanović Karadžić, knjiga peta, u kojoj su različne ženske pjesme, državno izdanje, Biograd, Štamparija Kraljevine Srbije, 1896, str. 438.
