Dum Keko
| Dum Keko Pisac: Ivo Ćipiko |
Dum Keko
Usrijed najžešćega julskoga krijesa povratio se u selo, sa svoga pošljednjega »pelegrinaja«. Tim imenom krstijaše svoja podulja izbivanja iz sela po tuđim mjestima.
— Faljen Isus! — glasno nazva susjedi Mari, da ga i drugi po dvoru čuju.
Ona mu se lagano pokloni, podsmjehnu se i odvrati razvučeno :
— Dobro nam došli!
— A ča je od nje? — upita, na oko smutivši se, i krenu glavom prama svojoj kući.
— Ča je: nevolja i starost, kud ćeš gore! ? On umuče i, žmirkajući, približi se susjedi.
— Pripravi čagod za večeru, — šapnu joj. — Na!
Te osvrćući se uokolo, da ga ko ne gleda, pruži joj nešto novaca.
Pa uljeze u kuću, sleže se, i s leđa rasprti breme. Iz dobro uvezane vreće izvuče drvenu crkvicu, postavi je na nje prijestolje; otvori vratašca, a između sijaset ponamještenih svjećica pokaza se ikona Blažene Gospe. Još nešto pomještavaše, dok se iz krajnjega dijela kuće ču nečiji glas onako po prilici, kao pijevac, kada će da zakukuriče pa ga djeca preplaše i ometu.
Dum Keko se namršti i pogleda pravce onamo. Pa popođe i zastade nasrijed kuće, a kratkovidnim razrokim očima, debelih vjeđa i zakržljavih trepavica, neprestano žmiri.
Najpoolije skide sa prsiju veliki srebrni krst i svuče gornju popovsku haljinu.
— Uh! vruće! — gunđa kroz zube, i primiče se ka ženinoj postelji.
Suha blijeda prilika nategom se stade nadizati, a lijeva ruka joj visi mrtvo niz postelju, upiljila u nj svoje velike mlake oči, u kojima još jedva tinja iskipjeli život.
— Ča? . . . udija očima pitaš? — govori joj i nagnu se nada nju, da je bolje razgleda.
Žena sabire u se ono malo snage i očito se napreže, da progovori.
— Nima nikoga ... — raskidano, tankim glasom i mukom izreče.
— Pa ča ću ti ja? . . . Valja da grem za kruhom, — zamljeska on ljutito debelim usnicama, i odmače se od kreveta.
Iskipjela bolesnica panu nauznačice, upilji se u nj i prati ga po kući svojim velikim mlakim očima.
— Uh! vruće! — jednako se po kući čuje njegov opori glas, i jednako briše znoj sa debelih obraza; mjesti se po kući i zaviruje napolje kroz na po otvorena vrata.
A popodnevno sunce upeklo, uprlo u kuću, i dugi trakovi natiskuju se kroz pukotine, i pružaju po tlehu; izvanka se čuje razgovor, a spolja, iz daljega, jednogrla, sumorna pjesma . . .
Ispred kuće, po dvorištu, neko hoda.
Dum Keko časom osluškuje, uozbilji se, požuri, kleče pred crkvicu i pobožno poče moliti : »Zdravo Marija«.
Uđe susjeda Mare.
— Za večeru kupila sam bakalarić, — reče s vrata.
On se obrnu, nakrivi glavu, i jednako mumajući molitvu, kretom ruke daje joj znak da ga ne buni.
— Đavle! Ko ti ča viruje! — ljuti se susjeda već zamaglenih očiju, pa pođe prama postelji bolesnice. — Bidna! — reče kao za se.
Dohvati iz dubine u zidu čašu, ispunjenu s dva prsta mlijeka i prinese je k ustima bolesnice.
Ona miruje, tek vidljivo zamjeće očima i jednako opet nepomično gleda.
Susjeda odmahnu joj s lica dvije muhe. Zazujaše živo, dok se, domalo, nanovo navratiše i zukom oblijeću joj oko oznojene glave.
Dođe i Dum Keko.
