Dizdar Osman-aga i Mujagin Omer ili osveta pogubljenog Mujina Halila
0001 Lahka noći bila na pomoći,
0002 sad, u ime boga istinoga,
0003 đe sjedimo da se veselimo
0004 i u zdravlju kućnjeg domaćina,
0005 u dvoru mu svati zapjevali
0006 i maleno čedo zaplakalo,
0007 pod jorganom jako napinjalo,
0008 domaćica veselija bila,
0009 i na jutro bolje uranila,
0010 ukuhala maslenicu vruću,
0011 dragom sjela na desno koljeno,
0012 desnom rukom kahvu donijela,
0013 a lijevom čibuk pripalila
0014 i doručku maslenicu vruću.
0015 Al’ ih nije lasno veseliti
0016 jer su žene stare kavgadžije,
0017 ubile ih po srcu sandžije,
0018 po leđima pletene kandžije.
0019 Jošte dalje bog nam dao zdravlje!
0020 Prokukala kukavica sinja,
0021 pa joj mahni sirotinja ljuta,
0022 za njom ode a redom govore:
0023 „Blago tebi, kukavico sinja,
0024 kad ti kukaš od grane do grane
0025 a nijesi begovima dužna,
0026 nit si tamo pod strašnom komandom,
0027 te ti nije Piljević kadija,
0028 haračlija Branković Nurija!”
0029 Sad otalen da vam pjesmu kažem,
0030 ako bi me grlo poslušalo,
0031 čini mi se poslušat me neće,
0032 jer je moje grlo promrznulo.
0033 Već hoćemo koliko moremo,
0034 ili cjelu ili polovinu,
0035 il’ od pjesme jednu komadinu.
0036 Već po tome, skupljena družino,
0037 četu kupi dizdar Osman-aga,
0038 po Udbini i oko Udbine,
0039 dok je četu sakupio malu,
0040 četu malu — tridest četenika.
0041 I ko četi bješe buljubaša?
0042 Buljubaša — dizdar Osman-aga,
0043 barijaktar — Arnaut Osmane.
0044 Niz zeleno polje udariše,
0045 sve idoše i četu vodiše
0046 dok padoše polju kladuškome
0047 ispod tanke kule Hrnjičine.
0048 Što govori dizdar Osman-aga:
0049 „Braćo moja, tridest četenika,
0050 nije l’ majka rodila junaka,
0051 muškijem ga pasom opasala
0052 junačkijem glasom dozivala,
0053 od svake ga rđe sačuvala,
0054 od subote i od utornika,
0055 od ujamka i od ureznika,
0056 i u petak haljina rezani,
0057 nije li se vode dogodio
0058 da mi bide vješti kulauze
0059 da mi svede četu niz Primorje
0060 do bijele Ivkovića kule,
0061 tanke kule Ivković Stojana,
0062 jer sam čuo, kazuju mi ljudi,
0063 đe je Vlaše curu odgojilo
0064 da joj nejma para od ćesara,
0065 ni ljepote u sve sedam kralja,
0066 ni japije do Stambol-kapije,
0067 da bi mogla biti sultanija.
0068 Ako bi nam bog pomogo jaki
0069 te bi sišli u vlaško Primorje,
0070 koji bi je junak ugrabio
0071 baš bi znao da se oženio.”
0072 Kad tu aga reče lakrdiju,
0073 sve trideset druga zasramio,
0074 svaki gleda u zelenu travu,
0075 kako travke rastu na zavojke
0076 baš ko dojke u dobre djevojke.
0077 I ne niče pile sokolovo,
0078 svivo pile Arnaut Osmane,
0079 već dizdaru tiho govoraše:
0080 „Buljubaša, dizdar Osman-aga,
0081 jer isturi riječ u družinu,
0082 jer zasrami tridest četenika,
0083 a ti znadeš dizdar Osman-aga,
0084 ovde vješta kulauza nejma
0085 da bi sveo četu u Primorje.
