Ovaj pozdrav Dositeju (ako možno kome,
Ko ga pozna, zdravlje bez njeg’) Pavel šilje svome!
Čudno negli, slova moja, što se vru u vrsti,
I otkuda Melpomene ovog grada trsti!
Grada, sirječ, kud je negda ljezla Amfitrite, 5
Prve hiže gdi po glibi s trošću bjahu svite.
Kraj je pravda, ovde Krajnci po slavenski žive,
Pjesne stroje i djevojke, da se N’jemci dive.
Nije u nji išod zabven, ni od muža musi,
Ni od ruže da se vodi slovo naše: rusi. 10
Rusa kosa svim se trese po rumenom vratu,
Červlenu je narod rizu predpočtio zlatu.
I citara kojom hitro otroci svi zveče,
Bagrjana je, rujne vlage, čim se starci l’ječe.
Riđa marva, i s njom snjedni rdiv zv’jer i hudi, 15
Vrsi gora crvene se i sav predjel rudi.
Veselosti i ljubovi, i što ova mari,
Nježni pjesan’,prirodni su simvol ovi šari.
Ako li nam po imenu veli ko iz Rima,
Da se drevna r’ječ Trgeste s trgovišta snima; 20
Toržište je slavenskoga iz starine vkusa,
I Merkurij vsegda bio pospješitelj musa.
Ove mene pjeti uče, sloge same vežu,
Iz svog gaja tajno sa mnom ustaju i ležu.
Podunavske, čujte (želim) mila četo, djeve! 25
Ljubve naše dostojne su karnijnske neve.
I da jednom različije i srodstvo se kaže,
Što od Istra u naroda do Istrije traže:
To Serbija eto budi, po svom gradu b’jela,
Ovo čermna već odsele takvi radi djela. 30
Pismo moje odmiče se: nek’ ti srce blaži,
Svud svedoči da su duhu mom skaredne laži.
Fama tvoje, svešteniče boginj’ Elikona,
Ponesla je davno ime od Temze do Dona;
Vsegda jasna, razvje uho rožano kom’ bilo, 35
Svuda blaga, kromje gdi je srce izunilo;
Prozvala te i po rebri sjeverovi dvora,
I, na sreću, po ostrovi Sredizemnog mora.
Ista molva onomadne brižne digla sluhe,
Da s’ glasovi serbski besjed ispune vozduhe; 40
Krila bjaše otsustvija uzrok veli tvoga,
No, podmukle, sitni čopor, skaske, žezla svoga
Zlo obstregla: one pronzu i predvare glase,
Kamo, pitaš, Dositej? Svi govore: zna se.
Znalo se je, no odsele nek’ se javno znade 45
Da radosti serbske koren ti nosiš,Obrade!
Vsegda velik i ispolin prevelebni djela,
Žizni ljupke i dostojne vjekovječnog pjela.
Razlivo si živu vodu iz tvoga kladjaza,
No najpače pod carstvijem Georgija knjaza; 50
Ti profeji podobaju i ta tebi grivna,
Neka mladež serbska uzna,musa kolmi divna.
O, ja vidim u napredak ščastljivu otčiznu,
Koja svoji ljetopisa takvu čti glaviznu.
Njen će predjel --- ---- 55
Bez sveštenog Egerije razbotjet’ lukavstva,
Eto žetve, neka mišce pril’ježu djelavca,
V’ Dositeju naći možno svakog zakon’davca.
Sobor s njime sobesjedi visoki vještnika,
S nastavnikom svog djetinstva, koja mužu dika! 60
Njemu zakon Sparte vjedom, vjedom i Atina,
I skrižali vethog Rima i veljbe Odina;
Tezoimnog ume Petra i krotkoga Pena,
Ume, što je svakom bilo neborima st’jena;
Kako ume? Jer je svuda njemu noga bila, 65
Koja s’ Serblji sad utjeha, gdi pre nije žila?
Kad bi devet muse bile iz devet oblasti,
I jezika žertve svaka svog voljela slasti,
On bi želji ugodio vsekolikog vkusa,
On pre bio i sveštenik vsedostojni musa! 70
Sokrat serbski, učitelju, oče, pusti, druže!
Pusti da ti blagodarno serbska usta služe;
Sokrat serbski, prorok serbski stari,
Danas svoji očevidac predgadani tvari.
Pozivlješ me u svjatilo novosvitog gn’jezda, 75
I još nudiš: nepodvižna bud bi bio zv’jezda;
Zv’jezda da sam: pače tamna sozvjezdija tvoga,
Nego mjesec gdi, bez tebe, neba širokoga.
Vinograd je, mnim, povelik: davni pun nedelja,
Potrebuje sad usrdni, vjerni djelatelja. 80
Nastao je ponedeljnik, ajde da se radi,
Kogod neće, tog’ paguba vječna pustoj bradi.
Bodro, ko je vavilonske stolpe do nebesa,
Ko sodjeo sedam drevni u miru čudesa?
Sodjeli su s’ slogom volja napregnuti trudi, 85
Ispolina? Ne, obični, kao Serbi, ljudi.
Pismodođe (i ja pišem) i abije strasti,
Zašto meni zanat nije Dedalov u vlasti
Već vopijem k Joni milno - no dvojaki strasti:
Moć boginje, pero v ruci - naježe mi vlasi; 90
I što treće molbu brže naprasnu vospeti,
Paun, srodno ptice ime s mojim njojzi sveti.
Neću više, ne boginjo, ja pernati krila:
U Serbiji s’ ljudi oće, ne sova ni vila!
Ja ću poći po putevi, kud se nogom stupa, 95
Baš u vreme kad se vesna razvija iz pupa.
Ravnice će smejati se, veseliti luzi,
S glasi pratit šumski pjevci, ljubve puni, druzi.
Tim glubine budu ljezni na vište dolina,
Poda mnom se hrebet gnuti naduti planina, 100
Potoci će gonzajeme brizgati mi struje,
Po vozdusi vonji sunce raspuždat oluje;
Most prehođa naručiću skorotečnoj Savi,
Da me s pjenom u Bjelgradu mom drugu predjavi,
Prijatelji meni tvoji (zlotvora ti nema, 105
I ne bilo tata nebu i usta mu n’jema,
Pravda Bogu, ljude ljubim, ali tvoga lica,
Prvi bi zlog navjetnika ja bio ubica).
Prijatelji meni tvoji na put žele blago,
I od sviju, vseljubezni, duša naša, Drago. 110
Eto korist prijateljstva: ljubi pak otidi,
I kad ideš obziri se, gdi su druga zidi!
No ljupko je i spomenom zagrliti druga,
I nadeždan svak’ rastanak, dok nam nije s kruga.
Nadežda je rastavila, nadežda nas skuplja, 115
Nadežd’ negdi bje boginja, nigdi basna šuplja,
Koja radost po rastanku, kad se svide druzi,
Slađi nego da se nisu rastali sojuzi!
Ovde pusti, nek’ se peru mom zadjene meta,
Tebe nebo da spodobi Nestorovi ljeta. 120
Tako serbskotebi srce prip’jeva bez lesti,
Tebi poje, a praznuje svete blagovesti.
Gdi ohota bdi otčizni, i slabi su jaki,
Ljubitelju, ljubitelju, zdravstvuj pak’ i paki!