— Ča ti se čini? — prenavljajući se upita..
— Ne vidiš, da je zamrla?
— Ni, čini ti se . . . A je ti dava čagod poteštat?
— Na, — obrnu se susjeda, — daće za tvoj lipi obraz!
Dum Keko prevrnu razrokim očima, i ružno zamleska debelim usnicama, no ne reče ni riječi. Najposlije susjedi dodijalo se gledati u bolesnicu, te iziđe.
Dum Keko časom postoja, onako besposlen; zatim se smisli, dohvati mali sto i prenese ga pred kućna vrata; čvrsto ga postavi na mjesto, u murvin osjen, pa se povrati u kuću, da donese hartiju i sve potrebno za pisanje. Pomakavši k sebi sto, sjede na kućni prag i poče pisati.
On uvijek ima da po štogod radi. Po najviše sastavlja molbenice na razne oblasti, katkada u svome poslu, a katkada i za seljake: i zasve ne može se živiti!
Čega se svega nije on prihvaćao da se pomogne i obezbijedi u starosti. U mladosti, još dok su učione bile pod općinskom upravom, od krojača postao je iznebuha učiteljem. Potle, kada se škole preurediše po nekoj novoj zapletenoj osnovi, otpustiše ga. A kroz to vrijeme bijaše se i oženio, narodilo se djece, potrebe sve veće i nije bilo druge, valjalo se prihvatiti staroga krojačkoga zanata da se nekako prežive. No zarada bjaše tako rđava, da je on nekoliko puta, da se samo dobro nasiti, za čim je toliko žudio, preprodao drugome robu, što mu je seljaci na krojenje donašahu.
Jedne nedjelje neki težak upoznao je na svome sumještaninu jaketu od iste robe, što je on bijaše predao Dum-Keku. Njega je varao, i izvinjavao se svakojako, a sada eto je na drugome.
— Boga mi, ova ti je jaketa od moje robe. Je, ka da je vidim, — reče on pred crkvom onome sumještaninu.
— Ne znam, brate, kupio sam je, učinjenu, od Dum-Keka, — odvrati onaj.
Ljudi se uokolo najprije čudili, a u zadnju počeli se smijati.
Te nedjelje Dum-Keko nije izišao iz kuće, tek kad je zamračilo, kao po sirovoj koži, došulja se do u najbliži dućan, kupi kruha i bočicu ulja, i odmah odmagli u mrak, vukući se uza same kuće.
Takovih sticaja bilo je i suviše, i dogodi se, te onaj prevareni i još jedan mu drug dočekaše ga, pritisnuše i izbiše, da se je nadaleko selom čulo zapomaganje.
I ljudi se otuđiše od njega — i sve su mu manje nosili robu, pa zarada bijaše sve to slabija, valjalo se je čega drugoga latiti, što će biti zafalnije i berićetnije.
Pokuša i udesi kako je valjalo da bude.
Redom šest dana zatvori se u kuću, i tih dana življaše o kruhu i vodi. Ni s kim nije razgovarao, pa se i od žene za to vrijeme odvojio bio. Skrušeno, oborenih očiju gledaše preda se, a spavaše na tvrdom tlehu.
Žena mu, živa paćenica, htjela je u nekoliko navrata zametnuti s njime razgovor, da izbije iz njega ako će i ciglu riječ. Zalud, on se na nju već ne izdire, ne tuče je, samo gleda u zemlju, moli i neprestance se krsti.
Najposlije izdrža šestodnevno iskušenje i sedmoga dana u nedjelju, pred veliku misu, obuče dugu popovoku haljinu, stavi na prsi veliki srebrni krst i iziđe iz kuće.
Čeljad, zapanjena, ogledala se za njim. On poguren, mirno gleda preda se i veli: »Faljen Isus !« i djetetu koje u putu sretne, i odmiče uzbrdicom.
Na mjesnim vratima, pre nego što će unići okrete se prema sakupljenome svijetu, umilno pogleda i prekrsti ga krstom.