0086 Već ako ćeš mene poslušati,
0087 ja ću tebe dobro sjetovati:
0088 Goni konja uz polje zeleno
0089 do bijele Hernjičine kule,
0090 zovi Muju ol’ brata Halila,
0091 neće l’ s nama u družinu poći,
0092 oni jesu vješti kulauzi
0093 putovati niz vlaške gradove,
0094 i dobre su sreće i junaštva.
0095 Ako bi nam do nevolje bilo,
0096 ne bi nam se dali osužnjiti
0097 ni kaurske dopasti tavnice.”
0098 Ondar veli dizdar Osman-aga:
0099 „Braćo moja, tridest četenika,
0100 čekajte me u polje zeleno,
0101 a ja odo Hrnjičinoj kuli
0102 da zamolim Muju ja Halila
0103 ne bi l’ s nama pošo u družinu.”
0104 Pa uz polje navali dorata.
0105 Dok zeleno polje pogazio,
0106 tankoj kuli pade na kapiju.
0107 I kad pade na mermer avliju,
0108 na veliko čudo udario:
0109 tu je nađe, majku Hrnjičinu,
0110 na avliju, na vodu studenu.
0111 Stara pere krvave haljine,
0112 grozne suze lije od očiju.
0113 Dizdar pade pa joj boga viče,
0114 i starica ljepše prifatila.
0115 Njoj govori dizdar Osman-aga:
0116 „O boga ti, majko Hrnjičina,
0117 što ti pereš krvave haljine,
0118 grozne suze livaš niz obraze,
0119 je l’ nam zdravo Mujo sa Halilom?”
0120 Progovara stara na avliju:
0121 „Prođi me se, dizdar Osman-aga,
0122 ja u zo čas rodila Halila,
0123 a u gori othranila Muja.
0124 Skoro Mujo četu pokupio,
0125 malu četu tridest četenika,
0126 i odvede žalosna Halila.
0127 Ošo Mujo u vlaško Primorje,
0128 tankoj kuli Ivković Stojana
0129 oko sestre dilber Jefemije.
0130 U zo čas se lijepa rodila,
0131 da je bogdo u oči slijepa
0132 a da nije odviše lijepa,
0133 đe se sruši cijela Krajina
0134 oko jedne blijede Latinke.”
0135 Kad to začu dizdar Osman-aga,
0136 on rasjede bijesna dorata,
0137 i eto ga uz bijelu kulu.
0138 Kad iziđe kuli na bojeve,
0139 kada Mujo u šiljte ležaše,
0140 butum šiljte krvi natopio
0141 sokolove oči zatvorio.
0142 I kod Muje dvije kukavice:
0143 vjerna ljuba kuka niže nogu,
0144 Hajka seka kuka više glave.
0145 Kad god Mujo u šiljtetu jekne,
0146 sva mu kula do temelja zvekne.
0147 Kada dođe dizdar Osman-aga,
0148 kako dođe, božji selam viknu.
0149 Aga Mujo gajret učinio,
0150 sokolove oči otvorio
0151 i dizdaru selam prifatio.
0152 A dizdar mu tiho govoraše:
0153 „Aga Mujo, haran buljubaša,
0154 đe l’ vi biste, đe li izgiboste,
0155 đe ostavi žalosna Halila,
0156 đe zadobi po tijelu rana?
0157 Čestite ti rane po tijelu,
0158 možeš lako rane bolovati,
0159 moreš li ih kako preboljeti?”
0160 Aga Mujo gajret učinio,
0161 sokolove oči otvorio
0162 dizdar-agi tiho govorio:
0163 „Odbi’ mi se, dizdar Osman-aga,
0164 ja ne mogu muku bolovati,
0165 a kamoli s tobom govoriti.
0166 Ali hoću, biti mi ne more!
0167 Ja u zo čas četu pokupio,
0168 i poveo gojena Halila,
0169 siđe brate u vlaško Primorje.
0170 Opazi me devet Ivkovića,
0171 devet Vlaha od jedne Vlahinje,
0172 na dobre se konje popraviše,
0173 devet konja od jedne kobile,
0174 i pred moju četu izlećeše
0175 svu mi butum četu rasćeraše.
0176 Halila mi brata posjekoše,
0177 jošte mene obraniše ljuta.
