[Dockan pođoh iz pjane mehane]
Dockan pođoh iz pjane mehane,
Sretoh konu u čitma sokaku.
Ja joj rekoh i dva i tri puta:
„Kono moja, uklon’ mi se s puta!“
Ona meni ’vako govorila: 5
„Moj komšija, šećerli kutija,
Što bih ti se uklonila s puta?
Nisam tunja, da me primirišeš,
Ni turundža, da m’ u njedra mećeš,
Ni jabuka, da zagrizneš zubom, 10
Već đevojka — kumaš na prodaju –
Kupuj komšo, kupuj, moja dušo!“
A ja pođoh, da mimo nju prođem,
Zape meni kovča od čakšira
Za njezine krmzi ćiftijane. 15
Ja se sageh, da kovču odapnem,
Zape meni sindžir od handžara
Za njezinu diziju dukata.
A ja pođoh da sindžir odapnem
Sm’ješaše se brci i solufi 20
I padosmo u zelenu travu.
Dvoje mlado konak učinilo.
Kad u jutru bijel dan svanuo,
Kuka, plače lijepa đevojka:
Raskinuti krmzi ćiftijani, 25
A prosuta dizija dukata,
Smiješani brci i solufi.
Ja je vodim svom bijelom dvoru
I uzimljsm za vjernu ljubovcu.
