Divljak/IX
IX
Probudivši se raiije nego obično, Ljubica se diže i ode pred ogledalo. I naglo ustuknu, odstupi kao da se prepade sama od sebe. Oči joj bijahu požutile, zacrvenile; kapci otekli, podnaduli obrazi poblijedili i kao upali; od nozdrva do usana ispriječile se dvije kose brazde; na bradi izbila okrugla modrica kao nakon čijeg udarca. Ljutita, razdražena, osorna, odbaci i sapun, i četku za zube, i puder. Razasu sve po rumenkastoj mramornoj ploči na umivaoniku, pa, uzdignuvši ramena, lupnu vratima i uputi se Jovankinoj sobi.
Na toploj, mekoj postelji, koja se ispriječila na sredini i zapremala polovinu sobe, pokrivena svilenim čaršafom čije su žućkaste rese padale po tlima, ležala je Jovanka. Kosa joj se razasula po uzdignutom jastuku i kao da ga išarala, okitila; jedna ruka opustila se po čaršafu kao svilom izvezena grana, dok je drugu držala pod obrazom koji se rumenio, a oko sočnih, napućenih usana, koje kao da se spremale na poljubac, zaigravao je blažen osmijeh i drhteći neprimjetno, kao da se topio u zraci sunčanoj, što se u jednom srebrenom mlazu, izlijevala na nju kroz bjeličaste, malo razgrnute zavjese.
Pogledavši je, Ljubica stade i kao da se zamisli. Ražali joj se... Ipak, nakon kraće počivke, osokoli se malo, ohrabri samu sebe, pa joj pristupi i nemilosno prodrma za rame.
— Ustaj!...
Jovanka se prenu, probudi. Protra oči, prokomeša golim ramenima, zijevnu. Zatim, prevrnuvši se na drugu stranu, kao da opet htjede zaspati.
— Ustani! — podviknu Ljubica jače i opet je gurnu. — Dosta si spavala!...
— Molim? — promuca Jovanka bunovno, kupeći se i uvijajući.
— Imam da se objasnim s tobom... Odmah!...
Jovanka se protežući pridiže, i pridržavajući se za zid sjede na postelji.
— Šta ima? — zapita otegnuto, prebacujuća kosu preko ramena.
Ljubica sjede pored nje na postelju. Grickajući nokat na malom prstu i gledajući nekud u stranu, oštro zapita:
— Ti mi ne reče otvoreno voli li te on?...
— Hihi...
Jovanka se brzo sakri za čaršaf i poče se smijati.
— Kaži!
Jovanka ne odgovori.
— Reci!...
I ispravivši se, opruži obje ruke prema njoj...
— Reci, molim te ...
— Rekla sam već — prigušeno odgovori Jovanka i opet se zasmija. — Šta ćeš više? ...
— Lažeš!... Lažeš!... Lažeš!... ciknu Ljubica zlobno, i toga časa učini joj se da joj na svijetu niko mrskiji nije od Jovanke. Dođe joj da napadne na nju, da je davi, bije, raščupa. — On te ne može voliti!... Ne može!... — izbaci, otimajući joj čaršaf iz ruka.
Nije više bila ona mirna, hladna, prisebna Ljubica. Pomućene, zakrvavljene oči, blijedi obrazi koji su zbog zavjesa, — što ih osjenčavale, — izgledali još bleđi, neuređena, neočešljana kosa, i prigušen, polupromukao glas, odavali su potpuno jednu pijanu, izbezumljenu ženu koja ne zna šta radi, koja je potpuno na se zaboravila. Jovanka, pogledavši je bolje, prepade se i htjede vrisnuti. I kao braneći se, izmičući, grčevitije se uhvati za čaršaf, sa željom da se sasvim sakrije, da se ogrne njime.
— Nikad on tebe volio nije, niti te voljeti može — otsiječe Ljubica žešće i raširene prste poče joj podnosti pod oči. — On sada ne može voliti!... Ne može!...
— Ali šta je tebi? — zapita Jovanka uvrijeđena i iznenada briznu u plač. — Zar ga još i sad vsliš?... Zar ga nijesi zaboravila?...
— Ja? ...
Tek sada kao da se Ljubica osvijesti. Otstupi od postelje, zagladi kosu i suvo izbaci:
— Ja ga prezirem ...
— Pa tražiš, zar, od mene da ga prezirem i ja? — otegnu Jovanka mekše. — Zašto?
— Nedostojan je tvoje ljubavi.
