Dimnjačar
Prevod s talijanskog.
Ja sam dimnjačar! mališan, jadan,
Snužden od zime, žedan i gladan.
Napustih majku i mjesto milo,
K'o ptić gnj'ezdo, kad steče krilo,
Samo da stečem zalogaj svoj,
Cio dan vičem leteći čilo:
Ja sam dimnjačar, dimnjačar oj!
Mjestance rodno, divotna sliko!
Ni Milan nije drag mi toliko,
Uvijek mi želja na tebe leti,
Pa me na milu majku posjeti:
Ona sad sjedi kod svog ognjišta,
Krpeći mreže uz tihi poj.
Od rodnog mjesta slađe mi ništa.
Ja sam dimnjačar, dimnjačar oj!
Nikoga nema, ko me još voli,
Nit' moja bjeda drugoga boli.
Lice mi crno, oči crvene,
Djeca se plaše – bježe od mene.
Doista jesam strašilo pravo,
Te mati pr'jeti dječici zloj:
Budite dobri, gle' viče đavo!
Ja sam dimnjačar, dimnjačar oj!
Kruhom se hranim, a vodom pojim,
Vodeći štednju dobitkom svojim,
Obućom starom gazim po mrazu,
Tamo i amo kroz svaku stazu.
Duvanjem toplim ozeble prste,
Na malo slame j' počivak moj:
Al' ipak uvjek snage sam čvrste,
Ja sam dimnjačar, dimnjačar oj!
Kad zora rana istok zarudi
I crkut pticȃ mene probudi,
Tada upravim molitvu Bogu,
Da s' kući skoro povratit' mogu,
U svoje rodno mjestance drago,
Gdje majka čeka zagrljaj moj,
I da joj dadnem stečeno blago.
Ja sam dimnjačar, dimnjačar oj!
No kada stignem – ah! misli kobne,
Da mi ko kaže vijesti zlobne:
„Majke ti više kod kuće nije,
Tamo na groblju zemlja je krije...“
Zar bi ha tugu savladat' moga',
Kad bi me spao ledeni znoj?
Da to ne bude, ja molim Boga...
Ja sam dimnjačar, dimnjačar oj!
|
Bar, 1904., Milo Jovović, „Golub“, broj 8., u Somboru, 15. aprila 1904., str. 124.