0178 Iznese me bijesan Đogate.
0179 Buljubaša, dizdar Osman-aga,
0180 sve bi mogo rane bolovati,
0181 mogo bi ih, brate, preboljeti,
0182 al’ ne mogu ranu preboljeti,
0183 ljutu ranu posred srca moga,
0184 e, Halila, brata rođenoga,
0185 đe mu osta glava u Primorju,
0186 da je silni Vlasi prevraćaju.”
0187 Pa odjeknu, sva mu kula zveknu.
0188 Iz rana se krvca otvorila,
0189 zacmilješe dvije kukavice:
0190 vjerna ljuba i Ajkuna seka.
0191 Onda veli dizdar Osman-aga:
0192 „Aga Mujo, haran buljubaša,
0193 i ja četu bijah pokupio
0194 i ja ćaha u vlaško Primorje
0195 do bijele Ivkovića kule,
0196 pa ti vješta kulauza nejmam
0197 da mi četu svede u Primorje
0198 tankoj kuli Ivković Stojana.
0199 Nećeš aga gajret učiniti,
0200 utegnuti rane po tijelu,
0201 da mi četu svedeš niz Primorje
0202 do bijele Ivkovića kule,
0203 ne bismo li curu ugrabili?”
0204 Mujo jeknu, sva mu kula zveknu:
0205 „Odbi’ mi se, dizdar Osman-aga,
0206 ja ne mogu na kuli ležati,
0207 ljute su me rane osvojile,
0208 a kamoli po četi hoditi.
0209 Ama ću ti dati kulauza
0210 kalauza mojega Đogata,
0211 i na njemu mog Omera sina.
0212 Đogat će te svesti u Primorje
0213 do bijele Ivkovića kule,
0214 dabogda mu vatrom izgorela!”
0215 Nu dizdara što se rasrdio,
0216 pa srdito na noge skočio
0217 i srdito na avliju siđe.
0218 Na avliju posjede dorata
0219 pa niz polje ode u družinu.
0220 Mujo srcu gajret učinio
0221 i junačke oči otvorio
0222 vjernoj ljubi tiho govorio:
0223 „Vjerna ljubo, dragša od očiju,
0224 idi, siđi u tople podrume,
0225 madžarski mi opremi Đogata,
0226 i opremi mog Omera sina,
0227 svedi njega niz bijelu kulu,
0228 zabaci ga u sedlo Đogatu,
0229 u ruke mu namjesti dizgine
0230 neka ide u četu junačku,
0231 nek se uči čete četovati,
0232 kamen će ga Halil naučiti.”
0233 Pa odjeknu sa srca svojega:
0234 „E, Halile, rano neprebolna!”
0235 Vjerna ljuba na noge skočila,
0236 i madžarski opremi Đogata,
0237 jošte opremi Omericu sina,
0238 prikiti mu svijetlo oružje,
0239 i svede ga na mermer-avliju.
0240 Dovati ga po svilenu pasu,
0241 zabaci ga u sedlo Đogatu,
0242 dodade mu svilene dizgine,
0243 pa Omeru sinu govorila:
0244 „Ej Omere, moj jedini sine,
0245 majka nejma neg tebe jednoga,
0246 i tebe sam danas opremila.
0247 Ako tebe u uhode spreme,
0248 nemoj mi se, sine, zakloniti,
0249 ni bijela lica zažaliti,
0250 nemoj babi obraz osramiti,
0251 i amidži i mrtvu Halilu.
0252 Kod tebe su tri dobra igbala:
0253 jednog bata babina Đogata,
0254 ko te goni, stići te ne more,
0255 ko ti bježi, pobjeći ne more.
0256 Drugog bata, oštra ćemerlija,
0257 ona kvari lige i oklope,
0258 presijeca pancire ljute.
0259 Trećeg bata, sjajna karabina,
0260 jednom puca, trojicu ukida,
0261 đe pogodi, melem ne trebuje.
0262 Ajde, Omere, hairli ti bilo!”
0263 On joldžija, mati dovadžija,
0264 ode momak niz polje zeleno.