Jovanka odbaci čaršaf, otra suze, pa skrsti ruke na prsima i pogurivši se bezazleno uzviknu:
— A jesam li ja dostojna njega.
— Ja sam ti pričala ko je i kakav je — otsiječe Ljubica surovo, zakopčavajući haljine — a ti me nijesi čula.
— Zato sam čula njega, — mazno odgovori Jovanka i osmjehnu se — a on je lijep, lijep!...
Ljubica odiže kažiprst i reče zapovjednički:
— Više ga ne smiješ čuti ...
— Slušaću svaki dan — odlučno odgovori Jovanka i uzvi garavim obrvama. — Svaki dan!
— Nećeš!...
Spustivši malo glas, dodade razvlačeći:
— On te ne voli ... Nikako ... I ja, želeći ti dobro, zabranjujem ti sastajanje s njime...
— Zabranjuješ? ...
Jovanka prasnu u smijeh, previ se.
— Ko meni može zabraniti? ... Ja neću tutora!...
— Vidićemo.
Ljubica, udarivši nogom o tle, naglo izađe iz sobe i zaključa vrata.
— Ne smiješ nikud ni izlaziti — doviknu spolja. — Treba te kazniti kao dijete!...
Jovanka pogleda oko sebe, ustade s postelje i pritrčavši vratima poče lupati, udarati. Videći da brava ne popušta opet se vrati i, onako gola, u samoj košulji, poče tabati po sobi, tumarati kao poplašena ptica u kavezu. Dođe joj i da viče, i da zapomaže u isti mah ... Htjede da otvori prozor, da iskoči na avliju... Hitno odgurnuvši zavjesu, prisloni čelo uz staklo i pogleda dolje... Opazi samo Mariju... Rumena, vesela, vedra napunila široku bošču kukuruzom, pa zalijevajući čitavu avliju jasnim i zvonkim smijehom, pregrštima ga baca na sve strane, među golubove i kokoši, koje sa nečuvenom grajom optrčavaju, uzlijeću oko nje. Jedan omalen golub spustio joj se na glavu, drugi sletio na rame, treći se raširio na ruci kojom je pridržavala bošču, pa guguću i, kao hladeći je, razmahuju krilima, dok se ona sve jače i glasnije smije i sve življe i življe razbacuje kukuruz oko sebe.
Jovanka ciknu i kao da se nečeg dosjeti. Brže otškrinu prozor, i stidljivo pokrivajući obnažene prsi svojim ružičastim rukama, pozva je šapatom...
— Marija!...
— Molim?...
Otpočinuvši malo, Marija pogleda na prozor.
— Šta želite?...
— Nemojte ići!... Pričekajte!... Poslušaćete me nešto!...
Pa se brzo vrati i sjede za sto. Iz knjige, koja joj prva došla pod ruku istrže, — da izgleda potpuno tamnički, — jedan izgužvan listić, ispravi ga, podreza. Zatim, uzevši olovku, — na mastilo nije htjela ni pogledati, — i ne razmišljajući mnogo hitno napisa.
Sad osjećam kako progone i kako se svete nekome koji hoće da ima svoju volju. Zatvorili su me u sobu danas samo zato da se više ne bih sastajala s vama... Ne mari!... Javljaću vam se makar i ovako.
Jovanka.
Pročita šta je napisala i savi hartiju. I dođe joj da se iz glasa zasmije ... Makar i zatvorili, doskočila im je ipak... Sad je sama sebi izgledala nekako odvažnija, hrabrija, jača ... Neobičo zadovoljstvo obuze je što je, i nehotice, postala slična mnogim junakinjama iz pročitanih romana. Svaku su mučili i kinjili zbog velike i strasne ljubavi, pa su ipak, na kraju, sve pobjeđivale i uspjevale... Zar neće ovoga puta pobijediti i ona?... Neće li i njezin vitez dotrčati da je izbavi? ...
Opet pristupi prozoru i, pažljivo se obzirući da ko ne gleda, prstom domami Mariju i baci joj hartiju.
— Nosite to gospodinu Popoviću — reče šapatom, plašljivo gledajući kako se vjetar igra sa hartijom i kako kovitla njome iznad Marijine glave. — I nemojte da vas opaze.
Marija poskoči, vješto uhvati hartiju i obješenjački, lukavo namignuvši, sakri je pod bošču. Klimnu glavom u znak da je razumjela i okrenuvši se brzo, na peti, ode, otrča... Jovanka opet pogleda unaokolo, zatvori prozor i ponovo se vrati postelji...
