Drugovi
| Drugovi Pisac: Svetozar Ćorović |
- Drugovi
Cijeli jedan dan padao je snijeg, dok se drugoga jutra ne prometnu u ledenu susnježicu, dopraćenu žestokim sjevercem, na veliku žalost svih kasabalija, koji se hitro sakriše po kućama i strašivo izvirivahu otuda, kao miševi iz rupa.
A stari, grbavi Omer, poznat čitavoj kasabi pod imenom pošta, baš tada stavljaše drveni samar svome doratu na leđa, da ga natovari, te da zajedno krenu u šeher.
— Nemoj, jadniče, po ovakoj mećavi ići — sa kućnih vrata savjetuje ga žena, iza čijih leđa provirivahu tri četiri malena, golišava derana.
— He, ne, ne može se — odgovara Omer, rastežući svoje široko, bezazleno lice — treba i danas goniti tovare...
— Bolje će bit' da ostaviš za šjutra ...
— A šta ćeš šjutra jesti ti i đeca, šta dorat
i ja? ... Vidiš, ženo, da nemaš pameti...
Žena slegnu ramenima, ugura djecu u kuću i zajedno sa njima zatvori se. Međutim, Omer natovari dorata i lagano ga udari rukom po sapima.
— Hajde, doro, hajde sokole!... Ja i ti ćemo polahko. ..
Konj lagano pođe, a Omer za njim. Jednako, kao milujući, udaraše ga po sapima, sokoleći i razgovarajući ga neprestano.
— Večeras ćemo mi iz šehera, pa ćemo se najesti i utopliti... Ti u ahar, a ja kod ognjišta, pa počivati k'o begovi...
— Vjetar dočeka i pljusnu ga susnježicom po licu, te mu prekide govor. Omer nezadovoljno tresnu glavom, malo jače navuče na nju svoj stari, izanđali gunj, pa pođe dalje...
Kao što naprijed napomenuh, svi su ga zvali poštom, zbog toga što je svaki dan išao u šeher i gonio tovare. Ako kome kasabaliji treba novaca ili nove robe, donese on Omeru meda, masla, sira, jaja i drugih stvari, što ih je u zamjenu za robu uzimao od seljaka i moli ga da to u šeheru proda. Omer ga, naravno, posluša, pa ili mu donese novce, ili nove robe, što je nakupovao. I kasabalijkama je kupovao što im treba, a za sve bi dobio nagradu ili u novcu, ili u brašnu, ili u drugim stvarima. Time je hranio i sebe, i ženu, i djecu i svoga druga dorata. Dorat mu bio neprocjenjiv!... »Ovo mi je najbolji prijatelj«, veli Omer, »on mi 'rani kuću više nego ja«... I, kad hoće da se zakune kletvom najstrašnijom, neka samo spomene moga mi dorata, pa mu se sve može vjerovati.
Otuda je to što je putem glasno razgovarao sa konjem. Bilo je ljudi koji su ga sretali, pa naročito zastajkivali da vide ima li još ko s njime i ipak nijesu vidjeli nikoga, nego sama njih dvojicu.
Tako i sada.
Konj, kroz mećavu, povio glavu, pa, po dobro poznatome putu, probija se naprijed, a Omer, sve jače stiskajući gunj uza se, jednako priča. I po gunju i po konju nahvatala se susnježica, pa se zamrzla, a oni kao da to i ne osjećaju.
— Još malo, sokole, još — veli Omer — dako ovaj kijamet mahinja, pa smo kutarisali... Bivali smo mi i u višeme kijametu!... Dvadeset je godina kako smo zajedno, pa smo dosta belaja premetnuli preko glave... Sad pada snijeg, a on je barem božiji, ama kad su nam ljucki kuršumi zviždali pored ušiju, gore je bilo!... I onda si mi ti glavu sačuv'o, pa dako mi je i danas sačuvaš... Poćeraše me Crnogorci sa Vučijeg dola, pa sam bjež'o ispređ nji' k'o srndać ispred lovaca, a stigli bi me, da mi tebe bog ne posla i, makar što nisam znao čiji si, da ti ne skočih na leđa, te im utek'o, vala, k'o nikada...