0265 Vid’ Đogata, bijesna ajvana,
0266 na sebe je nejač opazio,
0267 u djeteta ponejake ruke,
0268 na zube mu đema otimaše,
0269 po dva kopja u visinu skače,
0270 po tri kopja niz polje zeleno.
0271 Buljubaše, dizdar Osman-age,
0272 na Kunaru izveo družinu,
0273 na planinu društvo zastavio!
0274 Oni piju lozovinu vino.
0275 Kako spazi Mujina Omera,
0276 u družinu dizdar govoraše:
0277 „Vid’te, braćo, ako boga znate,
0278 kolišno je kurvino kopile,
0279 ne vidi se iz sedla bojnoga,
0280 kako lomi niz polje Đogata!
0281 Kako im se vrijež zaturila,
0282 svagdi hoće da su ponajprvi,
0283 a sve hoće da su ponajbolji,
0284 dok se pasja zatrla vriježa.
0285 Sad će Omer na Đogatu doći,
0286 sad će nama boga naturiti,
0287 nijedan mu prifatit nemojte,
0288 ja ću samo š njime govoriti.”
0289 Tamam dizdar riječ isturio,
0290 kako stiže pa im selam viče,
0291 i svi šute, ništa ne govore.
0292 Progovara dizdar Osman-aga:
0293 „O Omere, soja Hrnjičina,
0294 zar ne vidiš, njima ne vidio,
0295 đe ti nije kailna družina,
0296 jandal sveži pakosna Đogata,
0297 potraće nam konje od mejdana.”
0298 To Omeru vrlo mrsko bilo,
0299 pa na stranu odvede Đogata,
0300 priveza ga za jelovo granje,
0301 pa izvadi mješku iz terćija,
0302 sjede piti pod tanku jeliku.
0303 Omer, dite, prefatio pivom,
0304 i on leže sanak boraviti.
0305 Onda viknu dizdar Osman-aga:
0306 »Hajte, braćo, ako boga znate
0307 neka stoji kurvino kopile,
0308 neće li ga zaklati hajduci,
0309 il’ izjesti iz planine vuci.”
0310 Progovara Arnaut Osmane:
0311 „Nemoj tako, dizdar Osman-aga,
0312 nejma gnizda bez sivog sokola,
0313 a ni boja bez Mujina soja.”
0314 To rekoše, konje pojahaše,
0315 i odoše kroz goru zelenu.
0316 Ne umješe u vlaško Primorje
0317 već odoše u lomne Kotare.
0318 Viđ’ Mujina žalosna Đogata
0319 jer se Đogo nije naučio
0320 najotragu svezat ostajati,
0321 već naprijed četom okretati,
0322 ode mu se oko jele vrćet,
0323 dok Omera nogom dofatio.
0324 Skoči sanen ko konda je pomaman,
0325 kad mu nejma druga nijednoga.
0326 Prazno jare u terćije baci,
0327 pa posjede bijesna ajvana,
0328 naćera ga gorom i planinom,
0329 dokle nađe dva druma zelena.
0330 Al’ Omeru prvo četovanje,
0331 pa Đogatu tiho govoraše:
0332 „Ej, Dogate, i brate i druže,
0333 ajde, Đogo, do onoga grada
0334 đe j’ amidža skoro poginuo,
0335 babo mnoge rane zadobio.”
0336 Đogat manu u drobno Primorje.
0337 Doka siđe na Primor stijene,
0338 na stjenama ustavi Đogata.
0339 Po durbinu seiri Primorje
0340 dok opazi bjelicu šenicu
0341 u ravnome polju primorskome.
0342 Ta šenica Ivković Stojana.
0343 Silno Vlaše namolilo mobu,
0344 trista srpa, dvjesta vezioca,
0345 i gospode mnogo za seira
0346 što seire mobu i šenicu.
0347 Više mobe mledene kočije,
0348 u kočije dilber Jefemija,
0349 sestra mila devet Ivkovića.
0350 I kaka je, zgodila je munja,
0351 đelček cura od boga stvorena,
0352 al’ na curu mnogi dževairi
0353 ševak daje niz polje zeleno.