Preko velike mise pokornički pred cijelim se narodom pričestio, te još dugo zaostade u crkvi ližući i ljubeći otare. Tek oko sata popodne ubrza u kuću ispred nešto dječurlije, koja ga je radoznalo iščekivala da se čuda nagleda.
. . . Od toga dana selom se pronio glas, da se je Dum-Keku prikazala Blažena Gospa, i zbilja, započe tada njegov hadžiluk u mjestu i po tuđemu svijetu.
Iz početka, za dulje vremena, posao se bijaše dobro uputio. No ljudi — kao ljudi, himbeni i zavidni tuđoj sreći, počeše sumnjati u njegovu pobožnost a i vlasti se dosjetiše da vrše svoju dužnoot.
S njihove strane zarediše progonstva; morao je po mjestima, od straha ispred žandara, nositi svoju crkvicu sakrivenu u vreći; pa i tomu se dosjetiše, zatvoriše ga nekoliko puta; no on se ne da i, ako ga iz zatvora otpuste, na novo nastavlja sveta obilaženja.
I jednako se tuži i piše molbenice na duhovne i svjetovne vlasti, i u svakoj pri kraju pita : »Je li moguće, da je zabranjeno ispunjavati zavite i slušati svete zapovidi Blažene Gospe?«
Uprav sada sastavlja molbu na biskupski ordinarijat, da mu dozvole sveti »pelegrinaj«. Molbu oblaže raznim dokumentima, a prilaže i pošljednju lječničku svjedodžbu, potpisanu od dva vještaka, u kojoj se svjedoči, da je tako zvani Dum-Keko religijozni manijak. Piše je pomnjivo, a bila bi ispisana čistije i razgovjetnije, da ga muhe ne ometaju, oštro zuje, oblijeću oko njega, i dolijeću na samu hartiju. Pa onda silni ga je znoj oblio; za sve što ga kretom glave stresa, jednako po koja kapljica padne na hartiju, razlije se po njoj i isprlja je.
Silne razloge navađa, da potkrijepi svoju molbu, a navlaš ističe mlitavost puka u vjeri i veli : »Ko će mi zabraniti ovo Božje poslanstvo, kojim me je udostojila blažena Gospa!«
Kad je dovršio, uvidi, da je molba nepristojna, i naumi, da je na čisto prepiše.
Međutim časom se podiže i opruži: dodijalo mu dugo sidjeti. Pa popođe po dvorištu i zaviri kroz vrata susjedine kuće.
— Jesi li metla bakalar močit? — upita besvjesno, još zamišljen o razlozima u molbi.
— Sada ću ga natuć — odgovori iznutra susjeda.
On opet priđe k stolu i sjede na prag, bolje zavrne rukave od košulje i poče prepisivati.
No još omamljuje sparina, još muhe oblijeću, a na putu i po dvoru kupe se djeca: smiju se, grde i larmaju!
Sve ga to uznemiruje, a odbljesak sunca draži mu oči, i zasljepljuje vid. Povije nad oči obod na klobuku, gunđa nešto kroz zube i — piše dalje.
A sunce zapada, sjajni ždraci blijede — i vrućina popušta . . .
Po putu se zaustavljaju žene i razgovaraju, a susjeda na kućnome pragu natukuje bakalar.
Dum Keko podiže glavu.
— Uh! nikada svršiti!
I nanovo se naže nad hartiju, kao da po njoj nešto traži, i brže piše.
Brzo je gotov, jer već na glas čita zaključnu stavku, dok odnekle na hartiju pade oveći piljak i odkotrlja se sa stola na zemlju. Pričini se, kao da ne haje, pa i ne diže glavu.
No piljci jedan za drugim učestaše, sasu ih se nekoliko po stolu, a jedan udari u bočicu, i prevali je.
On se trže, ljutito promrmlja: — Prokleti bili! — i potrča s hartijom u ruci ka strani, otkuda su piljci bacani.
Iza ćoška kuće izađe preda nj općinski lječnik. On, bjesan i kratkovidan, ne ustavlja se, već nalijeće na nj . . .