Govoreći to, Omeru se stvori pred očima slika čitava boja i njegova bijega... Učini mu se kao da sad gleda onoga staroga Crnogorca, krvavih očiju, kako se polegutio pa ga goni, a uz njega tri-četiri momka kako viču: »Stani, babo! Mi ćemo ga sasijeći«!... I njega obuze još jača zima, te se još više uvuče u gunj i gotovo se prilijepi za dorata, koji je pošao nešto lakše... Omer malo podviknu na konja i on ubrza, udarajući prsima o sjeverac. Griva mu se već sva zaledila, pa izgleda kao veliki, stakleni đerdan; uši mu se opustile, a noge se klizaju čas ovdje čas ondje. Omer, kada to opazi, poče stresati onaj led sa tovara i guravim leđima podupirati da bi mu, koliko toliko, olakšao...
Vjetar popuhnu, odiže mu gunj, pa ga baci na tle. Omer samo nabra obrve, dohvati ga, strese i sa njega led i opet se ognu.
— Ha, sokole, pođi brže! — podvikivaše konju.
Konj opet ubrza, ali samo dva-tri koraka i ponovo nastavi stari hod.
— Zar ti je teško? — zapita Omer, pa jednu oveću torbu skide sa tovara i uprti sebi na leđa. — Sad je lakše! Sad pođi!
Konj kao da ga nije čuo. Omer priđe, strese mu snijeg i sa grive i počeša ga po vratu... Konj malo odiže glavu, zatrese njome i opet ubrza... Omer se osmjehnu i počeša ga opet...
Vjetar dočeka i zaustavi ih obojicu. Zazvižda im oko ušiju, zasu ih susnježicom i minu pored njih.
— Bože, pomozi! — propusti Omer kroz zube, pa ponovo krenu. Učini mu se kao da nedaleko vidi jednu kuću, poznati mu han, poguri se i htjede brže poći... Ali konj ide sve lakše... Omer se i opet zaustavi, skide i drugu torbu s njega, pa na se baci, sokoleći ga:
— Hajde, sokole, eno hana!... Dok se dočepamo njega, k'o da smo na domu... Hajde, pa će ti biti i sijena i šta hoćeš, jer kad ti hraniš meiie i ja ću tebe... Hajde zlatane, golubane moj!...
Putem kao da nešto iskoči preda njih. Konj se trže i povuče u stranu... Bilo to nečije polupromrzlo pseto, koje poče lajati na Omera. Omer izmahnu gunjcem i dohvatd ga po glavi. Pseto, užasno vijući, otkotrlja se u stranu i tu ostade...
— Dobro kad nije vuk — nastavi Omer — a da je bio, prije bi zakl'o mene, neg' tebe... Ne dam ja tebe, dragoviću, nikome ne dam...
Iz daljine odjeknu, kao otegnut jauk, zavijanje onoga pseta i Omer malo zastade.
— Ko zna čije je — reče. — Možebit' je bilo i gladno... Sad mi žao što sam ga udario, pa bi volio da sam mu dao hljeba, jer je mećava i njega ufatila...
Zatim još jače pritegnu torbe na sebi i pogleda naprijed. Mišljaše e je kuća već tu, a nikako da je ugleda.
— Đe je? — zapita sam sebe. — Nismo je još prošli...
I okrenu se na sve strane i poče razgledati... Opet nije vidio ništa... Pređ njim se samo, sasvim blizu, crnila jedna ogromna stijena, koja je kroz mećavu izgledala kao kakav džin, ogrnut grdnom crnom strukom, čije su duge rese pale po tlima.
— Oho, međer nijesmo ni blizu! — prošišta Omer i nezadovoljno se počeša po čelu. — Ovo je momkova stijena, đe se momak skamenio kad ga devojka proklela što je šćeo drugu uzet'... Hajde, sokole, hajde, još nam valja ići!. . .