0354 Kad je vidje Mujagin Omere,
0355 udari mu srce u njedrima,
0356 zveknuše mu toke na prsima,
0357 a škrinuše u vilici zubi.
0358 Dulbin složi, u njedra ga baci,
0359 pa Đogatu tiho govoraše:
0360 „Ej Đogate. dobro moje drago,
0361 kad siđemo polju primorskome,
0362 zaramaj mi u nogu desnicu
0363 ko ka’ te je ukov uvatio”
0364 Niz planinu poteže Đogata
0365 doklen siđe u polje zeleno.
0366 Zarama mu bijesan Đogate,
0367 na tri noge maći ne mogaše
0368 dokle mobi i šenici dođe.
0369 Kako dođe, božju pomoć viče,
0370 i sva moba ljevše prifatila:
0371 „Zdravo nek si, sužanj nevoljniče!”
0372 Onda sužanj tiho govoraše:
0373 „O boga vam, mobo u šenici,
0374 o, platite sužnja nevoljnika,
0375 svačija je muka i nevolja,
0376 ugledajte, bog vas otklonio
0377 od zle muke i od turske ruke,
0378 i od turske ledene tavnice.”
0379 Što bijaše dvjesta žetelica,
0380 svaka sužnju po pet para daje;
0381 što bijaše trista vezioca,
0382 svaki sužnju po marijaš daje.
0383 Kada Omer pare pokupio,
0384 onda mobi tiho govorio:
0385 „O boga vam, mobo u šenici,
0386 čija moba, čija je šenica,
0387 a čije su mledene kočije,
0388 čija gospa sjedi u kočije?
0389 Hoćete l’ mi izun pokloniti,
0390 da ja priđem gospojci mladoj
0391 ne bi li me mlada pogledala?”
0392 Onda veli moba u šenici:
0393 „O, bogami, sužanj nevoljniče,
0394 šenica je Ivković Stojana,
0395 u šenici moba Stojanova,
0396 kočije su Ivković Stojana,
0397 u kočije sestra Stojanova.
0398 Izun, sužanj, kud je tebi drago.”
0399 Kad to začu Mujagin Omere,
0400 eto momak do kočija dođe,
0401 kako dođe, tiho odgovara:
0402 „Jefemija, gospocka djevojko,
0403 poplatide sužnja nevoljnoga.”
0404 Kad to začu glavita djevojka,
0405 zaturila u džepove ruke,
0406 izvadi mu četiri dukata
0407 pa ih dade sužnju nevoljniku.
0408 Kada Omer pare pokupio,
0409 pa mu đavo ne da siđet s mirom,
0410 već po tome curi govoraše:
0411 „O, boga ti, gospodska djevojko,
0412 za koga si lice ubjelila,
0413 a za kog si kosu ubojila
0414 il’ za kralja ili kapetana,
0415 il’ za kakvu vlašku poglavicu?”.
0416 Onda cura tiho govorila:
0417 „E, borami, sužanj nevoljniče,
0418 ja nijesam lice nagojila
0419 nit sam turu kosu obojila,
0420 ni za kralja, a ni kapetana,
0421 ni za kakvu vlašku poglavicu.
0422 već za pile Mujina Omera.”
0423 Ondar Omer tiho odgovara:
0424 „Ta boga ti, gospojice mlada,
0425 na čem si se mlada slakomila,
0426 na crnoga Mujina Omera?
0427 Omer, crno ko Ciganče crno,
0428 samo boso po sokaku skače,
0429 sve ga biju djeca balegama,
0430 ćela mu je pala do ušiju.”
0431 Onda cura tiho progovara:
0432 „Šut’, ne laži, sužanj nevoljniče,
0433 Omer ljepši od svake djevojke.
0434 Skoro Mujo četu pokupio
0435 i poveo gojena Halila,
0436 nek bog znade, baš je oko mene,
0437 već ne bi li mene ugrabio,
0438 i siđoše polju primorskome.
0439 Opazi ga devet braćenica,
0440 pred Mujinu četu izlećeše,
0441 svu mu butum četu rasćeraše,
0442 Halila mu brata posjekoše,
0443 serdar Muji rane zadadoše,
0444 pobježe im ranjen na Đogatu.