Polako, domine Keko ! — nasmija se doktor Ivo.
Dum Keko usprenu i časom blenu u nj.
— Ništa kad ste vi! — reče i smiri se.
— Nova molba, a? — pita doktor i dohvati za hartiju.
Lječnik čita i podsmjehuje se, a Dum Keko zapr'o u nj očima, i prati ga pomnjivo.
— Pustinjak!? — ozbiljno će dr. Ivo, i povrati mu molbu.
— Pa to i jesam! . . . Vidite dokumente . . .
— Znam, pusti ! — branio se lječnik, i, dalje ne obzirući se na nj, uniđe pravo u kuću. Pođe ravno bolesnici.
Ona je jednako ležala nauznačice nepomično, i gledala svojim velikim mlakim očima u sve, što joj je u jednom pravcu bilo na dogled.
Lječnik prihvati njenu iskipjelu ruku i, u isti čas, obrnu se k Dum-Keku.
— Posve si je zapustio!—reče mu prijekorno.
— Ča govorite? — čudio se on.
Doktor je bio na čisto da joj nema spasa, i mišljaše, da bi bolje bilo da jednom dovrši, da se jadnica dulje ne pati.
U kući se osjećao mrtvi mir. Sunce se smirilo.
Doktor naredi da se otvori prozor i vrata; snop blijede svjetlosti razli se po kući sve do bolesničke postelje.
I sve troje stoje onako bez riječi i gledi u boleonicu. A k njoj se lagano primiče smrt, i ona kao da to razumije, već se za njih ne brine, mirna je i ko da jedva iščekuje taj blaženi čas.
Pa i oni onđe sakupljeni, isto tako osjećaju. Lječnik je već davno prekrstio, znao je da joj ne može pomoći; susjedi je već dosadilo neprestano nastojanje; a on — on je želio, da bude slobodan,, svoj, a ostavi ovu neblagodarnu zemlju . . .
I eto se primiče blažena smrt! A on pogleda na lječnika i u bolesnicu, pa iz njihovih lica čisto nagađa radosnu vijest.
Pa ni strah ga već ne mori; ona ne može da progovori, a nije ga briga, što svijet kaže da joj je on smrt zadao, kineći je na svaki način. . .
— Pomolićemo se za nju, — reče tiho.
Otvori vratašca na svojoj crkvici, zažge sve svvjećice, objesi o strane dvije niske zlata i srebra, sami krstići, prsteni, igle, puceta i minđuše; zazvoni i zvončić, što u crkvici visi — i poče na glas moliti.
Crkvica se sjaji od zapaljenih svijeća, zlato i srebro živo se odbljeskuje, a mrko lice Blažene Gospe tužno gledi . . .
Lječnik i susjeda Mare, kao sugestirani mišlju, prate molitve i stoje mirno iza njega. No doktor Ivo ne izdrža dugo, dosjeti se, poče se podsmjehivati, a za njim se povede i susjeda Mare, zasve što ona na glas, jednako moli.
— Ovu zadnju »Ave Maria« izrecimo skrušeno i svim srcem! — zaključi molitve i ozbiljno pogleda na njih dvoje.
I onda otpoče pripovjedati o svome svetome poslanstvu, i bio bi dugo govorio, da ga lječnik ne prekide:
— A čije je ono zlato?
— Blažene Gospe, — odgovori on pognuvši umilno glavu. . . — To su dale pobožne duše za život. . . A vidite ova dva talira (i izvadi ih iz škrabice), poslaću ih sutra Gospi od Pompeja za dvi mise, tako mi je naređeno !
On je sve to govorio ozbiljno i nije ga bunilo, što je znao da lječnik sumnja u njegovu ovetu misiju.
Pa onda sasma mirno upita, što će s bolesnicom.
— Recite, sve ću učiniti, ča je moguće! . . Bidna može ovako dugo kipit . . .
I pođe po kući.
U to i lječnik iziđe iz kuće.
