Divljak/X
X
Dok je načalnik pričao o svom razgovoru sa Mladenom, Ljubica je nemirno čupkala kraj od zavjese i grickala nokat na malome prstu. Dva-tri puta je samo dizala glavu i nijemo ga gledala svojim krupnim, ovlaženm očima, kao tražeći da ponovi riječi, da ih objasni. Kad je sve svršio, opa prošeta po sobi i suvo, promuklo zapita:
— Pa šta sad misliš?
— Šta mislim? — nehajno odgovori on i slegnu ramenima. — Zar se može neko plašiti od Mladenovih prijetnja?
— Ali ona ga voli!
— Za kratko vrijeme. Čim ga bolje upozna, neće ga voliti.
— Ljubica lagano zadrhta. Uze sa stola čašu vode i iskapi je.
— A ako je otme? — zapita mirnije, savlađujući se. — Šta tada? ...
— On to neće učiniti — odgovori načalnik hladno.
— Za inat on će sve učiniti!...
Načalnik pogleda na svoje prstenje i poče ih čistiti...
— A šta je sa Milojevićem? — zapita kao uz- gred, prisjećajući se. — Zar je na njega zabora- vila?*
— Milojević je jedna velika nula — jetko dočeka Ljubica, i odmah se moglo poznati da je i sama razmišljala o njemu. — Zar se on kod djevo- jaka može uspoređivati sa Mladenom? ...
— A ako bi udesili da je sad zaprosi? — na- glasi načalnik jače.
— Ona bi ga odbila.
— Vjeruješ?...
On kao s mukom ustade i, spustivši joj ruku na rame, odlučno reče:
— Tu je nećemo mnogo ni pitati.
— A ako odbjegne?...
— Ne boj se!...
Uze joj glavu među ruke i poljubi je u čelo. Za- tim, izmahnuvši glavom kao da pozdravlja, okrenu se, ode...
Ostade sama. Nekoliko minuta gledala je prema vratima kuda je otišao i kao da je htjela još ne- što kazati. Zatim se vrati, sjede kraj stola i obje- mz rukama poduprije glavu. Ima časova kad čovjsk izgleda najzamišljeniji, a kad u stvari ne mmsli ništa. Ni ona u ovom trenutku niti je što mi- slila, niti je mogla misliti. U glavi joj je zujalo, vrilo, pištalo; sitne nekakve pjege kao bezbrojni rojevi mušica kolutale joj se ispred očiju; tre- pavice se katkada same sklapale i iznenada, na- glo, otvarale se opet, širile se... Ponovo uze čašu vode i napi se.
— A ako mu odbjegne? Ako je otme? ... — zapi- pnta sama sebe i brzo ustade. Pogleda unaokolo kao da traži nekoga. Hitno otvori vrata, na pr- stima dođe do sobe Jovankine, osluhnu. Nešto je šuštalo unutra, u sobi, komešalo se. Proviri kroz ključanicu. Opazi Jovanku kako se nagla, po- gurila se nad nekakvim hartijama i piše nešto,
piše. Lice joj vedro, svijetlo; oko usana igra
ssmijeh...
— Šta piše? .
Uhvati za štekavicu i htjede da otvori vrata, da je iznenadi. „Sakriće” kao da joj šapnu neko.
— Neće mu otići!... Neće ...
Gotovo šišteći prošapta i poprijeti prema sebi: • •
— Neće!...
Pa odstupi od vrata i opet pođe. Došavši do stepenica, ni sama ne znajući zašto, spusti se ni- za njih i krenu prema bašti. Miris rascvjetana pvijeća nadahnu je, vjetar joj se zaigra kosom. Kao osvježivši se malo, pođe dalje trgajući grančice i stružući papučama po sitnom, šarenom pijesku, koji joj hrštao pod nogama. Sađe, spusti se u dno bašte. Tu, prikupivši „šlafrok”, sjede na travu i, žvaćući otrgnuto lišće, gledaše unaokolo jednim širokim, tupim, bezizraznim pogledom.
Sva se streknu kad iznenada, iza ograde, istrča jedno kerče, maleno, sitno, kudravo, sa oklemplje- nim ušima i zakovrčenim repom, i sitno ževka- jući poče oblijetati oko nje. Diže ruku da ga udari, otjera. Tada, odjednom kao da joj se raža- li za njim. Naglo ga uze u naručje i milujući po- če stezati, privijati na prsa.
— Kako ste milostivi prema paščadima, a kako nemilostivi prema ljudima — uzviknu neko sa strane i, iza ograde, kroz lišće i cvijeće lehan- derovo, proviri blijeda, čupava glava Mladenova. — Ko vas ne poznaje, skupo bi vas platio!...
— Šta? ... Zar vaše? ... — izbaci Ljubica po- plašeno i hitno odbaci kerče, koje žalosno ci- Jučući odleti u stranu. — Oprostite!... — Nijesam znala...
— Ipak ste se promijenili — otsiječe Mladen jetko, starajući se da je što jače pecne. — Kerče ste pažljivije odbacili nego mene...
— The ... Kako ko zaslužuje!...
Neko vrijeme stajali su oboje ćuteći. Ona je udarala papučicom po pijesku i kao šarala ne- što; on je, držeći se za ogradu, ovjenčan rascvje- tanim lehanderom, proždirao pogledom. Ćutali su oboje, a nijedno niti je htjelo niti moglo da se makne, da ode odatle.