0445 Doniješe Halilovu glavu,
0446 baciše ih na mermer-avliju,
0447 a ja uze vode i safuna,
0448 pa ja opra osječenu glavu.
0449 A kaka je, žalosna joj majka,
0450 i mrtva se smije na djevojke.
0451 Ja sam onda mlada govorila:
0452 Koja ruka rusu pogubila,
0453 jedabogda te mu usahnula. –
0454 A začu me brate ponajstari,
0455 pa do mene Stojan dolazio,
0456 od sebe mi sile udario,
0457 na obraz mi ranu načinio.
0458 Stade mene vriska na avliji,
0459 progovara brate Radivoje:
0460 «Šuti, sestro, dilber Jefemijo!
0461 Mi ako smo posjekli Halila,
0462 osto jeste Mujagin Omere,
0463 od Halila i viši i ljepši,
0464 ja ću tebe dati za Omera. –
0465 Ja sam njega u jagluku vezla.”
0466 Ondak Omer tiho govoraše:
0467 „O boga ti, dilber Jefemijo,
0468 da ti Omer po tefdilu dođe,
0469 ne bi ti se smio kazivati,
0470 po čem bi ti poznala junaka?”
0471 Ondar veli sestra Ivkovića:
0472 „O bogami, sužanj nevoljniče,
0473 ja bih lahko poznala Omera.
0474 Kad je Mujo na mejdan hodio,
0475 na Petrovo, na polje zeleno,
0476 te dobio Mandušić serdara,
0477 zadobio puške Mandušića
0478 pa ih dao gojenu Halilu,
0479 Halil dao bratiću Omeru.
0480 Kad je drugom na mejdan hodio,
0481 kod studene vode Mukiješa,
0482 te dobio Smiljanić serdara,
0483 zadobio toke Smiljanića,
0484 pa ih dao gojenu Halilu,
0485 Halil dao bratiću Omeru.
0486 Kad je Mujo iz čete došao,
0487 na avliju razjaho Đogata
0488 pa ga dao nejaku Omeru,
0489 Đogat silan a nejako djete,
0490 Đogat ga je zubom dofatio,
0491 za mišicu, za desnicu ruku,
0492 na ruci mu ranu ostavio,
0493 po tom bi ja poznala junaka.
0494 Za pasom su puške Mandušića
0495 a na prsa toke Smiljanića,
0496 ljutu ranu ima na mišicu.”
0497 Kad to začu Mujagin Omere,
0498 on zasuka uz mišicu ruku,
0499 a razape jelek na prsima,
0500 kad s’ sjajnuše toke Smiljanića,
0501 a za pasom puške Mandušića,
0502 ljuta rana stoji na mišici.
0503 Skoči cura od zemlje na noge
0504 pa Omeru tiho govorila:
0505 „Sakri toke, ispale ti oke,
0506 u mobi je sestra Smiljanića,
0507 pameti joj u Latina nema,
0508 hoće bratske toke poznavati,
0509 cura će se jadu dosjetiti,
0510 bjež’, Omere, poginućeš ludo.
0511 Sad će doći Ivković Stojane,
0512 otišo je mobi po užinu,
0513 sad će doći Ivković Stojane,
0514 poznaće ti Mujina Đogata,
0515 da si tica pa da imaš krila,
0516 svi da su ti džini kulauzi
0517 tebi život ne bi ostanuo.”
0518 Istom Omer na noge skočio,
0519 a Đogatu tiho odgovara:
0520 „Ej, Đogate, dobro moje drago,
0521 ostavi mu ukov u Primorje!”
0522 Pa se konju na srijedu baci,
0523 do kočija doćera Đogata,
0524 jami curu po svilenu pasu
0525 pa je za se na Đogata baci.
0526 Pa naloži poljem bijegati.
0527 Dok zeleno polje pogazio,
0528 kad se fati gore i planine
0529 onda jeknu od srca svojega:
0530 „Avaj mene do boga miloga,
0531 gdje raspleći babina Đogata
0532 i bez rane i bez mrtve glave,
0533 bez modrice i bez krvavice”.