Njih dvoje stoje, neko vrijeme, onako raspušteni i uhinjeni dok se ona prva oglasi:
— Poj' pomolit se za pokojnoga Antona.
— Ča je umro ?
— E. . . — odgovori susjeda i pođe k vratima. On navuče na se popovsku haljinu i objesi krst oko vrata. Pa pritvorivši vrata, poguren žurno prođe kroz dvorište. Susjeda Mare, udovica, mjestila se časom po kući, pa je staknula oganj i nadvisila vodu s bakalarom, te kad je to sredila, sjede na sanduk — i čeka. . .
. . . Ona je u selu na rđavu glasu, premda je lozu vukla od dobre porodice. Još za života čovjekova, o njoj se govorilo, da je mladićima milostiva; a iza njegove smrti, znalo se je za sigurno da se kod nje noću i kuha i pije i kalaši.
U kući je već mračno, no ona nije užegla svijeću, vino je uspavljuje, — te je do malo sjedećke zakunjala. . .
A Dum Keko, dok stiže u kuću pokojnoga Ante, kleče i okrušeno prihvatl na vas glas drugi dio »Zdrave Marije«.
Pošto se dovršila posmrtna molitva, čeljad se smijući i bučeći, razilazi, on bi htio neke zadržati, izveo bi kratku propovjed, no niko se ne zaustavlja; a čim iziđe iz kuće okupila ga razularena dječurlija, pa heču za njim.
On se potulio, isprvice kao da ne haje, no djeca jednako heču i sustižu ga. Njemu dozlogrdi, okrete se i stade ih proklinjati s krstom u ruci po latinskim lamentacijama.
U hodu do kuće pade mu na pamet da svrne u šjore Kate, starješine sestara Blažene Gospe od Karmena. Ponio je sobom bočicu, da mu je uljem nalije, jer je trebalo da cijelu noć gori kandioce pred svetom ikonom.
Zovnu je s ulice.
— Nimam ulja, — javi se s prozora, dok ga spazi, dosjetivši se po što je došao. — Ma čekaj, doniću ti. . . .
I naglo siđe niz kamene stube. U mraku mu utisne u ruku kitu cvijeća.
— Na! metni prid Blaženu Gospu. . . Nimam vrimena, težaci su mi u kući. . .
I ostavi ga sama, a on ljutit, stišćući u ruci poklonjeno mu cvijeće, požuri kući.
Udovica Mare začinjala je bakalar, te češnjakov vonj zaudara oštro po kući. On tek što dođe, nešto progunđa, Če sjede sučelice njoj.
Gladan je, osjeća slast jela, pa očima prati začinbu u punoj zdjeli koja se puši. Primače se bliže stolu. Jedući tresli su mu se debeli obrazi; a susjeda ostade na nogama, lagano se prigiba i, po jedva koji komadić, stavlja u usta, baš kao da joj se neće.
Tek kada se je zasitio, sjeti se da je vruće, svuče gornju popovsku haljinu, pa odahne i nastupi zdravo probavljanje.,
Tada je i ona do njega sjela, nešto se zamislila i domalo, žmireći na nj, zakunjala.
A on mirno sada gleda u sklenicu cijela vina, po kašto natoči u čašu i pijucka. Dugo tako sjedi, i ne smeta mu, što lampa dimi i petrolej zaudara. Postepeno misao mu je sve to jasnija, lijepo shvaća i gleda pred sobom razne zgode iz svoga života. No sada ga najviše zaokuplja ova pošljedna i ne može da joj se otme: čisto mu se predskazuje da će nanovo blti slobodan.
I ne vidi u bolesnoj ženi drugo nego zaprijeku svojim odlukama. Pa duša mu se i ne ugrožava kod te pomisli, već se još i ljuti. A kad mu pade na pamet i sinovlja neblagodarnost, opravdava sebe i svu krivdu svaljuje na njega i na ostalu čeljad.
Opet pomalo pije, — i misli: — Eto je za nju svijet govorio, da je trpljiva kao svetica, da je prava mučenica, a sada je u nevolji, na umoru, pa što je ne pomognu?