— Smišljate li kakvu novu muku kojoj će te podvrći vašu simpatičnu zaovicu? — zapita on pakosno, nakon poduže počivke. — Čujem da ste u tome nenadmašni.
Ona skupi usne, poblijedi.
— Nikakva muka ne bi joj bila strašna, koliko bi bilo strašno bliže poznanstvo s vama — odgo- vori mu poluglasno, pribirajući se.
— Ne bih rekao da to i iz iskustva znate, go- spođo...
— O...
Ljubica ponosno uzvi glavom i hladno odgovori:
— Ja je volim i hoću da je spasem... Mogu je spasti samo, ako joj zabranim sastajanje s vama ...
— A ako je ja volim? — otegnu Mladen lukavo i poče njihati lehanderom. — Šta može tada biti?. . .
— Vi?
Ljubica uzvi jednim ramenom i brzo otsiječe:
— Vi nikoga ne možete voleti!
— Ali ako volim? ....
Nekako poplašeno, zbunjeno pogleda ona unao- kolo. Ne opazivši nikoga, pođe prema Mladenu i reče ubrzano:
— Najbolje će biti, ako se ja i vi o.tom ozbilj- no razgovorimo... Gosodine Popoviću, pođite za mnom!...
— Za vama? ... U vašu kuću? ...
I začuđen, uzbunjen proviri on kroz lehander, a razasuta kudrava kosa lepršala mu se po tankim granama, oko glave.
— Za ljubav toj djevojci, moramo se razgova- rati...
Oia ga pogleda nježno, moleći.
— Molim vas ...
Dohvativši se za ogradu, on se previ i snažno zatrese njome. Preskoči. I pade, kleknu pred Lju- bicu.
— Evo me na koljenima! — uzviknu veselo, otre- sajući travu sa haljina. — Izgledam kao kakav sen- timentalni ljubavnik!...
— Ja nikad nijesam volila sentimentalne lju- bavnike — izmičući se dobaci ona.
— Zato ste, sigurno, i izabrali gospodina ba- rona?...
Sastavi obrve, napući usne i ne htjede mu odgo- voriti. On se diže i, nehotice se dotjerujući i UReđUJući, pođe za njom.
— Sad mi kažite iskreno i otvoreno: volite li Jovanku? — zapita ona jače, pošto su uljegli u sobu i stali jedno prema drugome, lice u lice. — Gledajte mi pravo u oči i kažite istinu!...
— Gledajući u vaše oči, ne može se govoriti istina — vatreno izbaci on, ispravljajući se.
— A vi gledajte kud hoćete ... Samo recite!
— Iskreno? ...
— Iskreno!...
— Ha... A jeste li vi kada bili iskreni? ...
Ona mu se primače i lagano ga udari po obrazu.
— Govorite!...
On je pogleda drsko, dražeći.
— A ako i opet kažem da volim?...
— Volite?...
— Volim ...
Ona izdiže ruke kao da zove u pomoć i opruži ih prema njemu.
— I hoćete da bude vaša? — gotovo ciknu.
— The... Htio bih...
— Neće! — uzviknu ona jače, a sva se usplahi- rila, pa dršće, strepi, lomi se, kida. — Neće ni- kada!...
I iznemogla, malaksala spusti se na stolicu. Male, rumene nozdrve širile joj se, sad više nego ikada pocrvenile; preko blijedih obraza prelijevalo se sve jače rumenilo; bujna, jedra prsa di- zala joj se, nadimala neprestano. Ruka, koju je spu- stila na koljeno, još i sada je drhtala, tresla se, a vezena joj papučica pri kraju ostala sitno, sitno klepetala...
— Neće!... Neće!... Neće!... — ponovi neko- liko puta bolno, iznemoglo, kao da za sebe govori. Zatim pogledavšn Mladena, osnaži se opet i gotovo zapovjednički otkresa:
— Kaži da neće!... Reci!...
— A zašto ne bih? — odgovori on prkosno, sa neobičnom nasladom gledajući je kako se muči. — Zar bih bio ružan mladoženja?...
— Ne smije ona ... Ne može ... — gotovo jauknu Ljubica, grčeći se na stolici i uvijajući — jer te ja i sad volim, nesrećniče!...
Mladen, sa raširenim očima, tupo i besvjesno je pogleda ispod neuređenih bičeva. Sav se nagao prema njoj, previo se, i kao da je očekivao da će jsš nešto reći, ponoviti ...
— Ja te volim ... ja ... ja ... ja, — zadihano, ispresijecano ubrza ona, pružajući bijele, pu- načke ruke da ga uhvati, obgrli. — Niko te volio kije ... niko te voliti ne može kao ja ... tira- kine!...
Nijemo, bez riječi, spusti se on, stropošta pre- da nju, a čupava mu glava klonu u krilo njezino. I sav se skupi, strese, proplaka. Proplaka i ona, za- grlivši ga i spuštajući mu usne na blijedo, vi- soko čelo. Jecajući poče ga ljubiti ...
— Kako si ikad mogao i pomisliti da te ne volim? . . .
— Kako si ikada i mogla poći drugome? ...
Dugim jednim poljupcem zaustaviše dalje prekore. U tome času suviše su im bile ma kakve ri- ječi. Silna, velika ljubav, u svojim najljepšim
trenutcima i jest uvijek nijema, njojzi su riječi nepotrebne.
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Svetozar Ćorović, umro 1919, pre 105 godina.
|