Konj, očevidno izmoren velikom borboim sa sjevercem, poče malaksavati i otezati hod. Teže je izvlačio noge iz snijega, a češće se spoticao. Omer obje torbe prebaci na jedno rame, opet se podvuče pod tovar i poduprije da olakša doratu.
— Potrči, sokole, potrči sad!... Znaš li kad si odnio trku među trideset konja i bio najprvi, pa i onđe svome Omeru obraz osvjetlj'o... Osvjetljaj i sada!...
Govori Omer, ali mu riječi uzaludne!... Konj se upinje iz sve snage, bori se da pođe brže, ali sve više malaksava. Omer to opazi i sve jače podupiraše tovar, nadajući se da će brže u han.
— Duše mi, studeno je tebi, pa stoga ne možeš — viknu ujedanput, skide gunj sa sebe i obavi ga konju oko vrata. Iza toga strese se ođ studeni, koja ga sve obujmi, ali mu to nije smetalo da i dalje podupire.
Konj se spotaknu još nekoliko puta i poče se povoditi čas na jednu čas na drugu stranu, kao pijanica. Omer stegnu srce, pa uze podupirati i njega, samo da ga održi da ne posrne.
Badava.
Pođoše još nekoliko koračaji i — konj pade.
— Šta je, sokole?... Sta ti je? — prošišta Omer
i poče mu skidati tovar. — Zar si se umorio?... Zar ne možeš još?... Šta je tebi danas? ...
I sve ga jače obmotavaše onim svojim izanđalim gunjem.
— Utopli se, pa skoči!... Skoči, sokole!...
Pa ga lagano udari. Konj zaprije iz sve snage da se digne, pope se na prve noge, ali se odmah povede i opet pade.
— Dorate!... Sokole!... Šta je? — pitaše Omer, oblijećući sa svih strana oko njega. — Digni mi se, pođi!...
On ga sam uze za noge da ih podigne, upe se s konjem zajedno, pa se obojica izvrnuše u snijeg ... Vjetar i opet fijuknu, zazvižda, zasu ih i raznese neke stvari. Omer se i ne okrenu na njih. Opet se vrati konju.
— Doro moj!... Pođi mi! — izgovori tepajući, moleći, glasom punim bola.
Konj, na snijegu, zavali glavu unatrag i ubrza disanje, kao da će namah lipsati. Omer ga uhvati za glavu, a obje mu ruke savi oko vrata.
— Sokole!... Hajde!... Ustani!
Ovoga puta glas je uzvisio da je mnogo naličio zavijanju onoga pseta... To već nije bilo sokoljenje, to je bio jauk ...
— Ima li ikoga da mi pomogne? — uzviknu, dižući glavu prema nebu, kao da se nadao e će otuda neko doći.
Iz daljine se začu vrisak vjetra koji se približavao i to kao da je bio odgovor Omerovu jauku. Ovaj začepi uši i opet pade kraj konja, poče ga milovati i ljubiti po grivi.
— Zlatane, golubane, sokole, doro moj!...
Kad osjeti i novi udar vjetra i susnježice, ne htjede se podići. Jednako stiskaše konja i jednako mu tepaše ...
Najpošlje ga i glas iznevjeri. Iz visoko-tankoga pređe u surovi, nekako divlji i sve postepeno opađaše dok se ne promijeni u promukli, šištavi i najpošlje tihi, šapatljivi. Kad gotovo ni šištati nije mogao, još je micao gubicama, propuštajući kroza njih tek slogove...
Zatim svuče sa sebe komad po komad odijela i bacaše na konja. Najpošlje sam pađe ničice po njemu i pritište ga da ga sobom zagrije ...
A vjetar je sve žešće nalijetao i zasipao ih...
Izvori[uredi]
- Svetozar Ćorović: Sabrana djela, knjiga 3, strana 10-14 , "Svjetlost", izdavačko preduzeće Sarajevo, 1967.
|