A sin? —I čisto ga ispija srdžba kad pomisli na njega. Pored svega, što ga je ona, u brizi i nevolji, odgojila, kidajući od svojih usta i pošljednji zalogaj, i bijaše pustila dragovoljno sve njeno da se proda, samo da na diku bude, kako je ono govorila, — pa eto, kako se je lijepo odužio; zaboravio na nju, i nigda od njega nikakove pomoći! A mogao bi: dobro je namješten, činovnik je —čovjek od zakona!
Pisao mu je da mu je majka opasno bolesna, da je u nevolji. Čekao i čekao, a odgovora nema. Tek na drugo pismo ugledne osobe iz sela, da mu napiše list na svoje ime, došao je odgovor. Sin se ljuti što mu dosađuju; njemu mnogo treba. ne može ništa poslati, no pored svega, ako mu otac zapiše onu kuću gdje stanuju, žrtvovaće se i poslaće štogod. A na kraju lista još nadodaje: »Čudim se što se tako ugledna osoba miješa u naše kućne poslove«. I Dum Keko, kad na to misli, čisto se srdi, pa se i sada prezrivo nasmija.
— To je moj dobri sin! I taj je još viđen među ljudima, i za nj kažu: »Čovjek je od zakona, nije se u oca uvrgao!«
Tako njemu prolazi vrijeme u svakojakim mislima, a susjeda do njega sjedi, sanjivo klima glavom, po kašto je podigne, i pogleda ga kao začuđeno, te opet zatvori oči.
— Ča ti je ? — najpošlje javi se on jakim glasom, i pogleda u nju.
Ona se prene, instiktivno zagladi rasutu kosu po čelu i namrštena reče mu da ide spati. No on ne haje, poznaje joj ćud; primakne se bliže, obgrli je jednom rukom i privuče k sebi.
Tako poduže stoje i nlšta ne govore. Oboje se časom zabavilo ovako svojim mislima. Ona lijepo osjeća svoju potištenost, ne mari ga, no ne može da mu se otme: treba joj oslona u životu : a on pohotljiv za užitkom i smirenjem, i srdžba popušta, i strast ga sve jače obuzima — zaboravlja i oprašta svima. . .
A lampa dimi, petrolej zaudara, dok se iz sobice začu plač djeteta.
Ona se na jednom trže, diže se i pođe u sobicu.
— Pusti, neka plače! — javi se za njom Dum Keko.
Pa se diže, baci preko sebe popovsku haljinu i iziđe iz kuće.
Sanjiv pređe preko dvorišta, gurnu u vrata svoje kuće, i časom se ustavi na pragu. No odmah, kao da se je nečemu dosjetio, uniđe unutra i zatvori vrata.
Sjede na postelju, i bjaše se počeo svlačiti, kad mu na pamet pade, da vidi bolesnu ženu.
Po sobi se povlačila meka mjesečina, i zahvaćala je svojom svjetlošću jedan dio njene postelje. Nije užegao svjećicu, već priđe i ustavi se kod bolesnice.
Lijeva joj ruka, u mjesečini, mrtvo, niz postelju visi. On posmatra tu ruku, čudi se kako je iskipjela i produžila se, i čini mu se, da se po njoj modre nabrekle žile. Pa onda gledi u njenu glavu, napreže se, no ne razabira joj lica, jer joj leži zakriljeno u osjeni.
— Ča je ? — glasno se javi, i pokroči.
No ona ne odgovara. On je uhvati za ruku, namjerom, da se odazove, ili da se uvjeri da li još živi.
Mahom osjeti hladnoću, trgne se, pa požuri da donese svijeću.
S lampom u ruci, nadviri se nada nju: ležala je mrtva na postelji! . . . Ukočila se, usta joj na po otvorena, usnice joj se suzile, izgledaju kao da drhću, kao mučno joj, što pošljednju riječ ne može izgovoriti! Oči upale, a duge trepavice bacaju po licu osjen sure boje, onakav kao što zapadom sunca, u uvalama, pada po golome ispranome stijenju.