0534 Pa rasjede konja u planinu.
0535 „Jefemija, srce iz njedara,
0536 vodi bjelka konja uz planinu,
0537 vjera moja i ne ubila me,
0538 ja ću stati za tanku jeliku,
0539 pričekati danas u planinu
0540 o’ šta bježim i konja umori.”
0541 Cura brdu odvede Đogata,
0542 Omer sjede za tanku jeliku.
0543 Taman sjede za tanku jeliku
0544 dokle stade tutanj uz planinu.
0545 Dok eto ti Ivković Stojana
0546 na Malinu Mujina Halila,
0547 sve na njega ruho Halilovo:
0548 na glavi mu kalpak i čelenke,
0549 sve čelenke Mujina Halila,
0550 za pasom mu dvije mletakinje,
0551 obje zlatke Mujina Halila,
0552 oko srca sablja okovana,
0553 oštra sablja Mujina Halila.
0554 A dere se grlom i avazom:
0555 „O kopile, Mujagin Omere,
0556 da s’, Omere, jučer pobjegnuo,
0557 danas bi te Stojan sustignuo
0558 na Malinu Mujina Halila.
0559 Ako nigdi stići ne mognudem,
0560 ćeraću te na eski Krajinu,
0561 u Kladuši mejdan dijeliti,
0562 đe ti gleda sa pendžera majka,
0563 ranjen Mujo iz mehka dušeka,
0564 što sam ti ga skoro obranio.”
0565 Kad to začu Mujagin Omere,
0566 a opazi ruho amidžino,
0567 proli suze niz bijelo lice,
0568 tanku pušku po tabanu ljubi:
0569 „Bogom brate, bistar džeferdare,
0570 nemoj mene vatrom prevariti
0571 za oko te ni moliti neću.”
0572 Zemlji pade, pa joj vatru daje,
0573 na dobro ga mjesto udario
0574 u kofiju đe obrve viju.
0575 Obadvije oči polećeše,
0576 živ se nage, mrtav zemlji pade.
0577 Vid’ Malina čestita hajvana,
0578 on pobježe brdu uz planine.
0579 Na njeg Omer turski progovara:
0580 „Stan’, Maline, dva te klala vuka,
0581 zar ćeš mene ovdi ostaviti
0582 da me kolju Vlasi u planini.”
0583 Malin, hajvan, zborit ne mogaše,
0584 al’ Omera dobro poznavaše,
0585 ni desnicom nogom ne micaše,
0586 već se vrati leši u planinu.
0587 Vid’ Omera, pade do Stojana,
0588 sabljom mahnu, posječe mu glavu,
0589 s njega skide ruho i oružje,
0590 i sve ruho Mujina Halila,
0591 Malinu se baci na srijedu.
0592 Za njime se poćer naturio:
0593 najnaprijed osam konjanika,
0594 osam brata, osam Ivkovića,
0595 i za njima silovita vojska.
0596 Kako koja sila dolazaše
0597 od Stojana dilje ne iđaše.
0598 Et Omera brdu na planinu,
0599 dokle stiže dilber Jefemija,
0600 na planinu konje mijeniše.
0601 Curu baci na konja Malina,
0602 on posjede na bjesna Đogata.
0603 Tamam pođe gorom i planinom
0604 dok eto ti tutanj kroz planinu.
0605 Borami se Omer uplašio,
0606 on mišljaše poćer sustignuo.
0607 Dok eto ti dizdar Osman-aga,
0608 gologlava na konju doratu,
0609 samosama, bez i jednog druga,
0610 za njim druga nema đavoljega.
0611 Kako spazi Mujina Omera
0612 đe je dobru curu zadobio,
0613 ondar veli dizdar Osman-aga:
0614 „Aj aferim, pile sokolovo,
0615 kad s’ amidžu svoga osvetio,
0616 tebi dosti nama i šićara,
0617 dosti nama Stojanova glava,
0618 daj ti meni dilber Jefemiju.”
0619 Omer dite adžamija bješe,
0620 hotijaše curu pokloniti.
0621 Onda cura tiho govorila:
0622 „Buljubaša, dizdar Osman-aga,
0623 nemoj mene iskat od junaka,
0624 ja sam dala brata za Omera.”