Mladen je sjedio u dnu bašte, na travi, opkoljen paščadima i djecom kojoj je pravio svirale, kad se pojavi Marija. Zajapurena, zadihana, poplašena, lako poskoči do njega i baci hartiju u krilo. Opet otrča.
— Šta li je ovo? — lijeno zapita on, pa odgurnuvši svirale, dohvati hartiju i poče razmotavati. Pročita.
— Hm — progunđa nemarno, otprsnuvši. Pa, uzevši ga između dva prsta, kao sa nekom nasladom, pocijepa pismo i nadaleko oko sebe razbaca parčad, koja poput sniježnih pahuljica počeše lepršati i povijati se u vazduhu. Zatim opet prihvati za svirale i popravi jednu.
— A zar sam ja razbojnik, pa da zabranjuju nekome sastajanje sa mnom? — iznenada, kao dosjetivši se, zapita sam sebe, i, protežući se, s nategom ustade. — Zar sam otrovan?...
Popravi malo šešir, nakrivi ga i pođe. Ni sam nije znao kuda će okrenuti. Dva puta je zastajkivao i kao razmišljao na koju će stranu... Napošljetku odmahnu rukom, okrenu se i pođe pravo prema načalnikovoj kancelariji.
Zatekao ga je sama. Sjedio je na stolici miran, bezbrižan, zadovoljan, sa zavaljenom glavom unatrag i pjevuckajući razgonio kolutove dima koji se izvijali iz tanke, sa pozlaćenim vrhom, cigare Opazivši Mladena naglo se ispravi, podavi nste pod stolicu, i na silu se praveći ljubazan, izbaci:
— O milo mi je ... milo mi je ... Dakle ipak ...
— Nemoj se, molim te, izmotavati — prekide ga Mladen osorno, sjedajući na stolicu prema njemu. — Ja sam došao da se ozbiljno razgovorimo, ako se uopšte može ozbiljno razgovarati s tsbom...
— Ja se, opet, neobično radujem što si se i ti zaželio ozbiljna razgovora — dočeka načalnik popijevajući, pa i njega ponudi cigarom. — Hvala Bogu!...
Mladen spusti šešir pored sebe, zagladi kosu rukom i ne primajući cigaru zapita nabusito:
— Zašto si zabranio sestri da se sastaje sa mnom?...
— Ja?...
Načalnik ustade i zbunjeno se poče osvrtati kao da traži nešto.
— I zbog toga je, zar, zatvorio kao sužnja u tamnicu?...
— Ali... — zamuca načalnik jednako se osvrćući — to...
— Ne znam kako bih upravo nazvao takav postupak — otkresa Mladen nemilosno. — Jesmo li Afrikanderi, šta li smo? ...
Načalnik pođe prema njemu, pogleda ga i kao dosjetivši se hladno odgovori:
— Niko nema prava da se miješa u moje porodične stvari...
— Ali ja imam prava, — dočeka Mladen drsko i udari se po koljenu — jer je to učinjeno radi mene...
— Svejedno ... Nijesam dužan da ti polažem račun...
I okrenuvši mu leđa načalnik ode prozoru i prstom poče šarati po zamagljenim staklima.
A to Mladena potpuno razdraži. Diže se sa stolice, koraknu, i, izbacivši desnu nogu naprijed, uzviknu prijeteći:
— Nijesam ja čovjek tvoje vrste da je opasno sa mnom sastajati se.
Načalnik ne odgovori.
— I ja ne mogu dozvoliti da zbog mene, ni kri- va ni dužna, pati jedna čestita djevojka.
Načalik odiže glavu i opet poče pjevucati.
— Ja otvoreno zahtijevam da je ne mučite!... Ja...
Načalnik iskrivi glavu i podrugljivo se osmjehnu:
— Ti zahtijevaš? — zapita muklo, sa puno oma- lsvažavanja. — Ti?...
I unijevši mu se u lice otegnu prezrivo:
— A ko si ti? ...
Mladen se izvi, odiže ruku, izmahnu... Ipak, savladavši se, odstupi malo, opusti ruku niz bedru i jetko, pakosno otkresa:
— Znaš dobro ko sam, a poznaćeš me još bolje!...
Pa, prihvativši za štekavicu na vratima, dodade jače:
— I kuću ću ti razoriti i oslobodiću djevojku!... Oteću je!...
Snažno zalupivši vratima ode iz kancelarije. Načalnik nabra obrve, progunđa nešto, i, zapalivši novu cigaru, opet se uzvali na stolici...
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Svetozar Ćorović, umro 1919, pre 105 godina.
|