Osjeti prazninu i pustoš i zapanjen, držeći lampu u ruci, stoji nad njom.
Domalo oslobodi se i postavi lampu na stolicu. Iz pokojničina sanduka izvadi čistu preobuku. Ravnodušno podiže njeno mrtvo tijelo, žurno s nje svuče isprljanu, staru prteninu, i, premećući je s ruke na ruku, preobuče je u čisto. Zatim, preobučenu, postavi je na postelju i požuri ka otvorenom prozoru.
Na glas poče jecati i čeljad sazivati. Niko se ne odaziva. Doduše njegov glas čuli su u snu susjedi ali ko će se razabrati iza sna, u samu ljetnju zoru. Zasve on jednako jauče, a napolju tišina kao tle, samo što se iz daljega čuje, kao posmrtna pjesma, cviljenje popaca, no i ono osvitkom dana postupno zamire.
I sviće, a niko od susjeda još ne dolazi, premda se po kućama već čuje čeljad.
Tada se smisli i mače s prozora, otvori vratašca na crkvici, užeže svjećice, kleče pred ikonu Blažene Gospe i zajeca. . .
U kuću prvo uljeze susjeda Mare; on se pričini, ko da je ne vidi: ona se pako pritajila, pa gleda u Gospinu ikonu.
Najposlije se mače i pođe pokojničinoj postelji.
— Umrla je, — reče kao za se.
— Ko tić, bidna, na mojim rukama ! — odazove se on, iza nje.
I tako njih dvoje stoje nad umrlim tijelom, ništa ne govore, samo što on katkada zajeca.
A dan se javlja i jutarnja svjetlost uvlači se u sobu; domalo i susjedi se kupe i redom zaviruju u mrca. Uniđoše bezbrižno i tri strana mladića. Pjevali su putem, pa čuvši žamor u kući, uvratiše se da vide šta se je dogodilo Dum-Keku. Na prvi mah usupnuli se; isprvice se vodio podmukli razgovor, dok se momci oslobodiše i uniješe u sakupljeno društvo svoje mladićsko veselje.
Najposlije, Dum Keko je razabraniji, pa pozove društvo, da se pred Blaženom Gospom okrušeno pomole za pokoj njene duše — prave paćenice!
U to dan sve to više osvaja, spolja se čuje jači žamor, i zvona slave na veliku nedjeljnu misu. Susjedi se razilaze. . .
Dum Keko ustavlja mlađe, da se s njima dogovori da pokojnicu ponesu na groblje. No oni ne mare i odlaze, ne davši mu nikakova odgovora. To ga smuti — i ljuti se na ljudsku neblagodarnost.
— Sve ću prodat i poći u svit, među druge ljude! — govori susjedi Mari i šeta po kući.
— A ko će kupiti?
— Ja prvi, postelju! javi se s praga jedan od mladića.
— Bravo! I onako se brzo ženiš, — opazi susjeda.
Sve troje priđe krevetu pokojnice da ga bolje razgledaju. Pošto iako među sobom izmijeniše par besjeda, mladić uglavi pogodbu i odredi dan, kad će po nju doći, te i on iziđe.
Njih dvoje ostadoše sami. Ona se sneveselila, gleda u pokojnicu, a on se ušetao po kući i jednako joj govori:
— Prodaću sve, samo ću sobom poniti Blaženu Gospu! Eto, ča me ovde čeka!?
I gleda u svoju mrtvu ženu i odsle nada se boljemu životu, u tuđemu svijetu.
Napomene[uredi]
- Prvi put objavljeno u listu "Brankovo kolo", knj. VI, br. 47 i 48, Sremski Karlovci 1900; objavnjeno u zbirci »Kraj mora« M. Srp., knj. 4, Dubrovnik, 1911)
Izvori[uredi]
- Ivo Ćipiko: Celokupna dela, knjiga 1, strana 395-413, Narodna prosveta, Beograd.
|