0625 Na Omera okom namignula
0626 da je ne bi nikom poklonio.
0627 Omer dite bješe promislio
0628 cura moli da ga posiječe,
0629 pa naturi mrnje na obrve,
0630 odleće mu iza kuka ruka,
0631 a poleće posjeklica ljuta.
0632 Na dizdara naćera Đogata,
0633 bog zna zgubiti ga šćaše.
0634 Kad se dizdar vidje pri nevolji,
0635 pa na stranu okrenu Đogata,
0636 on pobježe kroz jelovo granje.
0637 Niz planinu vučki saletio
0638 dok ispade u polje kladuško.
0639 Ranjen Mujo spazi sa pendžera,
0640 pa izleće u polje zeleno.
0641 „Bogom brate, dizdar Osman-aga,
0642 đe li biste, đe li izgiboste,
0643 đe ostavi mojega Omera,
0644 i žalosna mojega Đogata?”
0645 Govori mu dizdar Osman-aga:
0646 „Prođ’ se, Mujo, trefa nesretnoga,
0647 mi siđošmo polju primorskome,
0648 opazi me devet Ivkovića,
0649 na dobre se konje popraviše
0650 i pred moju četu izlećeše,
0651 svu mi butum četu rasćeraše,
0652 i Omera posjekoše tvoga,
0653 odnesoše u Primorje glavu.
0654 Ja pobjego na doratu mome.”
0655 Kad to začu buljubaša Mujo,
0656 e žalosno aga odgovara:
0657 „Avaj mene do boga miloga,
0658 posjekoše gojena Halila,
0659 odnesoše glavu u Primorje,
0660 zadobiše bijesna Malina,
0661 mene grdne rane založiše,
0662 sad zgubiše mog Omera sina,
0663 ufatiše žalosna Đogata,
0664 sad ostaše pod kamenjem ruke.”
0665 Pa sa srca glasovito jeknu,
0666 iz rana mu krvca udaraše
0667 i sve boji djeletilu travu.
0668 Dok p’ukoše puške na planinu,
0669 onda Mujo glasovito viče:
0670 „Vjerna ljubo, kukavice sinja,
0671 vid’ kurvića Ivković Stojana
0672 đe je meni žalost načinio
0673 pa isćero konja na planinu,
0674 i on tura puške Halilove
0675 da ja slušam, da mi srce puca.”
0676 Ljuba lije suze od očiju.
0677 Dok u polje niče konjaniče.
0678 Onda Mujo tiho odgovara:
0679 „Vjerna ljubo, života mi moga,
0680 ja bih reko, pa bih se zakleo,
0681 dvoje poljem ide na konjima,
0682 ali ne znam ko je ni kako je.”
0683 Vjerna ljuba očima vidjela,
0684 grohotom se mlada nasmijala:
0685 „Blago meni i tebi, serdare,
0686 ono bogme naš Omere sine,
0687 i za njime Halilov Maline,
0688 ali žensko jaše na Malinu.”
0689 Ljuto pisnu buljubaša Mujo,
0690 pa sve aga rane preboljeo
0691 od radosti i teške žalosti,
0692 pa poleće niz polje zeleno:
0693 „Blago meni, moj Omere sine,
0694 kad s’ amidžu pokajao svoga
0695 a glavitu curu zagrabio
0696 i svu vlašku zemlju zasramio,
0697 zasramio pa je zakahrio.”
0698 Izvede ga na bijelu kulu,
0699 pa po tome Mujo odgovara:
0700 „Kopiljane, dizdar Osman-aga,
0701 što mi lažeš a pravo ne kažeš?!”
0702 Pa odleće u pjanu pivnicu.
0703 Dizdar sjedi, rujno pije vino,
0704 Mujo pade, ni selam ne viče,
0705 sabljom mahnu, posječe mu glavu.
0706 Pa se kuli i avliji vrati,
0707 i nanovo svadbu i veselje,
0708 i oženi svog Omera sina.
0709 Ne znam više, rodile mi višnje,
0710 ljubile me babe ostarele.
